Starinska narodna nošnja, krzneni kalpak, visoka kapa opšivena krznom s perjanicom i srebrom ili zlatom ukrašena dolama (jakna) sastavni su dijelovi alkarske opreme koju svake godine ponosno na sebe oblače sinjski alkari. Stoljetnu tradiciju i danas čuvaju. U tom kraju vole reći da majka, sestra ili supruga najbolje mogu pripremiti alkara. Važnu ulogu imaju i prije utrke, ali i na utrci dok neumorno bodre svoje najmilije. Alkari su zapravo prave zvijezde svog kraja, a uz Gospu sinjsku su možda i najpoznatiji simboli tog kraja. Sinj, Cetinski kraj i Hrvatska na svoju su Alku jako ponosni. Za uvod možda treba dodati i da je Sinjska alka 15. studenog 2010. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Vijest da će Sinjska alka prvi put u 100 godina prezentirana izvan granica Hrvatske i to u Austriji (Badenu) na povijesnom kasačkom trkalištu/Badener Trabrennbahn i paradi u predvorju dvorca Schönbrunn/Ehrenhof odjeknula je hrvatskom zajednicom u Austriji, Austrijom, ali i Hrvatskom. Tragom vijesti o održavanju tog veličanstvenog događaja u Badenu i Beču informacije su nas odvele do gospodina Ivana Župe, poznatog i dugogodišnjeg djelatnika Austrijske državne televizije (ORF) koji je, može se slobodno reći, tvorac ideje održavanja Dana Sinjske alke u Badenu i Beču.

Razgovorljiv, susretljiv i otvoren Ivan Župa je u razgovoru za Kroativ.at otkrio kako je zapravo došlo do ideje da bi se takva veličanstvena manifestacija uopće mogla uprizoriti u Austriji. Otkrio nam i je crtice iz svog djetinjstva, da dolazi iz tog kraja, da je alka duboko urezana u njegovo sjećanje, da u obiteljskoj lozi ima slavodobitnika Alke, ali i da sve to nije bilo presudno za samu ideju.

– Ideja kao ideja, u samom početku – nije postojala, ali… Došlo je sasvim slučajno. Kao misao. Zapravo, pročitao sam da Sinjska alka treba ići u Pariz. I pitam se onako što će Sinjska alka u Parizu. I sjednem onako malo za računalo, da istražim. I krenem malo dublje u istraživanje same Sinjske alke, prebirem po arhivima i sjetim se da mi je moj pokojni brat ostavio jedan DVD u kojem je i primjedba da bi svoju ekipu s ORF-a trebao dovesti u Cetinski kraj da snimimo reportažu o Alki. Mislim da je to bio okidač i da je sve tako krenulo. Sjetio sam se da u Badenu ima divno trkalište koje sam odlučio otići pogledati. Ostalo je povijest (ha-ha). Tada, s već tihom idejom da bi u Badenu mogla biti organizirana Alka pozvao sam svoju prijateljicu koja je nekad radila kao tajnica u jednom kasačkom klubu za koje sam znao. Objašnjavajući joj ideju, odmah smo dogovorili kavu, a kava je bila presudna i da sretnemo čovjeka iz kasačkog društva. U neformalnom razgovoru čovjeku sam brže bolje objasnio što je to zapravo Sinjska alka te sam mu dao neke materijale koje sam tada imao sa sobom. Materijali su bili zapravo snimke Alke. Predao sam materijale bez puno očekivanja.

Nenamjerni susret u Badenu pokrenuo je mnoge stvari, a uskoro se dogodio susret u Badenu. Službeni.

– Da. Ovaj put s predstavnicima kasačkog društva koje je staro 130 godina. Bili su iznimno susretljivi, konkretni i gotovo da su mi dali ponudu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da odem u Sinj. Oboružan strpljenjem i nadom i materijalima od kasačkog društva zaputio sam se Sinj. Sjećam se da je bio ponedjeljak i da sam pozvao Alkarsko društvo. Tajnica mi je dala broj dr. Stipe Jukića, predsjednika Alkarskog društva, na koji se isprva nitko nije javljao. No, upornost se brzo isplatila pa sam u konačnici gospodina Jukića i dobio gdje sam mu u kratkim crtama i predstavio ideju. Susret se dogodio sutradan u Alkarskim dvorima (opa. utorak). Na prvom susretu sam predstavio svoju ideju, a razgovor je tekao u dobrom tonu. Za poklon sam dobio knjigu ‘Sinjska alka – Kronologija od 1715.do 2000.’, te smo dogovorili drugi susret na kojem je ideja poprimila ozbiljne obrise te sam ih pozvao u Austriju na sastanak s predstavnicima kasačkog društva.

Od ideje do susreta dvije delegacije u Badenu …

– Da. Već za mjesec dana predstavnici Alke bili su u Badenu i u samom startu obje strane su shvatile iznimnu spremnost na suradnju. Prvi kontakti su uspostavljeni, te je dogovoren novi susret u kojem je u konačnici dogovoreno da se Dani Sinjske Alke održe u Badenu, a posljedično i u Beču. Ostalo je, uz manje ili više objektivnih problema povijest. Nakon toga sve se konkretiziralo, a sami događaj je dobio i svoje konačne obrise nakon uključivanja gospodina Josipa Šušnjare koje je već od prvog susreta s idejom i alkarima pokazao oduševljenje. I da, da spomenem da je u delegaciji alkara bio i fra Joško Kodžoman, nekadašnji provincijal, te direktor Franjevačke gimnazije te ravnatelj sjemeništa u Sinju. On je bio tumač, jer odlično priča njemački jezik, te se sjećam da je sve prošlo i u njegovom blagoslovu. Plodove svog truda ubirat ćemo sredinom lipnja u Badenu i Beču.

Nema sumnje da je događaj od velikog značaja za mnogobrojno hrvatsko iseljeništvo u Austriji, ali i sjajna prilika Austrijancima za upoznavanje s hrvatskom kulturom i tradicijom te naravno sa Sinjskom alkom.

– Jasno. Hrvatsku i Austriju vežu neraskidive veze, a Dani Sinjske alke idealna su prilika za promociju hrvatske kulture, povijesti i tradicije u Austriji. Sinjska alka će po prvi put u 100 godina (naime 1908. Sinjski akari su sudjelovali u kraljevskoj jubilarnoj povorci u Beču) biti prezentirana izvan granica Hrvatske i to u Austriji (Badenu) i to je samo po sebi veličanstvena stvar. To je i potvrda povijesnih veza Hrvatske i Austrije. Bit će ovo velika stvar i za Sinjsku alku, i za Sinj, i za Baden, ali i za sve Hrvate, Austrijance i ostale koji žive u Austriji. Ovim putem sve pozivam na ovaj veličanstveni događaj. Baden nije znao, nije poznavao Sinj, niti je Sinj znao, poznavao Baden.