U Austriji je danas državni blagdan, no mnogi se pitaju što se točno danas slavi. Naime, točno četrdeset dana nakon Uskrsa Crkva slavi blagdan Uzašašća Gospodinova ili Spasovo. – Četrdeset dana nakon svog Uskrsa, Krist se sa svojim opipljivo ljudskim ranama ukazivao svojim učenicima, a potom je u svoj slavi uzašao svom Ocu na nebesa. – Ne znači to da je naš Spasitelj, otputovao negdje daleko izvan naše atmosfere i da je Kraljevstvo u kojemu je i naš dom u nekom posebnom dijelu svemirskih prostranstava. Nebesa u koja je Isus uzašao simbolički su prikaz naše domovine u koju je Krist uzdignut da bi nam tako pokazao pravi životni smjer za sve naraštaje.

Uzašašće, ili Spasovo kako ovaj blagdan naš narod češće naziva, drugi je Uskrs, četrdeset dana nakon onog prvog. Broj četrdeset koji se često u Bibliji spominje, u ovom kontekstu označuje ispunjenje Kristova djelovanja ovdje na zemlji kao Bogočovjeka, raspetog na križ da otkupi nas slabe na grijeh. Četrdeset se je dana Krist ukazivao svojim učenicima, bio je vidljiv, iako uskrsnuo, sa svim svojim krvavim ranama, njihovim ljudskim očima.
Potom, je uzašao k svom nebeskom Ocu i sjeo zauvijek Njemu s desna odakle ima svu vlast nad svime, osobito nad Zlom i svom tamom Zloga, i samo je na Njemu da podloži ove napasne sile Očevoj volji.

Nije nas Krist napustio uzdignućem k Ocu, ovdje nas je na zemlji sakupljao kao pastir svoje ovce i pazio da se tko od nas nepovratno ne rani grijehom, no sada se kao svaki dobri pastir, popeo na uzvisinu odakle Mu se pruža bolji pogled.
Sa Neba nas sve još bolje vidi, Njegov glas poput jeke još jače odzvanja zavalama i prostranstvima zemlje i nemoguće Ga je ne čuti.

On odzvanja posebno kada smo slabi, kada smo u napasti, kada nas pritisnu patnje i boli i kada se čini da nema izlaza. Tada je Njegova prisutnost tako jaka da se može opipati, i kao što je nevjerni Toma opipao Njegove rane, tako ga i mi možemo zagrliti i On će nas utješiti.
Isus nas nije stoga ostavio, kao siročad, nije otišao na neko bolje mjesto da se makne od naših propusta, lakomstava, bijeda, požuda i razvratnosti, prljavštine naših duša, grijeha koji nas mami. Krist je zauvijek sa nama jer je svojim uskrsnućem i uzašašćem na nebo, to isto nebo, kraljevstvo Božje, donio između nas.
Zato, mi koji smo Kršćani, moramo vjerovati u bolje i kada je sve loše, ne smije nas biti strah pred katastrofama ovog vremena.
Iz nekog razloga, nama nepoznatog, živimo neprocjenjiv dar da se zovemo Božjom djecom. Stoga iz zahvalnosti Njemu koji nas je životom obdario, moramo neprestance svojim riječima i djelima svjedočiti radost na koju smo pozvani. I to ne samo krštenima, već svakom stanovniku ovog napaćenog svijeta jer je Krist na križu razapeo grijehe sviju. I svi smo dionici otkupljenja.
Kada su svi slabi, i kada se čini da nema izlaza, moramo biti jaki, ne zaboravljajući pritom vjeru koju imamo kao dar Duha, a bez koje ne možemo krenuti ni u jednu borbu protiv Zla. Zato vježbajmo svoje duše, kako nas to Zlo nikada ne bi nespremne dočekalo, znajući da nam Krist u svakoj situaciji drži ruku i bira riječi, a pogled usmjerava ka vječnoj domovini, gore, u nebesima za koje nam je put već pokazao.
Samo tako ćemo znati nositi križeve života, a Zlo neće ovladati nama. Blagdan Spasova, Isus Krist svojom pobjedom, nam to jamči, zauvijek.