Hrvati u BiH
Ljubušaci na vrhu Austrije – životna pustolovina za pamćenje, a sve je počelo iz Međugorja
U srcu Alpa, tamo gdje se nebo spaja s gorama i tišina dominira, stoji neprikosnoveni kralj austrijskog neba – Grossglockner. Svojom impozantnom visinom od čak 3798 metara, ovaj planinski div alpinistima nudi priliku da se vinu do samog vrha, osjećajući neukrotivu snagu prirode koja je od pamtivijeka privlačila hrabre duše u potrazi za najvišim vrhovima zemlje.
Imali smo priliku porazgovarati s alpinistima po njihovom povratku na rodnu grudu. Ovo je priča o izazovima, usponima i nevjerojatnim trenucima koje nosi osvajanje najvećeg vrha Austrije.
Perica Biško, jedan od sudionika ovog nevjerojatnog uspona za hercegovina.info kazao je: “Članovi našeg tima su također članovi Hrvatskog planinarskog društva Ljubuški. Klub je ponovno oživljen ovog proljeća i aktivno radi na organizaciji takvih izleta. U ekipi za ovu ekspediciju, osim mene bili su i Miroslav Herceg i Tihomir Bebek. Što se tiče samih priprema, nismo imali neke posebne treninge prije ove ekspedicije jer se sva trojica aktivno bavimo planinarenjem, ali i drugim oblicima sporta kao što su trčanje i boks”
Ovakve ekspedicije polako postaju tradicionalne.
„Svake godine biramo novu državu i njen najviši vrh za našu ekspediciju. Počeli smo s penjanjem na najveće vrhove Bosne i Hercegovine, a zatim smo u narednim godinama polako proširivali svoje horizonte pohodeći vrhove Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Prošle godine smo čak stigli do Grčke i čuvenog Olimpa. Ove godine smo se odlučili popeti na najviši vrh Austrije, Grossglockner. Na početku, dočekala nas je prava mala idila. Austrija kakvu vjerojatno većina vas zamišlja. Prekrasan krajolik, malene drvene kućice u kojima se već ložila vatra. Bilo je prilično neobično jer je kod nas ljeto bilo u punom zamahu”, nastavlja.
Oko njih su se pružali potoci, bajkovite šume, krave na beskrajnim pašnjacima, prekrasne zelene livade, a na svakom koraku mogli su vidjeti one simpatične svisce kako vire iz svojih rupa i promatraju što se događa.
“Put kojim smo krenuli bio je izvanredan, pažljivo označen i uređen, u pravom austrijskom stilu. Točno onako kako biste očekivali od takve države, i to je upravo ono što su mi planinari najviše priželjkivali. Prvi dom bio je na otprilike 2400 metara nadmorske visine, a činilo se da je namijenjen širem broju posjetitelja. Drugi dom nalazio se na otprilike 2800 metara i bio je znatno izazovniji, tako da smo susretali znatno manje ljudi. Nakon toga, uslijedili su glečeri i izvori vode koji su polako počeli otapati. Potom smo krenuli prema ferata dijelu, što je u osnovi osigurani planinarski put, koji nas je vodio do skloništa u kojem smo Miroslav, Tihomir i ja proveli noć”, priča Perica za hercegovina.info.
Najveći izazov za njih stvaralo je slušanje savjeta i iskustava drugih planinara koji su već prošli taj ali i neke druge slične putove. Kako smo iz razgovora saznali, jednom kada su se otisnuli stvari nisu bile tako strašne kako su to prvotno zamišljali.
“Iskreno, kad doživite to iz prve ruke, sve se mijenja. Najteže nam je bilo slijedećeg dana. Rano smo se probudili i počeli se penjati po stijenama, gaziti po ledu i snijegu. Tada smo shvatili da tjelesna sprema nije jedini faktor za uspon. Potrebna je i mentalna snaga i izdržljivost. Na primjer, ako netko ima i najmanji strah od visine, stvarno nema što raditi na takvom mjestu. Bilo je trenutaka kad smo doslovno visjeli na visini od 3800 metara, a ispod nas se pružala strma padina. Presretan sam jer sam imao dva vrhunska alpinista uz sebe, ili još bolje rečeno, dva prijatelja kojima sam vjerovao čak i pod cijenu vlastitog života. Ja sam bio prvi u nizu, a njih dvojica su me slijedila. Kako sam koračao naprijed, kačio sam se za metalne šipke i sidrišta, dok smo se međusobno pomagali kad god je bilo potrebno prihvatiti uže i slično. Naš uspon je rezultat isključivo timskog rada i uzajamne podrške“, s ponosom je izjavio Biško.
Visine su nepredvidive i često zahtijevaju visoku cijenu, ponekad čak i ljudske živote.
„Sada, nakon što sam se vratio kući i proveo nekoliko dana razmišljajući o svemu i kad su mi se slegli svi dojmovi, moram reći da mi je silazak s planine bio znatno teži od uspona. Kad bolje razmislim, to je često slučaj. Najveći izazov silaska leži u tome što morate otpenjavati niz planinu. No, najteže od svega je bilo saznanje da je jedan od planinara koji nije član našeg tima stradao pri povratku u podnožju planine, te je helikopter bio pozvan kako bi ga spasio. Za nas trojicu, taj zvuk helikoptera bio je baš potresan. Tim za spašavanje je kružio oko nas sigurno dvadesetak minuta, tako da nam je cijela ova situacija baš nekako teško pala, nije nam bilo svejedno“, kazao je.
Iako je prvotni plan bio krenuti na ekspediciju početkom kolovoza, nažalost, vremenski uvjeti nisu bili na njihovoj strani.
„Naš plan je znatno poremetio neočekivan niz vremenskih uvjeta. Sloveniju su zadesile velike poplave, a na planini je čak i sniježilo, što nas je prisililo da odgodimo naš uspon na neko vrijeme. Srećom, što se samog dana uspona tiče, vremenski uvjeti su bili idealni. Nije bilo ni daška vjetra, sunce je sjalo, a pogled se pružao na najmanje 200 kilometara u daljinu. Dan prije toga nije obećavao, bio je maglovit i čak smo se brinuli da će padati kiša“, izjavio je.
Kada smo ih upitali kako se osjećaju nakon što su osvojili Grossglockner, najviši vrh Austrije, moramo priznati da smo ostali zatečeni njihovim odgovorom. Kolege i ja ne volimo se hvaliti jer imamo veliko poštovanje prema prirodi. Zato ne koristimo riječ “osvojiti” kada govorimo o vrhovima koje smo posjetili. Radije kažemo da smo “pohodili” neki vrh. Stoga, smatramo da nismo ništa “osvojili”, naprotiv, mi smo samo prolaznici koji na trenutak posjete neki vrh prije nego se vrate u svoje domove. Mi planine ne osvajamo, mi planine pohodimo. Budući da se radi o kondicijski dosta teškom i naporom usponu, ponosni smo na nas. Grossglockner nije vrh na koji se ljudi često odlučuju, iako visinom možda ne izgleda toliko impresivno, barem u usporedbi s vrhovima koji premašuju 4000 metara nadmorske visine. No, razlika je u tome što su ti drugi vrhovi često lakši za pohoditi. Na primjer, Elbrus, najviši europski i kavkaski vrh sa svojih 5642 metra visine nije ni blizu toliko zahtjevan kao vrh s kojega smo se upravo spustili“, nadodao je.
Kada je riječ o njihovim ritualima prije svakog uspona, ovoj ekipi planinara nije dovoljno samo tjelesno se pripremiti.
„Iako većina naših kolega ima svoje posebne rituale koje vole provesti prije nego se upuste u svoje nove avanture, nas trojica nemamo neki poseban. No, moram napomenuti da si ne možemo zamisliti krenuti na put bez da prvo odemo na Svetu misu u Međugorje. Osim toga, prije samog uspona redovito odemo kampirati na Čvrsnicu ili neko slično mjesto kako bismo postepeno naviknuli svoje tijelo na promjene nadmorske visine. Znamo da nije preporučljivo boraviti na stotinjak metara nadmorske visine i onda iznenada krenuti na nekoliko tisuća metara visine. No, čini se da naš ritual ima smisla, jer nismo iskusili nikakve probleme s visinskom bolešću, niti je itko od nas imao ozbiljnih problema tijekom uspona“, istaknuo je Biško.
Hrvati u BiH
Ugledni magazin objavio listu najljepših mjesta u Europi: Jajce na 2., a Motovun na 11. mjestu
Putopisci magazina Time Out odabrali su 18 najljepših mjesta u Europi, a na njemu se našlo jedno mjesto iz Hrvatske te jedno iz BiH.
Na 11. mjestu našao se najmanji grad na svijetu – Motovun u Istri.
“Srednjovjekovna arhitektura. Valovita zelena brdašca. Pogled na vinograde. Motovun, drevno selo u istarskim brežuljcima, ima sve što možete poželjeti za jedan slikoviti europski stari grad. Motovun je duboko u zemlji tartufa i vina, što znači da su hrana i piće vrhunski. Jednostavno nema ništa bolje nego provesti poslijepodne upijajući poglede s gradića na vrhu brda uz nekoliko čaša istarskog roséa”, opisan je Motovun u Time Outu.
Na visokom drugom mjestu našlo se mjesto Jajce koje se nalazi u BiH.
“U Bosni i Hercegovini ne manjka lijepih mjesta, ali teško da ijedno može nadmašiti čari Jajca. Veličanstveni 22-metarski slapovi Plive zauzimaju najviše mjesto, a spektakularnu sliku uokviruje grad s tvrđavom na vrhu. Plivsko jezero i njegovi prekrasni mlinovi nalaze se odmah izvan grada, dok gradska kolekcija osmanske arhitekture, kršćanskih crkava i samostana, tajanstvenih katakombi i jugoslavenske povijesti prikazuje Bosnu i Hercegovinu u njenom apsolutnom najboljem izdanju“, kaže autor Time Outa, prenosi Slobodna Dalmacija.
Na listi je još nekoliko ex-yu ljepotica koje konkuriraju norveškim fjordovima, grčkim plažama, francuskim dinama…
Bledsko jezero u Sloveniji već smo navikli vidjeti na ovakvim listama, svi su očarani tom “staklenom” površinom vode u kojoj se zrcale zeleni brežuljci i otočićem s crkvicom s kojeg se čuje “zvono želja”.
Crnogorski adut je Gospa od Škrpjela, otočić koji krasi Boku Kotorsku, a koji je u tekstu predstavljen kao “jedinstveno mjesto hodočašća i simbol vjere u Crnoj Gori, do kojeg se iz Perasta stiže brodom za samo 5 eura”.
Legenda kaže da su 1452. godine mornari na hridi usred mora pronašli ikonu Majke Božje s djetetom, pa je od tog dana, 22. srpnja, nastala tradicija da mornari, nakon povratka s uspješne plovidbe, polažu ovdje kamenje – i tako je nastao otok, piše Slobodna Dalmacija.
Pogledajte cijeli popis.
Najljepša mjesta u Europi prema izboru časopisa Time Out
- Norveški fjordovi, Norveška
- Jajce, Bosna i Hercegovina
- Plaža Xerokambos, Grčka
- Ulica Alberta, Riga, Latvija
- Bledsko jezero, Slovenija
- Alberobello, Apulija, Italija
- Westmanejar, Island
- Kraljevski Alcazar u Sevilli, Španjolska
- Zermatt, Švicarska
- Dune du Pilat, Francuska
- Motovun, Hrvatska
- Aročarski Alpi, Škotska
- Gospa od škrpjela, Crna Gora
- Zimska bašta Gliptoteketa, Kopenhagen, Danska
- Put divljine, Laponija, Švedska
- Schlachtensee, Nemačka
- Otok Giglio, Toskana, Italija
- Jardim do Morro, Porto
Hrvati u BiH
Tisuće mladih na 35. Festivalu mladih u Međugorju
I po 35. put nakon 1989. kada je na poticaj fra Slavka Barbarića održan prvi Festival mladih, ponovno su se zavijorile brojne zastave ispred glavnog oltara crkve sv. Jakova.
Već za vrijeme krunice u 18 sati klupe su bile prepune hodočasnika. U 19 sati započelo je svečano otvaranje 35. Mladifesta pjesmom „Hosana u visini“ koju je izveo međunarodni zbor i orkestar obučen u tirkizne majice Mladifesta i animirane pokretima te tradicionalnim defileom predstavnika iz pristiglih zemalja, njih čak 80, koje je redom čitao međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, piše međugorje.info.
Nakon mimohoda započelo je Euharistijsko slavlje svečanom procesijom do vanjskog oltara gdje je sa mons. Aldom Cavalliem i još osmoricom biskupa i brojnim svećenicima (u koncelebraciji je bilo ukupno 640 svećenika) došao večerašnji predslavitelj, apostolski nuncij za BiH, mons. Francis Assisi Chullikatt. Nadbiskupa Chullikatta, naslovnog nadbiskupa Ostre, apostolskim nuncijem u BiH i u Crnoj Gori papa Franjo imenovao je 1. listopada 2022. Nakon što ga je fra Zvonimir najavio i pozdravio, pozdravio je i mons. Aldu Cavallia koji je zatim pročitao poruku Pape Franje mladima:
PORUKA PAPE FRANJE MLADIMA:
Dragi mladi,
radostan sam sto vam mogu uputiti ovu poruku prigodom 35. Festivala mladih, koji vas je okupio u velikome broju u Međugorju, kako bi susret s Gospodinom Isusom u zajedništvu s Djevicom Marijom mogao raspiriti plamen vaše vjere. U ovim intenzivnim danima razmišljat ćete o temi ”Marija je uistinu izabrala bolji dio…” (Lk 10,42). Polazeći upravo od ove Gospodinove rečenice, htio bih vam ponuditi nekoliko kratkih prijedloga za vaš duhovni rast te zalaganje u Crkvi i svijetu.
Isus nas, s onim što govori Marti, Lazarovoj i Marijinoj sestri, podsjeća da je pristup vjerodostojnog učenika staviti se u slušanje Gospodinove Riječi. Marija je shvatila da je Gospodin ušao u njenu kuću, no želio je također ući i u njezino srce. Ona je, zapravo, sjela do Njegovih nogu kako bi ga slušala, izabirući tako bolji dio koji ”Joj se neće oduzeti”.
Druga vjerodostojna učenica je Marija iz Nazareta. Bog je ušao u kuću ove mlade djevojke te joj je govorio, Ona je ugostila Riječ Božju u vlastito srce i sudjelovala je u Njegovom planu, stavljajući na raspolaganje cijelu sebe kada je, u punini vremenâ, Bog poslao svojega Sina. Bila je prisutna u tišini u podnožju križa kada je Isus, Sin Božji i njezin Sin, otkupio svijet; pratila je apostole na dan Pedesetnice, kada je u Duhu Svetome rođena Crkva. Dozvoljavajući Božjoj Riječi da ude u njezino srce, Djevica Marija je ostvarila svoje poslanje u vjernosti i pozornosti. I ona je odabrala bolji dio: Gospodina Isusa.
Jednako ste tako i vi, dragi prijatelji, pozvani da postanete vjerodostojni Kristovi učenici. Ostanite u Učiteljevoj prisutnosti kako biste meditirali Riječ Božju, puštajući da ona prosvijetli vaš um i srce, da otkrijete i surađujete na planu kojega Otac ima za svakoga od vas. Zato vas potičem da uspostavite blisku vezu s Evanđeljem te da ga imate sa sobom, kako bi vam bio poput kompasa koji pokazuje put kojega treba slijediti. Čitajući ga, naučit ćete upoznati Krista ”Sina Božjega koji je postao čovjekom, koji jest jedina, savršena i nenadmašiva Očeva Riječ. U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove” (KKC, 65). kako potvrđuje i sveti Jeronim: ”Nepoznavanje Pisma, nepoznavanje je Krista” (PL 24,17). Krijepite se također snagom sakramentalne milosti pomirenja i euharistije, pohodite Gospodina u ovome susretu ”srca k srcu”, to jest u euharistijskom klanjanju.
Vjerodostojan učenik, k tome, postavši mudar i jak u Duhu, nužno prenosi drugima Kraljevstvo Božje, jer naviještati Njegovu Riječ nije obveza samo svećenicima i redovnicima, nego i vama, dragi mladi. Trebate imati hrabrosti govoriti o Kristu u vašim obiteljima, u vašem obrazovnom i radnom okruženju, u vašem slobodnom vremenu. Naviještajte ga iznad svega vašim životom, očitujući vidljivu Kristovu prisutnost u vlastitoj egzistenciji, svakidašnjem naporu te u dosljednosti s Evanđeljem u svakoj konkretnoj odluci. Gospodin vas želi kao neustrašive apostole svoje Radosne Vijesti te kao graditelje nove čovječnosti.
Predragi, neka vas prati moj blagoslov, a Majci Mariji, Majci Crkve, povjeravam svakoga od vas, kako bi vam izmolila snagu i mudrost da možete razgovarati s Bogom te govoriti o Bogu. Njezin primjer neka vas potakne da u svijetu budete navjestitelji nade, ljubavi i mira. Na kraju, ljubazno tražim od vas da se molite za mene.
Austrija
IZ POVIJESTI MISIJE BEČ: Papa Ivan Pavao II. u posjeti crkvi Am Hof 1983. godine
Godine 1983., 12. rujna, pred našom crkvom Am Hof u Beču zbio se susret Svetog Oca Ivana Pavla II. s austrijskim i stranim radnicima. Taj je susret organiziran u sklopu Katoličkog dana. Crkva je susretom Svetog Oca s radništvom htjela dati jasno svjedočenje o svom zauzimanju za radnike i o njihovoj važnosti u društvenom i crkvenom životu, koristeći pri tom ulogu Ivana Pavla II. koji i sam dolazi iz radničkog svijeta i koji je u svom pontifikatu pokazivao naglašen interes upravo prema njima.
Katolički dan 1983. godine bio je pod motom Hoffnung leben – Hoffnung geben, a susret s radnicima održan je pod geslom Solidaritet in der Arbeit. Austrijska Crkva posvjedočila je kroz ovaj susret svoju brigu za radništvo i posebno svoje iskreno i velikodušno zalaganje za strane radnike.
Na prepunom bečkom trgu Am Hof pred našom crkvom postavljen je podij i na njemu je svečano dočekan i pozdravljen Sveti Otac od predstavnika austrijske Crkve i predstavnika radnika. U ime hrvatske zajednice pozdravio ga je p. Efrem Kujundžić, a u ime naših radnika Marko Tunjić. U susretu sa Svetim Ocem nastupila je i folklorna skupina naše Misije.
Premda su od Jugoslavenskog veleposlanstva dolazile prijetnje da se ne donose hrvatske zastave, trg je bio preplavljen njima. Fotografije koje su svjedok toga vremena pokazuju da su na trgu Hrvati bili ogromna većina. Hrvati su s toga skupa poslali jasnu poruku o svom postojanju, o svojoj vjeri i vezanosti uz Svetog Oca i Katoličku crkvu. Danas kada je Hrvatska slobodna i samostalna mogu se još bolje razumjeti namjere i bojazni Jugoslavenskog veleposlanstva iz 1983. godine i njihove želje da se to sakrije.
Sveti Otac je kod tog susreta ušao u našu crkvu, popeo se na njen balkon prema trgu i pozdravio narod. To isto učinio je prije 220 godina papa Pio VI. koji je na uskrsnu nedjelju 31. ožujka 1782. s istog mjesta blagoslovio okupljene Bečane na trgu pred crkvom.
Na inicijativu koju je pokrenuo prijašnji apostolski nuncij u Austriji mons. dr. Donato Squicciarini i pomoću dr. Bandiona svečano je postavljena spomen ploča na susret sv. Oca Ivana Pavla II. s radnicima 1983. godine. Svečano misno slavlje i otkrivanje spomen ploče predvodio je tajnik Biskupske konferencije Austrije dr. Egidije Živković. Spomen ploča postavljena je u predvorje crkve Am Hof.
fra Ilija Vrdoljak,
obljavljeno u Našoj riječi, listu Hrvatskih katoličkih misija u Austriji, ožujak 2004., br. 8., 10-17. str.
Foto: Arhiva Hrvatske katoličke misije Beč.
