UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog Bangladeša proglasio dan 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Važnost toga dana potvrđena je godine 2001. aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: “Svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku”. Je li u praksi stvarno tako?

“Hrvatski jezik u Austriji nije priznat kao punopravni jezik članice Europske unije, već imamo nikada nigdje službeni (osim u Austriji) bosansko-hrvatsko-srpski jezik (BKS) koji nastavnici trebaju predavati u sklopu nastave materinskog jezika. Hrvati u Austriji s pravom bojkotiraju nastavu tzv. BKS (Bosnisch-Kroatisch-Serbisch) jezika. On im se takav nudi u nastavi materinskog jezika na koju Hrvati kao iseljenici imaju pravo u sastavu austrijskog obrazovnog sustava. Želi ih se staviti pod krinkom tobožnje integracije u potpuno neprihvatljive okvire, a Hrvatska nije u mogućnosti intenzivirati konzularni tip nastave kroz Hrvatsku dopunsku školu pa za posljedicu imamo stanje koje doista nikome ne odgovara i 25 godina frustrira Hrvate u Austriji. Austrija kao da nije svjesna da stalnim naglašavanjem i poturanjem tzv. BKS-a, u mnogome omalovažava Hrvate u Austriji, koji su u mnogo čemu primjer sjajne integracije u svim porama života u Austriji. Zvuči neshvatljivo da se zanemaruju temeljne potrebe tako velike populacije od gotovo 200 000 Hrvata u Austriji. Austrijska strana treba napokon jasno preispitati svoje ukorijenjene stavove, jer ako u nastavi tzv. bosansko-hrvatskog-srpskog jezika sa svega 4,5% sudjeluju djeca hrvatskog podrijetla, nije li to alarmantan pokazatelj kako tu nešto nije u redu? Ili je austrijskoj službenoj politici bolje, rukovodeći se onom krilaticom: mi plaćamo pa i mi postavljamo uvjete, a vi Hrvati buditi zadovoljni i onim što imate, jer i to bismo vam mogli oduzeti? Mogu li se austrijske školske vlasti hvaliti nastavom BKS-a i svrstavati je kao najuspješniju i najbrojniju ponudu materinskog jezika u Austriji, ako je ona tako krnja i ne predstavlja realno stanje? Zar je moguće da u obrazovnom sustavu jedne zemlje imamo jezik koji nigdje u svijetu pa niti u matičnim zemljama nije priznat? Hrvatski se jezik predaje u mnogim zemljama svijeta, na 90 sveučilišta, ali nigdje kao BKS jezik! Osim u Austriji?! Ako je hrvatski jezik ravnopravan i službenik jezik Europske unije kako je onda moguće da on nije priznat i u Austriji?” – problem problematizira naš kolumnist u kolumni objavljenoj 8. veljače pod nazivom “Do kada će se Hrvatima u Austriji kao kukavičje jaje podmetati tzv. bosansko-hrvatsko-srpski jezik?!”

Hrvatski jezik

Hrvatski jezik poseban je slavenski jezik kad se gleda i s lingvističkoga i sociolingvističkoga gledišta, a jednako tako i s ostalih kao što je kulturno, povijesno i političko. Nesporazumi oko te posebnosti proizlaze iz činjenice što on u srpskome jeziku ima bliskoga suradnika i što je u 19. i 20. stoljeću bilo nastojanja da se od ta dva jezika načini jedan, ali to se u stvarnosti nikada nije dogodilo.

Hrvatski jezik ima tri narječja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko, a srpski ima dva: štokavsko i torlačko. Budući da među Hrvatima i Srbima prevladavaju štokavci, oni su svoje književne jezike izgradili pretežno na štokavskom narječju pa odatle velika sličnost tih dvaju jezika, ali kako štokavsko narječje nije jedinstveno, nego ima više dijalekata i kako se ta dva književna jezika ne temelje u svemu na istome dijalektu i kako su se na toj osnovici razvili ne zavisno jedan od drugoga, u različito doba i na različite načine, to među njima postoje razlike koje su takve naravi da se oba jezika moraju i po jezičnim kriterijima smatrati posebnim jezicima, a pogotovu kad se uzmu u obzir sociolingvistički i drugi kriteriji.

Hrvati su se od početka svoje dokumentirane pismenosti, od Baščanske ploče (oko 1100.) služili hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom, tj. starocrkvenoslavenskim jezikom prilagođenim hrvatskom čakavskom fonološkom sustavu s nekim inovacijama i na drugim razinama, a zatim su svoj književni izraz izgrađivali na sva tri narječja. Štokavsko su narječje Hrvati uveli u književnost pod kraj 15. stoljeća uklopivši odmah u početku u njega leksičke, frazeološke i pravopisne elemente hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika, izgrađujući ga kontinuiranim povijesnim razvojem do današnjeg oblika. Ostala su dva književna jezika napuštena, čakavski se postupno ugasio u književnoj uporabi polovicom 18. stoljeća, a kajkavski svjesnim napuštanjem u drugoj četvrtini 19., ali su oba u štokavskome književnome jeziku ostavila značajne crte svojih književnih i narječnih izraza.

Srbi su se od početka svoje pismenosti služili crkvenoslavenskim jezikom srpske redakcije sve do 19. stoljeća, s nekoliko modifikacija u 18. st. (ruskoslavenski, slavjanoserpski), a njihov današnji književni jezik utemeljio je tek polovicom 19. stoljeća Vuk Stefanović Karadžić podigavši štokavsko narječje srpskoga sela na razinu književnog jezika.

Zbog toga ta dva jezika imaju odvojenu kulturnu i jezičnu povijest i književnost. Uz to je hrvatski književni jezik izgrađivan stoljećima na bogatoj crkvenoj i svjetovnoj književnosti, a kako je srpska moderna književnost nastala tek polovicom 19. st., to su na ta dva književna jezika izgrađene dvije jasno odijeljene književnosti: hrvatska i srpska.

Osim toga Hrvati su svoj književni jezik od samoga njegova početka izgrađivali na temeljima i u ozračju zapadnoeuropske, prvenstveno katoličke kulture, služeći se najprije i trima pismima, glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, a od polovice 14. stoljeća usporedno s tim slavenskim pismima i latinicom koja se sve više širila i danas je jedino hrvatsko pismo. Srbi su se u izgradnji svoje kulture i svoga jezika oslanjali na bizantsku, pravoslavnu kulturu, služeći se ćirilicom, koja je danas glavno srpsko pismo.

Zbog bliskosti tih dvaju književnih jezika bilo je u 19. i 20. stoljeću dogovora da se od njih stvori jedan jezik. Hrvati su u tome sudjelovali iz ideoloških i političkih razloga, a Srbi su to prihvatili nakon stvaranja Jugoslavije videći u jednom jeziku još jedno sredstvo kojim su nastojali uništiti sve hrvatske posebnosti pa i Hrvate kao narod. Zbog toga su nastojali da se jezično jedinstvo ostvari i silom državne, političke i vojne prevlasti, ali ti pokušaji nisu uspjeli zbog stabiliziranosti tih dvaju književnih jezika i zbog jakoga kulturnog i političkog otpora s hrvatske strane.

Na temelju svojega povijesnoga razvoja, od prvih pisanih spomenika u 11. stoljeću i na osnovi svojega jezikoslovlja, koje kontinuirano traje od kraja 16. st. sve do danas, suvremeni je hrvatski književni jezik razvio svoje posebnosti na fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, leksičkoj i stilskoj razini, a i svoj latinički grafijski sustav. Prema tome na svim se jezičnim razinama razlikuje od srpskoga tako da se nikada nije moglo niti se danas može govoriti i pisati »srpskohrvatskim« (»hrvatskosrpskim«) jezikom, jer on kao konkretan jezik nikada nije ni postojao niti danas postoji, nego se tekstovi ostvaruju ili kao hrvatski ili kao srpski. Ne može se spontano napisati isti tekst niti od jedne stranice koji bi Hrvati primili kao hrvatski, a Srbi kao srpski. Kad dakle sadržaj nije isti, ne može biti ni isti naziv.

Za komunističke Jugoslavije tekstovi saveznih zakona kao autentični uvijek su objavljivali na četiri jezika: hrvatskome, srpskome, makedonskome i slovenskome. Zbog toga i strane radiopostaje koje daju emisije za Hrvate i Srbe svoje tekstove ostvaruju najčešće posebno na svakom od tih jezika (BBC, Voice of America, Deutsche Welle i dr.) jer znaju da ih slušatelji jednog naroda ne bi slušali ako svoje emisije ne bi davali na njihovu jeziku.

Mnogo teže tu posebnost prihvaćaju neka strana sveučilišta, leksikografske ustanove i knjižnice koje predmet za hrvatski i srpski jezik i njihove kulture nazivaju srpskohrvatski (Serbo-Croatian, serbokroatisch, serbo-croate), ali uglavnom zbog inercije prošlih shvaćanja i teškoća konkretnih prestrukturiranja slavističkih odjela. Ipak se na svima sveučilištima jezik konkretno ostvaruje i uči ili kao hrvatski ili kao srpski, već prema nastavniku koji ga predaje, jer se, unatoč imenu, »srpskohrvatski« ne može ostvariti. Zato u međunarodnoj Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji (UDK) srpski ima jedan broj (808.61), a hrvatski drugi (808.62).
Kao što nitko više ne smatra istim jezikom češki i slovački (u ustavu Čehoslovačke Republike iz 1920. postojao je naziv čehoslovački jezik), danski i norveški, tako treba napustiti naziv srpskohrvatski gdje se on još upotrebljava, jer je neprihvatljiv s lingvističkoga, sociolingvističkoga, političkoga i drugih gledišta. S političkoga gledišta suvereno je pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim narodnim imenom i sada kada postoji hrvatska država, Republika Hrvatska, i kada u njezinu Ustavu u čl. 12 piše: »U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski književni jezik…«, naziv hrvatski jezik treba upotrebljavati kad god je riječ o njegovu sadržaju. Kad uzmemo u obzir i činjenicu da je u SR Jugoslaviji napušten naziv srpskohrvatski jezik, a uveden samo srpski jezik, sad će to biti prihvatljivo i onima koji nisu upućeni u pojedinosti o kojima je ovdje bila riječ.

kroativ.at / Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Razred za filološke znanosti – Zagreb, 1996.