Hrvatski su iseljenici u Austriji prisutni već stoljećima. Najstarija su skupina gradišćanski Hrvati koji su prije pet stoljeća, uz ostale krajeve, naselili područje današnje pokrajine Gradišće. U Austriji danas žive i brojni hrvatski radni migranti koji su Hrvatsku napustili šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, ali i oni koji su u Austriju otišli tijekom Domovinskoga rata. Nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji u Austriju ponovno odlazi velik broj Hrvata, a ovaj val iseljavanja traje i danas.

Cilj je našeg istraživanja bio dobiti što bolju sliku o hrvatskoj zajednici u Austriji. Koristeći se metodom tzv. narativnih intervjua prikupili smo opsežan korpus razgovora s Hrvatima koji žive u Austriji, a koje smo snimali na terenu. Glavni punktovi našeg istraživanja bili su Beč, Graz, Salzburg i Innsbruck. Analizom korpusa utvrdili smo da naši ispitanici, između ostaloga, govore o sljedećim temama: odlazak u Austriju i „početni“ problemi, svladavanje njemačkoga jezika i prilagodba u novoj zemlji te odnos prema (materinskom) jeziku i domovini. Na temelju njihovih izjava ilustrirat ćemo trenutačno stanje u ovoj zajednici.

Ključne riječi: Hrvati u Austriji, (radni) migranti, narativni intervjui, iskustva, (materinski) jezik, prilagodba

1. Uvod

Iseljavanje Hrvata iz matične zemlje traje već stoljećima, a Austrija je bila među prvim odredištima. Preci gradišćanskih Hrvata koji se danas smatraju hrvatskom manjinom u Austriji na prostore austrijske pokrajine Gradišće došli su prije otprilike pet stoljeća. No u Austriji živi i veliki broj hrvatskih iseljenika koji su obilježili iseljavanje u Austriju u drugoj polovini 20. stoljeća te u 21. stoljeću.

U ovome ćemo radu na temelju dijelova jezičnobiografskih intervjua snimljenih tijekom terenskog istraživanja prikazati iskustva, stavove i razmišljanja naših ispitanika, pripadnika prve i druge generacije Hrvata u Austriji. Analizom pojedinačnih intervjua uočili smo više dodirnih točaka i poveznica te otkrili neke elemente i značajke karakteristične za ovu zajednicu.

2. Povijesni pregled iseljavanja u Austriju

Prvi su Hrvati na područje današnje Austrije stigli krajem 15. stoljeća uslijed turskih osvajanja. Posjedi hrvatskih plemićkih obitelji u nekadašnjoj Zapadnoj Ugarskoj i Donjoj Austriji bili su opustošeni pa su plemići pozvali Hrvate da nasele i obnove njihova imanja. Iseljavanje se odvijalo u tri velika vala, završilo je u prvoj polovini 17. stoljeća, a procjenjuje se da je u tom razdoblju doselilo između 150.000 i 200.000 osoba. U Austriju su dolazili pod vodstvom svećenika koji su ih okupili, osnovali prve škole i bili prvi učitelji. Hrvatski se jezik cijelo vrijeme rabio u crkvi, što je bilo iznimno važno za očuvanje jezika, kulture i identiteta. Njihovi su potomci danas poznati pod nazivom gradišćanski Hrvati i među najstarijim su hrvatskim manjinskim skupinama u svijetu.[1]

Hrvati su u neku ruku obilježili i austrijsku povijest, posebice u Beču. Brojni su Hrvati odlazili na studij u Beč, ondje su djelovale istaknute ličnosti društvenog, kulturnog i političkog života, a hrvatsko je plemstvo odigralo veliku ulogu u pojedinim epizodama iz austrijske povijesti. Tijekom povijesti su se izgrađivale višestoljetne austrijsko-hrvatske veze na području znanosti, umjetnosti, književnosti i kulture. (usp. Seršić, 2013: 36-88)

Kad je riječ o iseljavanju u novije vrijeme, glavni su razlog gospodarske okolnosti, no valja istaknuti da su Hrvati u zapadnoeuropske zemlje, pa tako i u Austriju, odlazili ne samo iz gospodarskih razloga nego kao i politička migracija tijekom Drugog svjetskog rata i u poslijeratnim godinama. Grbić Jakopović (2014: 112-113) govori o tri vala iseljavanja u 20. stoljeću. Hrvati počinju masovnije odlaziti u Austriju sredinom 1960-ih godina kao privremena gostujuća ekonomska migracija (tzv. gastarbajteri). Drugi veći val odlazi tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, također iz gospodarskih razloga. Uzrok trećeg velikog vala iseljavanja ratna su zbivanja u Hrvatskoj i BiH 1990-ih godina kada prema podacima hrvatskog Državnog zavoda za statistiku u Austriju iseljava oko 94.000 Hrvata.  Na temelju podataka koje je prikupila iz više izvora autorica tvrdi da danas u Austriji živi oko 90.000 Hrvata. Njihova je raspoređenost prema saveznim zemljama sljedeća: Beč 35.000, Donja Austrija 6.000, Gornja Austrija 12.000, Salzburg 6.000, Tirol 5.600, Voralberg 5.000, Koruška 5.000, Štajerska 14.000 i Gradišće 1.000 Hrvata.[2]

Seršić (2013: 14-16) bilježi da je prema podacima austrijskog Zavoda za statistiku u Austriji 2011. godine živjelo gotovo 70.000 ljudi hrvatskog podrijetla. Nešto manje od dvije trećine rođeno je u Hrvatskoj, njih 19% strani su državljani rođeni u Austriji te ih isto toliko ima austrijsko državljanstvo, a nisu rođeni u Austriji. Ta brojka ne obuhvaća sve one koji imaju hrvatske korijene, no čije obitelji već u drugom naraštaju ili dulje žive u Austriji.

No moramo istaknuti da su ovi podaci neprecizni iz niza razloga. Božić (2000: 36, 41, 49-50) navodi podatke samo za Beč. Prema popisu stanovništva 1994. godine u Beču je živjelo 11.569 stranaca s hrvatskim državljanstvom, no kao problem ističe činjenicu da se hrvatski izbjeglice iz Bosne deklariraju kao Bošnjaci. Smatra da je i velik broj srpskih imigranata u Austriji vjerojatno došao iz Hrvatske.[3] Budući da podaci variraju, Božić pretpostavlja da u Beču živi 15.000 imigranata s hrvatskim i 15.000 s „bosanskim“ državljanstvom.  Prema istraživanjima i procjenama iz 1970-ih i 1980-ih godina, ali i prema novijim uvidima, većina Hrvata u Beču potječe iz Bosne i Hercegovine. Svoju tvrdnju dodatno potkrepljuje popisom klubova koji je sastavio prema podacima koje je dobio od voditelja hrvatskog sportskog društva i hrvatske nogometne lige u Beču. Osim toga, kako ne bi bili u nepovoljnijem položaju prilikom zapošljavanja, brojni Hrvati, ponajviše pripadnici druge ili treće generacije, uzimaju austrijsko državljanstvo i službeno postaju austrijski državljani.

Iako se i u 21. stoljeću, posebice nakon pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, nastavlja iseljavanje Hrvata i u europske i u prekomorske zemlje, Austrija ne bilježi tako veliki porast broja Hrvata kao primjerice Njemačka.

3. Istraživanje i ispitanici

U ovom ćemo radu prikazati samo kvalitativni dio našeg istraživanja o Hrvatima u Austriji u kojem smo se usmjerili na novije generacije, odnosno one koji su u Austriju došli u razdoblju od 1980-ih godina do danas. Podatke smo prikupili koristeći se metodom tzv.  narativnog odnosno jezičnobiografskog intervjua. Riječ je o metodološkom postupku koji je razvio sociolog Fritz Schütze 1970-ih godina u istraživanju struktura moći u interakciji, a s vremenom ga je počeo rabiti i u istraživanjima biografskih i društvenih procesa. Temeljno je polazište ovoga postupka da se društveni procesi ne mogu promatrati izolirano nego u kontekstu pojedinačnih ljudskih priča i sudbina koje su obrađene u biografijama na individualnoj razini. Ovu su metodu preuzeli i preinačili istraživači iz različitih znanstvenih područja i disciplina pa danas nalazimo drukčije definicije i tumačenja. Tako primjerice Barth (2004: 76) ovaj metodološki postupak opisuje kao spoj subjektivnog i objektivnog, odnosno subjektivni podaci ispitanika upotpunjuju se s više-manje objektivnim opisima situacija iz perspektive istraživača. Franceschini (2004: 123-125) jezičnobiografski intervju smatra vrlo složenim i slojevitim pojmom. Pažnja je usmjerena na usvajanje i ophođenje prema vlastitome jeziku, ali moguća su i skretanja s teme i razgovor o drugim temama. Jezična biografija proizlazi iz slobodnog narativnog intervjua.[4]

Naše smo istraživanje provodili na više punktova, a glavni su bili Beč, Graz, Salzburg i Innsbruck. U kvalitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je 10 ispitanica i 11 ispitanika. Najmlađi ispitanik imao je 14, a najstariji 65 godina. Ispitanici su pripadnici prve i druge generacije Hrvata u Austriji. Najveći je dio ispitanika u Austriju došao 1990-ih godina, no neki su ondje tek nekoliko godina.

4. Analiza prikupljenog materijala

Iako je svaka „priča“ posebna, analizom smo utvrdili da naši ispitanici, bez obzira na godine, govore o zajedničkim temama. Izdvojili smo pet tematskih cjelina koje su svi problematizirali. Moramo istaknuti da su ispitanici govorili spontano i da se nismo držali unaprijed pripremljenih i zadanih pitanja te su s nama podijelili ono što su sami htjeli tako da smo se držali načela ovog metodološkog postupka te postigli minimalno uplitanje istraživača. Na temelju odabranih dijelova jezičnobiografskih intervjua vidjet ćemo značajne podudarnosti i u razmišljanjima i stavovima, ali i u osobnim iskustvima.

4.1. Dolazak u Austriju i svladavanje novoga jezika

Većina naših ispitanika u Austriju je došla bez poznavanja njemačkoga jezika. Osim što su počeli novi život na novom radnom mjestu u novom okruženju, jezična im je barijera predstavljala dodatan izazov i poteškoće. Kao što smo i očekivali, mlađi su brže svladali njemački jezik, a neki su rekli da njihovi roditelji ni nakon višegodišnjeg boravka nisu u potpunosti naučili njemački.

Ispitanici N. B. (44) početak je bio doista težak i traumatičan. Uopće nije razumjela njemački, a na radnome mjestu nije imala nikoga tko bi joj mogao pomoći. Zbog nepoznavanja jezika katkad je znala i pogriješiti. No rekla nam je da je njemački uspjela naučiti usput i da joj je danas i bez pohađanja tečajeva njemački kao materinski jezik:

S njemačkim u početku… Ja nisam imala nikakve osnove. Nisam znala baš ništa. Ja sam prva 3-4 mjeseca svaki dan s posla išla plačuć, svaki put. Nešto sam tila objasnit, nisam mogla, nisam znala, nisam bila kriva, a smatrali su da jesam. Nisam imala nikoga tamo i to je bilo užasno. […] A evo, sad mi je ono… Isto ko i materinji. Sve sam učila usput, nikakav tečaj…

Ispitanica A. L. (17) u Austriju je došla s majkom i braćom. Otac je dugo godina radio u Austriji i zaključili su da je vrijeme da obitelj napokon bude na okupu. Ni ona ni braća nisu znali njemački jezik i pohađali su tečajeve, ali ističe da joj je bilo tako teško da nije sigurna da bi opet bila spremna prolaziti sličnu situaciju:

Došli smo samo ja, moja mater i dva starija brata, a otac je već tu ima 20-30 godina. Njemački nisam znala. Išli smo na kurs, ali ipak je bilo teško kad smo došli. Stvarno, prva godina nam je bila najteža… Sada da mi netko kaže: ‘Ajde, vrati se na tu prvu godinu kad smo došli’, rekla bi: ‘Ne, hvala.’

Iako su mnogi ispitanici izjavili da im je njemački na razini materinskog jezika, nameće se pitanje subjektivnosti i (ne)kritičnosti. Stoga svakako valja spomenuti ispitanika M. M. (65) koji je u Hrvatskoj završio studij germanistike i koji nakon više od 20 godina provedenih u Austriji smatra da njegov njemački nikada neće biti na razini materinskog jezika:

Moj njemački, to je priučeni njemački. To je 40 godina muke. I što ga bolje znam, sve sam nezadovoljniji. Točno vidim šta se još otvara, koje finese, stilistički nivoi… Tek sad znam da ništa ne znam. Dobro, to je malo pretjerano…

4.2. Austrija i Austrijanci

Naši su ispitanici u razgovoru nerijetko uspoređivali život u Austriji i austrijski mentalitet sa životom u domovini. Najviše ih smeta što Austrijanci nisu otvoreni i opušteni kao Hrvati i što su neki neskloni strancima, posebice manje obrazovanima. No zadovoljni su što je Austrija mnogo uređenija država i što Austrijanci cijene i nagrađuju trud, rad i znanje.

4.2.1. Negativna iskustva

Ispitanik Z. S. (25) rekao je da su Austrijanci više suzdržani i da nikad nije prijatelje posjećivao u njihovom domu kao što je to bio običaj u Slavoniji:

Drukčiji su mi prijatelji bili nego vamo, vamo ti je ono više… Suzdržano. Ne bi mi nikad palo na pamet da idem kod prijatelja. Kod Austrijanaca nikad nisam išo u obitelj i to. To bi mi čisto bilo neugodno.

Ispitanicu M. B. (44) smeta što Austrijanci drukčije poimaju zabavu nego u njezinoj rodnoj Dalmaciji i više je puta ponovila da nestrpljivo iščekuje mirovinu i povratak u domovinu:

Ja sebe uopće ovde ne vidin. Jel ovde je tolko dosadno i tolko su ovi Austrijanci… Ne znaju šta je zabava… Ima ih šta se druže i šta se znaju okupit, al oni se ne znaju zabavit ako nisu popili, ne znan, šest boca…

Ispitanica A. S. (40) spomenula je da Austrijanci cijene „titule“ i obrazovanje i da obrazovani u Austriji nemaju loša iskustva, no osobama nižeg stupnja obrazovanja često je teže:

Nikad nismo imali neugodnosti jer smo obrazovani i taj dio onda ne znam. Čujem po pričama i to da zna bit jako ružno prema ljudima koji ne znaju dobro jezik i koji su još k tome niže obrazovani. To je nažalost činjenica.

Ispitanica M. M. (22) prisjetila se neugodnih iskustava koje je kao strankinja imala u osnovnoj školi, iako je rođena u Austriji. Ona i njezina braća morali su se više truditi i dobivali su lošije ocjene, a čak su im u školi zabranjivali da se druže s drugim strancima kako se ne bi grupirali.

Imala sam ja u osnovnoj školi isto dvoje Hrvata, ne jedna Srpkinja i dvoje Hrvata, ali razgovarali smo samo njemački. Možda rijetko kad smo progovorili, ali profesori su prije bili, u osnovnoj učitelji… Nisu nam dali. Nisu nam dali, jako su bili strogi. Baš se, prije se baš primijetilo ono… Ausländeri[5]. I mogo si po ocjenama primijetiti i… Nama se odma vidlo po imenu. Isto tako ako vide da nas ima možda previše u jednom razredu, onda nas razdvoje. Ne daju da se okupljamo previše…

4.2.2. Pozitivna iskustva

Ispitanik M. M. (65) u Beču se udomaćio i za njega je to grad po mjeri u kojem ugodno živi:

Ja Beč stvarno doživljavam kao svoj grad, ja se jako ugodno ovdje osjećam. On je još uvijek nepredimenzioniran, pregledan je i još uvijek to jako dobro funkcionira. Dakle, grad s jednom kvalitetom života gdje čovjeku nije žao što mora plaćat porez…

Ispitanica N. B. (44) naviknula se na život u uređenom sustavu i iako čezne za domovinom, ističe da se ondje više osjeća kao strankinja nego u Austriji:

Kad se vratiš dole, više sam stranac nego tu. Naučio na neki red i mir, što doli nema, ali vuče te, ono, vuče te jednostavno…

Ispitanik I. Đ. (50) za Austriju ima samo riječi hvale i zadovoljan je svojim životom te ni ne razmišlja o povratku:

Tu smo, znači, da ne kažem, pustili korijenje, Austrija je… Dala nam je sve, ne mogu reć. Ja sam prezadovoljan.

Premda je navela niz stvari koje joj se u Austriji ne sviđaju, M. B. (44) priznaje da Austrijanci cijene rad i da svatko napreduje prema zaslugama, što nije bio slučaj dok je živjela u Hrvatskoj:

[…] jer oni cijene rad. Kod nas da se ne znan kako trudiš, ako nemaš neku vezu, poznanstvo, ono ka, nemaš šanse da napreduješ. Ovdje postaješ razmažen…

Ispitanik J. B. (52) istaknuo je da su Austrijanci opušteniji jer se ne moraju brinuti za egzistenciju kao u Hrvatskoj. Sa svojom plaćom mogu platiti životne troškove i usto si mogu priuštiti neke luksuze poput ljetovanja:

I ljudi su ovdje, ne opterećuju se politikom zato što im je omogućeno da žive od svog rada, imaju plaću da žive, da plate podstanarstvo ili kupe stan, da idu na ljetovanje…

4.2.3. Odnos prema crkvi

Kad su govorili o razlikama između Hrvata i Austrijanaca, mnogi su ispitanici naveli da su Hrvati veći vjernici i da su vezani uz crkvu. Crkva već desetljećima pomaže Hrvatima, posebice kroz Katoličke misije i mjesto je okupljanja. No neki ispitanici, kao primjerice ispitanik J. B. (52),  kažu da je odlazak na nedjeljnu misu Hrvatima postao više običaj i prilika da se vide i druže nego što idu u crkvu iz vjerskih pobuda:

Poimanje crkve u Hrvata i Austrijanaca je bitno različito, bitno. Oni ne idu puno u crkvu, Austrijanci. U nas je to više tradicija… Da idu ljudi u crkvu iz osobnih pobuda, bile bi crkve i u nas prazne. Svi idu iz neke navike, da ćeš nekoga sresti, poslije ćeš ono, stat malo…

4.3. (Materinski) jezik i djeca

Svi naši ispitanici hrvatski smatraju materinskim jezikom i trude se da i njihova djeca dobro govore hrvatski. Ispitanici kojima su djeca rođena u Hrvatskoj, posebice ako su u Hrvatskoj krenula u školu, mnogo je lakše. No ako su djeca rođena u Austriji i otpočetka izložena njemačkom jeziku, teže je postići da im hrvatski jezik bude na razini materinskog. Problem su i nedostatne mogućnosti učenja hrvatskog u školama ili na tečajevima, a čak i kad postoji ponuda, roditelji obično nisu zadovoljni kvalitetom.

Naši ispitanici, pripadnici mlađe generacije, izjavili su da njihovi roditelji inzistiraju na tome da kod kuće govore isključivo hrvatski. Neki su njemački naučili tek u dječjem vrtiću. Danas s braćom i sestrama katkad progovore njemački i kod kuće, a kad su u društvu, najčešće govore i njemački i hrvatski.

M. B. (19): Doma i dalje pričamo hrvatski jer roditelji ne vole da se često priča njemački zato što oću da ne zaboravimo naš jezik.

N. B. (19): I dan-danas pričam samo hrvatski kod kuće, moji roditelji isto nisu volili da pričam njemački zato što su mislili da ću zaboravit hrvatski. Tek sam u vrtiću naučila pričat njemački, sama sam se morala snać.

M. R. (15): Kod kuće govorimo hrvatski. Tata i mama ne mogu tako njemački pričat[6], zapravo uvijek hrvatski, a možda sa bratom ponekad njemački, koju riječ. U društvu isto miješamo. Ako ne znam koju riječ na hrvatski reć, onda to isto reknemo na njemački.

Ispitanik M. M. (65) ispričao nam je da je dolazak u Austriju najteže pogodio njegovog sina koji je u Hrvatskoj već pohađao treći razred osnovne škole, imao svoje društvo, a onda je došao  u novu zemlju među nove ljude koji govore jezikom koji on ne razumije. No brzo se snašao. Upisao ga je na nastavu materinskog jezika, ali učitelj je bio iz Crne Gore i govorio je jezikom koji je njegovom sinu također bio strani. I danas su Hrvati u Austriji suočeni sa sličnim problemom jer se djeci nudi pohađanje nastave tzv. BKS-a, kombinacije „bosanskog“, hrvatskog i srpskog, što nije nastava materinskog jezika:

Kad smo došli ovamo, to je za djecu uvijek jedna trauma. Najprije izgubi svoje okruženje, prijatelje, konfrontira se s nepoznatim jezikom… Sin je došo u treći razred osnovne ovdje bez znanja njemačkog. Na kraju je završio s odličnim. Išo je i na nastavu materinskog jezika pa mi je došo jedan dan i reka: „Ja njega ništa nisam razumio. Rekao je: ‘Djeco, donesite sjutra svesku.’“ Bio je Crnogorac…

Ispitanik F. Z. (61) bio je posebno kritičan prema roditeljima koji smatraju da djeca ne trebaju pohađati nastavu hrvatskoga jezika jer roditelji s njima kod kuće govore hrvatski. Prema njegovom mišljenju Hrvati u Austriji previše zanemaruju svoj materinski jezik:

Samo mi trebamo biti svjesni toga da, ono što je rekla Tuga Tarle, da nas blizina ovdje na neki način sramoti jer zanemarujemo jezik. Ajde vi objasnite jednom običnom čovjeku da njegovo dijete ne zna više od možda 200-300 riječi svojeg materinskog jezika. Neko će meni kazati koji govori jezikom svoje babe iz nekog sela iz Dalmacije da govori hrvatski…

Ispitanica A.S. (40) mnogo je govorila o jezičnoj problematici i naglasila da se ne slaže s roditeljima koji djeci prepuštaju da sama odluče kojim će jezikom govoriti:

Ne možete vi jezik stavit na stajanje, to je živo, mora svaki dan biti prisutan. To je sličan stav ko i prema vjeri. ‘Jednog dana ak će htjet.’ Nije isto dal ti dijete odgajaš u tome i da li… Mislim, jednog dana se može odvojit, naravno, sve to…  Ali to je uvijek, taj rast fali…

Ova je ispitanica istaknula i povezanost jezika i identiteta. Identitet se, prema njezinom mišljenju, ne izražava simbolima kao što su hrvatska zastava nego upravo kroz jezik konstruiramo, izražavamo i održavamo svoj (kulturni) identitet:

Stvarno nisam sklona nikakvom nacionalizmu, ali kad je u pitanju jezik, to je naš identitet. Meni je prestrašno kad vidim neke naše iseljenike i onda se ono, hrvatska zastava, ovo-ono, a djeca im ne znaju materinji jezik. Ja mislim da se kroz to gubi i kulturni identitet, odnosno da se više ne zna što je to što nas čini.

4.4. Nostalgija

Čežnju za domovinom spominjali smo već i u prethodnim dijelovima jer se u intervjuima pojavljuje u različitim kontekstima. Većina ispitanika izjavila je da osjeća nostalgiju za domovinom.

Ispitanica M. B. (44) ni nakon višegodišnjeg života u Austriji ne može se naviknuti na austrijsku klimu i čezne za Dalmacijom:

Fali mi jedna zraka sunca. Fali mi da vidin vanka sunčano. Na to se još ne mogu naviknut. Eto, to me ono deprimira.

No svjesna je da možda nije riječ samo o klimi nego baš o nostalgiji jer joj je u Dalmaciji lijepo bez obzira na vremenske prilike:

Al interesantno, ja kad san doli, vrime mi ne smeta. Može padat kiša, može puhat bura… Meni je lipo, kako god ružno vrime, meni je lipo.

Neki su ispitanici uspjeli pobijediti nostalgiju kad su shvatili da je Austrija njihov dom. Tako je ispitanik M. M. (65) dugo godina čežnju za domom ublažavao druženjem s Dalmatincima u Beču, dok napokon Beč nije prihvatio kao svoj dom:

Onih godina, devedesetih, imao sam dosta svojih Dalmatinaca tu u Beču. Bili su dobri pjevači i znali su tekstove pjesama, što ja ne znam… To mi je nekako liječilo nostalgije, to druženje. Međutim kasnije se to raspalo. Valjda su stasala djeca pa su stasali i problemi pa su nastali raznorazni problemi, raznorazne vrste… Ljudi se povukli u se… Neki su i pomrli, neki su se vratili dolje, tako da taj krug poznanika se dosta suzio i to su površna poznanstva. Ali tada me to stvarno liječilo do jednog momenta gdje me ta rastrgnutost emocionalna, ni dolje ni ovde, takav sam imao osjećaj… To je prestalo spontano jednog dana kad sam se vraćao ja mislim iz Zadra i tu blizu Beča mi je prošla kroz glavu misao: ‘Evo, dolazim doma.’ Kad sam ja sebe uhvatio da sam ja to tako formulirao, meni je kamen sa srca pao pa sam reko: ‘E, čekaj. Ti si spontano se sad pozicionirao. To je novi centar tvog života, tu imaš i posao i financije koje te održavaju na životu i krug neki prijatelja i poznanika. Lijepo je dolje, kad stigneš, otići ćeš dolje, a ovdje…’

Ispitanica A. Z. (40) od samog je početka strogo odvajala domovinu i dom jer je bila svjesna da je zemlja u kojoj trenutačno živi njezin dom. Ističe da je jasno definiranje doma posebno važno djeci:

Ja sam otpočetka odvajala Heimat, znači domovinu koja je uvijek moj zavičaj i tu se ništa neće promijenit, ali moja kuća je tu. Dom vam je tamo gdje, po meni, gdje živite. Mi smo imali tu prijatelje koji su stalno navlačili svoju djecu. Njima je dom bio u Zagrebu, al šta je onda ovo tu? Mislim da je za djecu stvarno važno da znaju gdje su i šta su. I da se znaju pozicionirat, a ne da su vječno jednom nogom, ni tu ni tamo.

4.5. Povratak

Većina naših ispitanika, čak i pripadnici mlađe generacije, razmišljali su ili razmišljaju o mogućnosti povratka. Pripadnici prve generacije planiraju se vratiti u domovinu kad odu u mirovinu, dok mlađi tvrde da bi se vratili kad bi u domovini pronašli posao, ali kažu da je to malo vjerojatno u trenutačnoj situaciji. Blizinu domovini navode kao olakotnu okolnost jer mogu češće dolaziti u posjet obitelji, prijateljima i rodbini.

Ispitanica M. Š. (44) još ne razmišlja o povratku. Mogućnost povratka vidi u mirovini, ali nije sigurna:

Zasad se ne planiramo vratiti, možda u mirovini, ali zasad ne. Često smo kući, blizu nam je, tako da nije to problem.

Ispitanica M. B. (19), pripadnica mlađe generacije, Hercegovinu i dalje smatra svojim domom, ali nije sigurna da bi se mogla vratiti:

Meni je dom Hercegovina. Da su, da ima nešto bolju budućnost što se tiče posla, možda bi se i vratila, ali kad znam da je dolje teško živit, da imaš dobar život…

Ispitanica A. L. (17) nije sigurna bi li se htjela vratiti u Hercegovinu. Budući da je mnogo godina bila odvojena od oca koji je sam radio u Austriji, sad je zadovoljna jer su napokon svi zajedno u Austriji:

Dolje imam baku i rodbinu još. Sad sam se već navikla. Kad me nekad pitaju: ‘Bi li se vratila?’, ne znam šta ću reći. Da i ne… Tako, teško je. Glavno da je obitelj na okupu.

Iako je ispitanik R. L. (52) u Austriju otišao već 1980-ih godina kao politički emigrant, zanimljiva je njegova tvrdnja da je u mislima stalno u Hrvatskoj i da ne može govoriti o povratku kad se osjeća kao da i nije otišao. Zahvaljujući novim tehnologijama, komunikacija i veza s domovinom još su lakše:

Povratak… Pa ja nisam ni otišao. U jednu ruku… U mislima sam naravno još uvijek kod kuće. Ali velim, stvarno je to, zahvaljujući, zadnjih desetak-petnaest godina, zahvaljujući ovom virtualnom svijetu, znači, mobitelu, šta ja znam, satelitskom programu, imam osjećaj da sam doma. Stvarno. I nekako u podsvijesti…

Iako je u Austriji od malih nogu, ispitanik Z. S. (25) ne osjeća preveliku privrženost Austriji i rado bi se vratio u domovinu:

Da mi se pruži super posao, otišao bi bez problema. Nije mi problem uopće. Austrija me ne drži toliko. Nije baš da bi sve dao samo da  mogu ostat tu.

Problematiku povratka najbolje je opisao ispitanik F. Z. (61): svaki iseljenik sanja da će se jednom vratiti, ali životne okolnosti najčešće utječu na konačnu odluku te se rijetki doista vrate. Ako im djeca i unuci ostanu u Austriji, vjerojatnije je da će i oni ostati s njima nego sami živjeti u domovini daleko od svojih najbližih:

Povratak je jedna lijepa sanja svih nas. Sad različite stvari igraju ulogu… Nas dvoje dolje, a djeca tu? Imam već i unučad. To je to. Dakle, taj prirodni… Jedna zamka životna.

5. Zaključak

Kao što je vidljivo iz odabranih dijelova jezičnobiografskih intervjua, naši ispitanici i ispitanice spominju iste ili slične teme, bez obzira na dob. Unatoč nekim razlikama, uočili smo da često dijele slična iskustva, razmišljanja i stavove. Ključnu ulogu u životu u Austriji, posebice neposredno nakon dolaska, odigrali su obrazovanje i okolnosti odlaska iz domovine. Na samome početku većina se suočila s problemima, ponajprije zbog nepoznavanja njemačkog jezika, no relativno brzo su se snašli i naviknuli. Iako se mnogi i danas nisu pomirili sa svim aspektima života u Austriji, uređenost države i ekonomska sigurnost elementi su zbog kojih su iznimno zadovoljni. Svim je ispitanicima hrvatski materinski jezik i nastoje ga prenijeti svojoj djeci i unucima. Većina osjeća čežnju za domovinom i svatko se s time nosi na svoj način. No povratak je uglavnom vrlo neizvjestan te je čak i kod onih ispitanika koji govore o povratku u mirovini izglednije da će živjeti na dvije lokacije, dio godine u Austriji blizu djece i unuka, a dio u Hrvatskoj, najvjerojatnije u ljetnim mjesecima.

6. Literatura

Barth, Dagmar (2004): Referential Defocusing: Dangerous Topics and Language Use in Language Biographies of East Germans. U: Rita Franceschini i Johanna Miecznikowski (ur.): Leben mit mehreren Sprachen / Vivre avec plusieurs langues. Sprachbiographien / biographies langagières. Berne:  Peter Lang, Editions scientifiques européennes. Str. 75-96.

Božić, Saša (2000): Kroaten in Wien. Immigranten und Integration im Zusammenhang mehrschichtiger ethnischer Beziehungen. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Ernst, August (1987): Geschichte des Burgenlandes. Wien: Verlag für Geschichte und Politik.

Franceschini, Rita (2001): Der „Adjuvant“: die Figur der Stützperson im sprachbiographischen Interview mehrsprachiger Sprecher. U: Thomas Keller i Freddy Raphaël (ur.): Biographies au pluriel / Biographien im Plural. Strasbourg: Presses Universitaires de Strasbourg. (Collection Faustus). Str. 227-238.

Franceschini, Rita (2004): Sprachbiographien: das Basel-Prag-Projekt (BPP) und einige mögliche Generalisierungen bezüglich Emotion und Spracherwerb. U: Rita Franceschini i Johanna Miecznikowski (ur.): Leben mit mehreren Sprachen / Vivre avec plusieurs langues. Sprachbiographien / biographies langagières. Berne:  Peter Lang, Editions scientifiques européennes. Str. 121-145.

Grbić Jakopović, Jadranka (2014): Multipliciranje zavičaja i domovina. Hrvatska dijaspora: Kronologija, destinacije i identitet. Zagreb: FF Press.

Meng, Katharina (2004): Russlanddeutsche Sprachbiographien – Rückblick auf ein Projekt. U: Rita Franceschini i Johanna Miecznikowski (ur.): Leben mit mehreren Sprachen / Vivre avec plusieurs langues. Sprachbiographien / biographies langagières. Berne:  Peter Lang, Editions scientifiques européennes. Str. 97-117.

Nekvapil, Jiří (2004): Sprachbiographien und Analyse der Sprachsituation: zur Situation der Deutschen in der Tschechischen Republik. U: Rita Franceschini i Johanna Miecznikowski (ur.): Leben mit mehreren Sprachen / Vivre avec plusieurs langues. Sprachbiographien / biographies langagières. Berne:  Peter Lang, Editions scientifiques européennes. Str. 147-172.

Piškorec, Velimir (2006): Gabriele Lucius-Hoene / Arnulf Deppermann: Rekonstruktion narrativer Identität. Ein Arbeitsbuch zur Analyse narrativer Interviews. Prikaz knjige. Suvremena lingvistika. 61. Str. 89-96.

Piškorec, Velimir (2007): Narativni identitet u jezičnobiografskim intervjuima. U: Granić, Jagoda (ur.): Jezik i identiteti. Zagreb – Split: Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku – HDPL. Str. 457-467.

Seršić, Josip (2013): Kroatisches Wien / Hrvatski Beč. Beč: Carl Gerold’s Sohn Verlagsbuchhandlung KG.

Tobler, Felix (1995): Povijesne snage. U: Kampuš, Ivan (ur.): Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Ujević, Mate (1934): Gradišćanski Hrvati. Zagreb: Hrvatsko književno društvo svetoga Jeronima.

Valentić, Mirko (1970): Gradišćanski Hrvati od XVI. stoljeća do danas. Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske, Medicinska naklada.

Vranješ-Šoljan, Božena (2005): Gradišćanski Hrvati: između tradicije i suvremenosti. Zagreb: Educa.

---

[1] Usp. Ernst (1987: 201-202; 249), Tobler (1995: 38-42), Ujević (1934: 8-9), Valentić (1970), Vranješ-Šoljan (2005), itd.

[2] Usp. Božić (2000: 56-63).

[3] Božić (2000: 76-78) spominje da čak ne postoje točni podaci o broju gradišćanskih Hrvata u Beču. Statistika kao presudan kriterij uzima razgovorni jezik austrijskih građana (njem. Umgangssprache der österreichischen Staatsbürger). U Beču živi oko 6800 hrvatskih imigranata koji kod kuće govore hrvatski i koji su tako izjavili prilikom popisa stanovništva. No pretpostavlja se da postoji i velik broj onih koji su ili kasnije došli iz Hrvatske ili su gradišćanski Hrvati, ali ne navode da kod kuće govore hrvatski jer ne žele isticati svoj identitet „stranca“.

[4] Za više detalja o jezičnobiografskom intervjuu usp. Franceschini (2001: 228), Meng (2004: 97-99), Nekvapil (2004: 149), Piškorec (2006: 93-94) i Piškorec (2007: 457-467).

[5] Njemačka riječ Ausländer znači stranac.

[6] Izjava ove ispitanice ilustrira ono što smo spomenuli u prethodnom potpoglavlju: iako neki pripadnici prve generacije tvrde da im je njemački kao materinski jezik, neki ipak nisu svladali njemački na razini koja bi bila dostatna za komunikaciju u svim domenama jezične uporabe. Osim toga, pretpostavljamo da im je prirodnije kod kuće govoriti hrvatski koji im je materinski jezik.

Prof. dr. sc. Aleksandra Ščukanec

Nov(ije) generacije Hrvata u Austriji: razmišljanja i iskustva // Hrvatska izvan domovine II / Sopta, Marin, Lemić, Vlatka, Korade, Mijo, Rogić, Ivan, Perić Kaselj, Marina (ur.).
Zagreb: Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, 2017. str. 433-439 (predavanje, međunarodna recenzija, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni)