Inflacija potaknuta mnogim aspektima, a ponajviše drastičnim poskupljenjem energenata, pogađa sve dijelove Europe: od građevinara u Italiji preko prodavačice u Poljskoj, do mesara u Turskoj.

Talijanska prometna uprava nada da bi kružni tok rezultirao manjim brojem nesreća na jednom raskrižju kod Milana koje je već poznato po mnogim nezgodama. Ali posao miruje jer su asfalt, lijevane cijevi i beton postali preskupi. Izvođač radova Edoardo Ronzoni je očajan, piše DW.

Zaustavljeni javni radovi
“Bojimo se da ove godine uopće nećemo moći raditi”, kaže ovaj poduzetnik. “Zatvaramo sva naša gradilišta.” Već u ožujku tvrtka je obustavila radove na poludovršenom kružnom toku, a od tada je rat u Ukrajini dodatno potaknuo poskupljenja. Ronzoni se žali da je njegova tvrtka već izgubila tri mjeseca, zapravo tri najbolja mjeseca u godini što se novih poslova tiče. A najgore vjerojatno tek dolazi.

Rat je dodatno stegnuo resurse i ubrzao inflaciju. Cijene energije, hrane i građevinskog materijala rastu brže nego ikada posljednjih desetljeća. Šok zbog poraslih cijena najžešći je na benzinskim pumpama ali i pri pogledu na račun za struju i cijene u supermarketima, kao i na gradilištima. Prvi javni građevinski projekti u Italiji su već zaustavljeni.

Rastuće cijene nafte i plina glavni su pokretači inflacije u Europi, koja se uvelike oslanja na rusku energiju za proizvodnju električne energije i opskrbu industrije. Očekuje se da će se inflacija na razini Europske unije ove godine popeti na gotovo 7 posto.

Voće i povrće samo za djecu
Visoki troškovi benzina prijete i cestovnom prijevozu robe. A oni koji žive od poljoprivrede i ribarstva prisiljeni su zbog porasta cijena goriva za svoju robu naplaćivati ​​astronomske cijene. Promjene na svojoj koži osjećaju i građani kojima za život treba malo. Jedna od njih je i Aline Czernik koja je prisiljena okrenuti svaki zlot. Prodavačica iz Varšave drži kokoši kako ne bi morala kupovati jaja. Ali cijena hrane već je porasla za 150 posto, kaže ona.

Osjećaj beznađa širi se prije svega među onima koji ionako malo zarađuju. “Uvijek sam bila pozitivna osoba, ali trenutno ne vidim svjetlo na kraju tunela”, kaže Čehinja Eva Fuchsova, koja sa svoje troje djece živi u gradiću Mesto Touskov u blizini Pilsena. “Moram stegnuti remen. Voće i povrće kupujem kako mojoj djeci ništa ne bi nedostajalo. Ali sama to ne jedem”, kaže ova majka.

Kupuje se samo najpotrebnije
Inflacija se posebice osjeća u zemljama srednje i istočne Europe koje su blizu ratnog područja. Češka je u travnju zabilježila rast cijena od 14,2 posto, a Poljska 12,3 posto. No, Grčka je također došla na 10,8 posto. Poseban slučaj je Turska, čija je valuta prošle godine izgubila 44 posto vrijednosti u odnosu na dolar, a inflacija se popela čak na dramatičnih 61 posto.

Od Varšave do Istanbula, trgovine bilježe pad prodaje. Potrošači su suzdržani, traže najjeftiniju alternativu, kažu prodavači. Za stvari koje su manje nužne, kao što je odjeća, kupnja se odgađa, a roba koja se smatra luksuzom, poput cvijeća, se gotovo ni ne prodaje.

Bayram Koza, mesar u Istanbulu, kaže da mu je prodaja pala za 20 posto. “Čak i u bogatoj četvrti Cankyaya, ljudi više ne kupuju prema onome što im treba, nego prema onome što si mogu priuštiti”, govori ovaj mesar i dodaje: “Oni koji su do sada kupovali dvije kile mljevenog mesa sada uzimaju najviše kilogram.”

Nećemo izdržati
Inflacija naravno pogađa i turističke radnike koji su jedva dočekali oporavak nakon dvogodišnje pandemijske pauze. Paris Parasos, vlasnik jednog ribljeg restorana na grčkom otoku Rodosu, sada sam odlazi u ribolov u ranim jutarnjim satima kako bi smanjio troškove. Ipak, kaže da mora podići cijene na jelovniku jer su jestivo ulje i troškovi energije znatno poskupjeli.

U Poljskoj se potrošači žale da su cijene kruha porasle za trećinu. Čak i iz Belgije javljaju si da pekari više ne mogu priuštiti sve zaposlenike. “Poznajem pekare koji rade 13 ili 14 sati dnevno kako bi preživjeli i otplatili svoje dugove”, kaže Albert Denoncin, predsjednik udruge pekara francuskog govornog područja Belgije, za radio stanicu La Première. “Možemo izdržati neko vrijeme”, objašnjava on, “ali kad čujem od uprave Svjetske banke da bi tako trebalo ići do 2024., onda se nekako pribojavam da nećemo uspjeti”, kaže za DW.