Ovdje sam bio i ranije, prekrasno je, obožavam ovu prirodu i ovo okruženje, rekao je Stewen Barry, prijatelj pokojnog Piercea, rođenog Irca, koji je umro prošle godine, a u četvrtak je sahranjen na Docima, u Crnču, širokobriješkom selu koje se nalazi na sjeveru tog grada, a dokle vam treba oko 15 minuta vožnje uzbrdo, iz centra, po, uglavnom, uskom asfaltu i djelomično makadamu.

Kako to da se rođeni Irac Pierce McCarthy, čovjek koji je živio i radio u Cappoquinu, mjestu nedaleko Corka, i oko dva sata vožnje od Dublina, sahranjuje u Crnču?

Odgovor na to bi mogao dati svatko od nas ako malo bolje razmisli ili nastavi čitati tekst do kraja, piše hercegovački portal bild.ba.

Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš je u govoru na sprovdu rekao kako je uvijek lako govoriti o nekom tko je dobar čovjek, a pokojni Pierce, je, kaže fra Jozo, bio dobar čovjek. “Isplati se biti čovjek kada vidimo da je Isus na našoj strani”.

Irac se zaljubio u Hercegovinu

Pierce je rođeni Irac, a u Crnač i Hercegovinu se zaljubio prije desetak godina. “Daj piće svima od kantuna do kantuna”, rekao je u Cappoquinu nekad 2012. godine Željko Jurilj Dikić, Crnčanin i Širokobriježanin, osebujan i zanimljiv čovjek, koji je tek bio doselio u to irsko mjesto, po njegovim riječima, veličine Trilja ili Vrgorca. Pierce i on su se tu upoznali i odmah, kaže, kliknuli.

“Meni je bilo veliko kada sam došao u to mjesto. Inače nije svojstveno da ljudi dosele tu kako bi nešto radili kao što sam ja došao. Tada je Pierce čuo da sam došao, raspitivao se o meni jer je čuo da sam stranac i vrlo brzo me pitao može li mi kako pomoći. Našli smo se u lokalnom pubu kakvih u Irskoj ima mnoštvo, ja sam odmah rekao konobaru da počasti pićem sve od kantuna do kantuna, kako se to kod nas radi, a njemu je to bilo veliko, nepojmljivo, razgovarali smo, upoznali smo se, ubrzo je došao u Hercegovinu i zaljubio se u ovaj kraj”, prepričava nam Željko svoje prve momente sa pokojnim Pierceom.

“On je bio bolestan duže. Lani je, nažalost, znao da je kraj blizu. Svaki smo dan bili ispred naše kuće i radili feštu. Volio je ovdje sjediti sam i razmišljati, zaljubio se u ovaj kraj i želja mu je bila da kada umre da mu dio pepela bude ovdje sahranjen, jer je, nakon smrti, kremiran. Nadasve dobar čovjek, družili smo se, svake nedjelje smo bili na ručku, svaki Božić, svaki Uskrs…”, pojašnjava Željko, donosi hercegovački portal bild.ba.

Hercegovačko-irski stil

Dodaje i kako je Pierce pomogao oko preuređenja interijera obiteljske kuće na Docima nedaleko groblja gdje je sahranjen, koja je iznutra uređena u irskom stilu dok izvana odiše Hercegovinom i(li) Dalmacijom. Baza je, shvatili ste, kamen. I to onaj prelijepi. “Dolazio je nekoliko puta, među ostalim, i mojoj kćerki na vjenčanje i jednostavno se zaljubio u ovaj kraj”, dodaje Željko.

Katolici danas slave svetog Iliju. Na mjesnom groblju na Docima u Crnču se održva misa svake godine na Ilindan. Inače, to je svetac zaštitnik Bosne i Hercegovine. A upravo je na Ilindan sahranjen Pierce.

“Pierce se dva puta ženio, kao pravi Jurilj”, govori nam uz smijeh jedan stariji mještanin na groblju nakon mise, a koji je poznavao sahranjenog. Poštujući njegovu želju da ostane anoniman, ne navodimo mu ime.

Drugi mještanin, konobar u jednom restoranu u gradu, dodaje kako je Piercu bila nepojmljiva ljubaznost ovdašnjih ljudi. “On je materijalno u životu stekao puno više nego naši ljudi, ali ljubaznost domaćih ljudi njemu je bila nešto neobično, nešto u čemu je uživao i čemu se divio, on nije mogao pojmiti da vi posjedujete nekoliko hektara zemlje i da nemate susjeda ili susjede, a kako je često kod nas na selima. U Irskoj toga nema i on se zaljubio u to, u tu slobodu i duh našeg naroda”, govori.

Mjesni svećenik je održao misu na grblju. Provincijal fra Jozo Grbeš koji se malo izgubio i zalutao ipak je stigao na vrijeme i održao obred. Groblje na Docima baš i nije jednostavno pronaći ako niste domaći ovdje. Kašnjenje je bilo simpatično i dobro se uklopilo u cijelu sliku. Gusta šuma okolo, debeli betonski hrapavi zid koji okružje i ne baš veliko groblje, naoštrenih rubova poput mača srednjovjeknovih vitezova, friško pokošena trava unutra, samoniklo cvijeće koje vas baci na razmišljanje kad malo bolje razmislite gdje se nalazite, zvuk silnih crvčaka koji sviraju prekrasne ljetne melodije i šuškanje guštera (i poneke zmije) u okolnom grmlju na ugodnih +30 cijelom ambijentu su dali posebnu čar.

A oko groblja nekoliko suncobrana, pivskih stolova i klupa te piće koje se hladi u bačvama i škapovima. Podsjeća malo na atmosferu prije nekog festivala (elektronske) glazbe koji će biti održan za dva-tri dana. Pije se rakijica ili pivo, ovisi tko je čemu mušterija, a James, Irac također, ali baš onaj filmski, takav da bi ga Scorsese uzeo za ulogu Amsterdama Vallona, samo da ga je sreo, najbolji prijatelj pokojnog Piercea, sa suzama u očima razgovara s nekim.

Pustim ga, ranije su mi rekli da je ovo emotivno doživio, pa da ne lešinarim krenem razgovarati sa Jamesovim sugovornikom.

Ganga, zar ne?

Dok objašnjavamu Timu, također prijatelju pokojnog Piercea, političku situaciju u BiH, radeći paralele sa Sjevernom Irskom, domaći ljudi koji na svetog Iliju ovdje dolaze i više od pola stoljeća, počinju gangu. “Ovo je tradicionalna hercegovačka glazba”, govorim Timu, prijatelju sahranjenog. “Znam”, presječe me on i doda: “Ganga, zar ne?”

Nasmijemo se zajedno uz komentar kako je ovo najbolji sprovod na kojem smo ikada bili.

“On je otac moje kćerke”, govori Piercova bivša supruga Caroline uz komentar kako je ovo okruženje njoj “mirno, prelijepo i bajkovito”. Uz to dodaje da je Pierce “bivši muž i njen prijatelj”. Sretna je, kaže, zbog njegove odluke da ovdje bude sahranjen. Prvi je tu put, ali će se, kaže, vratiti.

Pierceova kćer kaže da je njen otac bio “dobar čovjek, jako ljubazan i strpljiv“. Tugljivog pogleda dodaje kako je sretna što mu je ispunjena želja da bude sahranjen u mjestu koje ga je “ispunjavalo duhovno”.

Nakon sahrane, ono što se u Hercegovini zovu mrtvine, daće ili karmine, održano je obiteljskoj kući Jurilja Dikića, onoj istoj, ranije spomenutoj, gdje je Pierce volio boraviti i koju je sa svojim prijateljima iznuta renovirao u irskom, a izvana u hercegovačkom i(li) dalmatinskom stilu.

Baza je, shvatili ste, kamen. Danas – sutra nam je svima pod kamen. Kamo sreće da svi imali prijatelje ovakve kakve ima pokojni Pierce. Počivao u miru.