Okruglo, ukusno tijesto nadjeveno različitim sastojcima koje nazivamo pizza zasigurno je najpoznatije i najpopularnije jelo na planetu. No kako je moguće naići na odličnu pizzu, jednako su velike šanse da naiđete i na neku koja baš i nije dobra. Zato se isplati poslušati stručnjake sa stranice 50toppizza.it, koja već godinama bira najbolju pizzu starog kontinenta, a ovako izgleda stanje 2023. godine.

Ipak, prije proglašenja pobjednika, bitno je napomenuti da prilikom odabira najbolje pizze u Europi nisu uključene pizzerije smještene u Italiji. Jednostavno, lista je koncipirana tako da ne uključuje talijanske lokale koji rade margherite, marinare…

Prvim mjestom ove se godine može pohvaliti pizzeria Sartorii Panatieri u barcelonskoj četvrti Gracia. Njihova pizza s umakom od pečenih cherry rajčica, mozzarellom i bosiljkom odnijela je zlatnu medalju, piše punkufer.dnevnik.hr.

Drugo mjesto pripalo je kopenhaškom Baestu, u kojem kuhar Christian Puglisi crpi inspiraciju iz napuljskih pizza i dodaje svoj potpis bazom od kiselog tijesta i organskim dodacima. Dobitnik brončane medalje je 50 Kalo, pizzeria nedaleko od Trafalgar Squarea u Londonu u kojoj je za pizze zadužen Ciro Salvo.

Do četvrtoplasirane pizzerije treba vam svega nekoliko sati iz Hrvatske, s obzirom na to da se smjestila u Beču. Riječ je o lokalu Via Toledo Enoppizzeria, u koejm ćete uz vrhunske pizze kušati i jednako takvo vino. Na petom mjestu našla se pizzeria Zulu u Furthu u Njemačkoj. Čovjek koji stoji iza jelovnika, Gaspare Squitieri, smatra se jednim od najvećih njemačkih stručnjaka za napuljsku pizzu.

Nas posebno veseli što se na ovom popisu našla i jedna hrvatska pizzeria. Naime, na 43. mjestu smjestio se zagrebački Franko’s Pizza & Bar, pa ako želite probati creme de la creme, znajte kamo se možete zaputiti.

Na popisu su se, između ostalih, našli i makedonska pizzeria Matto Napoletano, beogradske Majstor i Margarita te Pietra i ljubljanska Pop’s pizza. Ovdje možete pogledati cijeli popis.

U spomen na velike radničke prosvjede koji su se održali u Chicagu 1. svibnja 1886. godine taj datum se diljem svijeta obilježava kao Međunarodni praznik rada. Zamah industrijalizacije u 19. stoljeću obilježio je nemilosrdno iskorištavanje mase radnika od vlasnika i poslodavaca. Male nadnice, dnevni rad i do 18 sati, iskorištavanje dječje radne snage i život na rubu egzistencije rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se zahtijevali dostojniji uvjeti rada i života. Najveći radnički pokreti dogodili su se u zemlji koja je imala najbrže rastuću industriju – SAD-u. Vrhunac se dogodio u Chicagu kada je na ulice izašla masa od oko 40 tisuća radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na prosvjednike poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

Tri godine kasnije na prvom kongresu Druge internacionale odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva. Trebalo je proći nekoliko desetljeća dok su se radnici, prvenstveno u demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za svoja prava sporazumijevajući se s poslodavcima uz posredovanje države. U totalitarnim režimima i nerazvijenim državama radnici su bili zaštićeni samo deklarativno, a u stvari su bili izrabljivani za boljitak države.

U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi puta obilježen još 1890. godine kada su radnici također tražili prava sažeta u zahtjeve tri osmice. U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”. U neovisnoj Hrvatskoj 1996. godine Sabor je donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, to je izmijenjeno 2001. godine kada je službeni naziv izmijenjen u Praznik rada. Obilježavanje Praznika rada ima dugu povijest i u Austriji, a državnim praznikom je postao već 1919. godine.

R.P / povijest.hr
Foto: Christian Deutsch / twitter / 1.svibnja. 2019.

Siniša Vuco otišao je živjeti u Venezuelu.

Kako doznje index.hr, pjevač je u Venezuelu otišao prije nekoliko tjedana i ima namjeru ondje živjeti, dok će se u Hrvatsku vraćati povremeno zbog obitelji i gaža.

Vijest je potvrdio i njegov sin Vilibald. “Je, je, otišao je, ali to će vam on znati bolje objasniti”, rekao nam je kratko kroz smijeh Vilibald. A čini se da je Vuco u Venezueli prilično zaposlen jer do njega još uvijek nismo uspjeli doći kako bi nam objasnio što ga je to privuklo južnoameričkoj zemlji.

Iz Venezuele se javio i svojim pratiteljima na Instagramu, gdje je najavio da će se uskoro vratiti u Hrvatsku zbog nekoliko koncerata. 

“Veliki pozdrav s Kariba, iz Venezuele… Što da kažem, ja, vaš prijatelj Vuco vraćam se ubrzo i pjevam”, rekao je, a potom najavio nekoliko ugostiteljskih objekata koji će ga ugostiti tijekom travnja – od Sinja do Daruvara.

Inače, Vuco je u nekoliko navrata govorio da želi napustiti Hrvatsku, ali ga nitko nije pretjerano ozbiljno shvaćao.

LEGENDARNO GOSTOVANJE SINIŠE VUCE U PODCAST INKUBATORU – obavezno pogledajte: