Riječanin Damir Međurečan je u ožujku zbog koronavirusa ostao blokiran na sjeveru Norveške. Budući da nije mogao naći prijevoz do Berlina jer su svi letovi bili otkazani, odlučio je biciklirati i pješačiti do kuće.

Ovom informatičaru plan je bio ostati do 22. ožujka u Norveškoj, što bi bilo desetak dana, no avantura se produljila na tri i pol mjeseca. Istaknuo je kako su prolazili dani, tjedni, a kada je već došao kraj četvrtog mjeseca, vidio je da situaciji nema kraja. Nakon toga je odlučio kupiti bicikl i krenuti biciklom sa sjevera Norveške natrag prema Hrvatskoj!

„U Norvešku sam krenuo avionom, a nakon dolaska sam neko vrijeme putovao autostopom na cesti, no zbog širenja virusa više nisam htio stopirati, i zbog sebe, no i zbog drugih. Vjerojatno bi netko i stao, no nisam htio da se netko osjeća nelagodno u novonastaloj situaciji s virusom te sam odlučio pješačiti. Sa sobom sam uzeo posebnu vreću za spavanje i fotoaparat, a planirao sam ostati deset, odnosno jedanaest dana koliko sam imao od dolaska do datuma naznačenog na povratnoj karti. Već 16. ožujka letova nije bilo, no odlučio sam pričekati dan-dva misleći kako će uvesti letove.“

Propješačio je više od 600 kilometara dok nije shvatio da je najbolje krenuti biciklom, a najviše mu je pomogla biciklistička “bisaga” za duž putovanja, gdje je smjestio svoju odjeću, opremu i hranu, vreću za spavanje i slične stvari.

Dok je putovao, nije spavao u hotelima ili sličnim smještajima nego na otvorenom: „To je ipak arktički krug, u Europi je proljeće, ali tamo je zima, -10, -15 temperatura. Ali koliko god je ta priroda surova, opet je zapravo baš zbog toga i prekrasna“.

Nakon tisuću i pol kilometara puta od sjevera do jugozapada Norveške, trajektom je stigao do Danske. Nastavio je biciklom oko 300 kilometara, nakon čega je vlakom otišao u svoj berlinski stan: „Ondje sam ostao sve do prvog dana u kolovozu ne bih li se odmorio od neplanirane i hladne, polarne avanture“.

„Zanimljivi su bili susreti s policijom. Prvi put bilo je to kad sam spavao u jednoj autobusnoj kućici, a policija je zapravo došla nakon nečije prijave, tj. poziva. Putovali su 20-30 kilometara ne bi li provjerili je li sve u redu sa mnom, s obzirom na to da sam noćio vani. Drugi put došli su kad sam prolazio kroz tunel gdje je zabrana prolaska za pješake, no tunel prolazi kroz planinu, tako da nisam imao izbora. Nakon što sam im objasnio svoju situaciju te zašto prolazim kroz tunel, odlučili su me prevesti i nisu me kaznili. Ono što na temelju tih situacija mogu zaključiti, radi se o susretljivosti i obzirnosti policije, a s obzirom na reagiranje, jasno je kako sigurnost i provjera iste zaista funkcioniraju.“

Antonio Šećerović
Foto: Novi List / Privatni album Damir Međurečan