Fra Darko, lijepo te pozdravljam! Molim te da se za početak predstaviš čitateljima Naše Riječi i kažeš kako je tekao tvoj put do svećeništva.
Zovem se fra Darko Grmača. Rođen sam 10. rujna 1995. godine u Zagrebu, od roditelja Mirka i Ljubice. Do svoje četrnaeste godine živio sam s roditeljima i starijim bratom Marinom u Kloštar Ivaniću, gdje se moja obitelj doselila iz Kraljeve Sutjeske. Nakon toga upisao sam se u Franjevačko sjemenište i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu te maturirao 2014. godine.
Razdoblje sjemeništa bilo je zahtjevno, ali radosno i korisno. Dnevni red sjemeništa, svakodnevna molitva časoslova i sveta misa postali su nama sjemeništarcima svakodnevica. Vjerujem kako su prijateljstva i navike koje sam stekao u ovom razdoblju duboko obilježili moj život. Nakon sjemeništa započinjem novicijat na Trsatu, te 2015. godine polažem prve privremene zavjete. Novicijat je vrijeme „kušnje“. Zamišljen je tako da osoba propituje sebe. Predstavlja li redovnički život volju Božju za njega, ali i da redovnička zajednica prepozna, pokazuje li osoba interes i ima li potrebne osobine za ovakav način života. Tako sam i ja u ovom razdoblju nastojao razlučiti i prepoznati svoj poziv kao franjevca.
Nakon novicijata, 2015. godine započinjem studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Razdoblje studija obilježeno je učenjem i osposobljavanjem za svećeničku službu, ali i životom u bratstvu. Svečane zavjete polažem 2019. godine, a iduće 2020. godine završavam svoj studij i zaređen sam za đakona. U lipnju ove godine zaređen sam za svećenika, te mi je podijeljena služba župnog vikara u Župi sv. Nikole u Čakovcu, gdje sam bio do odlaska u HKM Beč.
Živimo u vremenu kada se rijetki mladi odlučuju na redovnički i svećenički poziv. Ti si u samostan otišao vrlo mlad sa svega 14 godina. Možeš li nam reći nešto o svom pozivu?
Način na koji sam postao svećenikom danas je pomalo neuobičajen. Iako je prije redoviti put do svećeništva podrazumijevao boravak u sjemeništu, u razdoblju srednjoškolskog obrazovanja, danas je to rijetkost. Većina mladih svećenika za svoj se put opredijelila nakon srednje škole ili čak i kasnije. Mogu reći kako mi nije žao što sam s 14 godina otišao u samostan i pohađao sjemenište. Dapače, iskustva koja sam stekao i franjevački život koji sam upoznao iznutra u tom dječačkom razdoblju učvrstili su moju odluku i omogućili mi da kasnije donesem zrelu odluku o svom svećeničkom i franjevačkom pozivu. Zahvalan sam Bogu na tome, kao i na svemu onome što se kasnije događalo u mom odgoju i pripremanju za svećeništvo i franjevaštvo.
Nakon sjemeništa i bogoslovije nastavljaš svoj put najprije kao đakon, a poslije i kao svećenik. Možeš li nam reći gdje si sve do sada bio i koje si dužnosti izvršavao?
Prvu službu u Crkvi vršio sam u Našicama i to kao đakon. Tih devet mjeseci bilo je vrlo značajno za moju pripremu za svećeništvo. Naime, našička župa je velika i zahtjevna, te sam imao brojne prilike predslaviti sakramente krštenja i ženidbe, predvoditi sprovode, propovijedati i činiti sve drugo što pripada đakonskoj službi. Osim toga, radio sam i s prvopričesnicima, krizmanicima, ministrantima i mladima. Nastojao sam ih uvijek usmjeriti na druge ljude, osobito one u potrebi. Imali smo tako i humanitarne akcije, druženja, izlete
Nakon svećeničkog ređenja ovoga ljeta, stigao sam u Čakovec u kojem sam bio do 18. studenoga, kada sam došao u Beč. U Čakovcu sam tek započeo svoju svećeničku službu. Bila mi je povjerena i Frama, koja me oduševila i s kojom sam rado krenuo u jednu novu priču. Sveta misa, ispovijedanje, Frama, rad i druženje s mladima i sportašima, obilježili su ovih nekoliko mjeseci mog boravka u Čakovcu, a onda sam na moje iznenađenje, premješten ovdje u Beč. Iz ovog mog kratkog iskustva htio bih naglasiti ulogu vjernika iz Našica i Čakovca, ali i drugih mjesta koji su me zapravo osnažili na mom redovničkom i svećeničkom putu. Uopće ne sumnjam da će tako biti i u Beču i iskreno se radujem svom životu i radu ovdje u Beču, gdje ćemo zajedno biti Božji suradnici i prijatelji.
Imaš li neku poruku za naše čitatelje?
Sveti papa Ivan Pavao II. često je govorio: „Ne bojte se“! Želio bih da i nas to vodi u našim razmišljanjima u obiteljima, na poslu, fakultetu i u školi osobito u ovim vremenima. Radujem se svakom novom susretu i iskustvu s vama. Želim svima nama Božji blagoslov u našem životu i radu! Mir i dobro!
Razgovarala s. Draga Tomić
Razgovor objavljen u Našoj Riječi, glasilu Hrvatske katoličke misije Beč, br. 50., prosinac 2021., 13-15. str.
