Stari Grad na Hvaru u nekom je trenutku, bez puno pompe i reklame, postao najpoželjnija destinacija najsunčanijeg otoka. Nema partijanera kao u gradu Hvaru, zanimljiviji su ponudom od uspavane Jelse.

Uličice stare jezgre načičkane su šarmantnim konobama, malim restoranima i dućanima/galerijama. E tu, u jednoj od njih, 20 metara od starogradske rive, je i restoran Nook s ponudom kave od 1 euro. Da, i mi smo bili uvjereni da su cjenici stari nekoliko godina, ali nisu. Sve kave u restoranu koji osim nekoliko stolova na kali, ima raskošnu terasu obraslu oleandrima, koštaju točno toliko – jedan euro. Kratki espresso, dugačka s mlijekom, bijela kava… čak i ledena kava. Sve su jedan euro, piše Jutarnji.

Ove sezone kad se kava na Jadranu jeftinija od 2,5 eura smatra zgoditkom, Nook u Starom Gradu na Hvaru prodaje ju za jedan euro. I ne gube na njoj. Njihova ledena kava nema sladoleda ni šlaga, ali istu takvu smo u Jelsi platili 4 eura. Kažu, nemaju u cjeniku ove bez dodataka pa je ledena kava – ledena kava, sa sladoledom ili bez. Uz kavu smo dobili vrč vode, led sa strane i rižin čips s finim dipom. Napravio ga je Tonino koji sve voli napraviti sam, kupuje domaće namirnice pa od njih radi umake, začine, granole, čokoladu…Nas dvije, dva eura – 15 kuna.

Kako Nook može prodavati za jedan euro, ono što drugi cijene najmanje dvostruko, a evo, vidimo i četverostruko? – Kava je čista zarada, običaj je marža od 75 posto, naša je marža s ovom cijenom 10-15 posto. Jednostavno nam je bilo žao da ova prekrasna terasa koju imamo prije podne bude prazna, za mene je to grijeh, pa sam u dogovoru sa suprugom, počela nuditi kavu za euro. Ista je kava u veljači koštala 22 kune, sad je dakle 7,5 kuna – ispričala je za Jutarnji Dajana, vlasnica Nooka. Nook je u engleskom žargonu riječ za skriveni kutak, zakutak, zavjetrinu. Dajana, koja je u svijet otišla kao izbjeglica iz Sarajeva i njezin suprug, engleski chef talijanskog podrijetla Tonino Cataldo, dosad su se vodili instinktom, a ne pomodarstvom. Prije dvije su godine s prvim restoranom, otvorenim u pandemiji, bili otočki restoran broj 1. na Trip adviseru, zatvorili su ga dok je bio na vrhuncu, otvorili Nook na sadašnjoj lokaciji i počeli ispočetka.

U Dajaninom je životu bilo puno početaka. U 38 godina je živjela u nekoliko zemalja – Velikoj Britaniji, SAD-u, Ujedinjenim Arapskim Emiratima da bi se skrasila na Hvaru.

Kad je kao mala djevojčica iz miješane obitelji morala bježati iz Sarajeva, odlučila se jednog dana tamo i vratiti. – Oduvijek sam htjela kući, ali kad sam se vratila to više nije bilo Sarajevo kakvog sam se sjećala. Prije toga sam živjela u Americi, u Dubrovniku sam na američkom studiju RIT Croatia završila poslovni menadžment. Uglavnom nakon razočaranja u Sarajevo, vratila sam se u SAD, a htjela u Australiju i dobila sam radnu vizu. Prije odlaska sam htjela još malo u Dubrovnik, gdje mi je živjela sestra. Htjela sam raditi, a još iz Sarajeva sam poznavala chefa koji je u Dubrovniku bio suvlasnik dva restorana, Ispalo je da se on preselio na Hvar, došla sam za njim, zaljubili smo se pa otišli u Englesku, vratili se i evo nas dosad u Starom Gradu – govori Dajana. Njihov je restoran jedan od rijetkih na otoku koji radi i zimi.

U ovu su sezonu ušli s 12 zaposlenih jer je “očekivala prošlu godinu”. – Rezerviralo se i po nekoliko dana unaprijed. Svi koje poznajem su mi rekli da su skroz bukirani već u veljači, da će “to biti to”, “hit sezona”…Ne mogu tvrditi za druge destinacije, ali na Hvaru su drugačiji gosti. Ima ljudi, ali puno manje troše. Dvoje sam ljudi morala otpustiti, ostalo ih je 10-ero, sa svih strana svijeta, od Orašja, preko Banja Luke i Švedske do Argentine, Gvatemale i Kolumbije. Neki dan smo u jednom lokalu popili tri kapučina, dva soka od cijeđene naranče i bočicu vode 30 eura. Tko to može platiti? Ja zarađujem hvarske pare pa mi je skupo – kaže. Vjeruje u rujan, kad u Hvar tradicionalno dolaze gosti veće platežne moći. Problema s pronalaskom radnika nema, mnogi su kod nje, njih šestero, drugu godinu zaredom. U vrijeme našeg su posjeta radile Daša iz Ukrajine i Dunja iz Banja Luke. Svima je plaća 1000 eura, imaju stan i hranu, petkom je restoran zatvoren pa svi imaju slobodan dan..

Dajana se uzda u reklamu “od usta do usta”, kave po euro nije nigdje oglašavala. Niti bilo što drugo.

Puno joj toga u dalmatinskom načinu poslovanja nije jasno, recimo da nitko ne sadi i ne prodaje mentu ili limetu, pa ju kupuju pojedinačno. – Zašto? Ne razumijem, Znam da su masline unosne, ali… Od početka smo htjeli sve s hvarskih OPG-ova, a onda smo shvatili da puno toga nema, nego se uvozi, puno toga iz Hercegovine jer je najbliže. Ove sam godine prvi put našla domaća jaja i rakiju na R1, jer nitko ne radi s R1, a ja ne mogu drugačije pravdati. Kažu mi da sam luda jer sve kucam, da se prijavljuje 35 posto prometa plafon.