Godine 1960. osniva dr. p. Mirko Čović u prvom bečkom kotaru Hrvatski dušobrižnički centar sa sjedištem u Singerstrasse 7. Nastajanje ovog centra s ovim naslovom treba vezati uz slična nastojanja i rješenja u drugim europskim državama.

Nakon 1955. godine p. Mirko se sve više veže uz Beč, a 1960. godine osnivanjem Hrvatskog dušobrižničkog ureda on okuplja uz sebe preostale hrvatske izbjeglice iz Drugog svjetskog rata, ostatke one velike rijeke koja se razlila po Australiji i Južnoj Americi, ili ne vjerujući u sigurnost u Austriji, pošla dalje na zapad tražeći veću sigurnost i zaštitu.

Uz Hrvatski dušobrižnički centar imali su crkvu sv. Petra u prvom bečkom kotaru i svoje liturgijsko okupljalište. Broj hrvatskih vjernika koji se okupljao oko p. Mirka nije velik i to su uglavnom bili oni koji su dobili azilantske putovnice.

Povijesna godina hrvatskog dušobrižništva u Austriji bila je 1963. Te godine stiglo je u Austriju 4 000 radnika iz Jugoslavije, a među njima i oko trećina Hrvata. Poslijeratne godine obilježili su nagli razvoj zapadnih zemalja, posebno Njemačke i Austrije kod kojih se naglo počela razvijati industrija i graditi infrastruktura. Nedostatak radne snage trebale su riješiti siromašnije zemlje s juga. Nakon političke emigracije, Hrvatska je počela izvoziti i svoju ekonomsku emigraciju.

Na tu novu situaciju nije mogla odgovoriti ni domaća Crkva ni nepostojeće prateće ustanove, a gotovo najteže su se snalazili sami radnici koji su se našli u nepoznatom i stranom okruženju, nerazumijevajući jezik i izloženi bezbrojnim opasnostima (povredama, bolestima, prijevarama, nepoznavanju propisa i prava…) Te su ljude, ipak, u ime Crkve dočekali svećenici iz njihova naroda koji su prepoznali u njima svoju braću. U početnoj fazi pojavljivalo se nepovjerenje jednih u druge, strah da se iza njihovih putovnica ne kriju neke uhode, a s druge strane otvorena bojazan da bi oni mogli po povratku kući imati poteškoća radi druženja s onima o kojima su ih godinama učili da su najcrnji zlikovci. Ta faza međusobnog ispitivanja trajala je oko pet godina i vidjelo se kako su ponekad bili vrlo opravdani ti strahovi.

P. Mirko je imao znanja i iskustva da se prilagodi novonastalim prilikama. Nakon što se njegov rad donekle smirio, pred njim se otvorilo novo, nepregledno polje rada. Hrvatskim radnicima u tuđini ipak je najsigurniji prijatelj svećenik iz njihova naroda. Dušobrižnički ured nastao je u pravi čas i tek sada počinje njegova prava djelatnost.

Godine 1964. stigao je novo kontingent radnika, a 1965. godine potpisan je međudržavni ugovor između Austrije i Jugoslavije o pravima stranih radnika, a to su bila nova otvorena vrata za dolazak. P. Mirko ni izdaleka nije mogao sam obaviti toliki posao. Počeli su se priključivati u pomoć svećenici koji su u Beču studirali i stanovali: don Ivo Jakovljević, dr. Ivan Vitezić, vlč. Juraj Globan, a kasnije i p. Domagoj Šimunić.

Broj radnika koji se okuplja na misnim slavljima prevelik je za crkvu sv. Petra i 1965. godine prelazi se u franjevačku crkvu u prvom kotaru, a 1966. godine zabilježena su i okupljanja za proslave blagdana s p. Mirkom i poslije misa u dvorani bečkih franjevaca (Seilerstätte).

Godine 1967. domovinska je Crkva poslala p. Mirku pomoć u p. Mati Božiću, njegovom subratu iz iste Provincije. Te godine počinju s radom i Hrvatska katolička misija u Grazu (p. Apolinar Zamuda) i u Innsbrucku (vlč. Marijan Kopić). Godine 1964. već je počeo rad u Misiji u Linzu (vlč. Paršić), dok je u Salzburgu još od rata vlč. Cecelja koji dolazi redovito i u Klagenfurt.

Dolaskom p. Mate rad dobiva na dinamici. Ovaj mladi franjevac naglašenog temperamenta dao se sav u posao. U podijeli posla p. Mirko daje mu zadaću rada s radnicima, dok se on više veže uz svoju prijašnju pastvu, ponajviše iz političkih razloga, da bi zaštitio radnike od neprilika koje bi mogli imati pri saslušanjima koja se sve češće događaju pri povratku kući.

P. Mato je sav u poslu: traženju radnika za pojedine firme, traženju posla za radnike koji dolaze mimo kontingenta, traženje stanova, obilazak ljudi i svih ustanova, pohađanje bolesnih, okupljanje ljudi uz slobodno vrijeme.

Premda domaća Crkva pokušava biti korektna i ne prkositi zlonamjernoj državi postavljajući p. Matu u Misiju koji nije iz emigracije, to nije dovoljno. Vrlo zorno za to razdoblje svjedoči jedno pismo objavljeno u novinama za narod – VUS (Vjesnik u srijedu) gdje se jedan naš radnik žali kako tamo po svijetu, u Beču, postoje neki uredi koji zavode ljude… i sve u poznatom stilu. Žestina p. Mate nije to izdržala i brzo je slijedilo pismo kako je taj ured koji njemu smeta zaposlio te godine 1500 ljudi, a oni drugi, pravi, nisu ni izdaleka blizu pa ih poziva na natjecanje.

Počeci rada naših Misija po europi vezani su ponajviše uz socijalni rad. P. Mirko i Mato to vrlo dobro znaju. Sav socijalni rad pao je na njihova leđa.

Godine 1968. u želji da se socijalni rad još više podupre postavljen je Ivan Cerovac za socijalnog radnika. Na žalost vrlo malo znamo o njegovom namještenju, radu i suradnju sa svećenicima u Misiji.

Franjevačka crkva u kojoj se okupljaju radnici postala je premalena. Traži se veća. Otkrili su gotovo praznu i neiskorištenu crkvu s čudnom sudbinom – Am Hof. Dobili su je još čudnije: silom, ne ljubavlju. Kako?

U godini 1969. doznao je netko od naših da je crkva u jednom od središnjih trgova u Beču, crkva Am Hof, gotovo prazna. Ta crkva koja je poslije bombardiranog Stephansdoma jedno vrijeme zamjenjivala katedralu i koju su njeni vlasnici, isusovci, 1952. godine predali Bečkoj nadbiskupiji, imala je svega rektorat i internat s 15-tak djevojaka. Nedjeljom je u njoj služena jedna misa s malobrojnim vjernicima.

U ovoj ogromnoj crkvi vidjeli su naši radnici ono što bi njima trebalo. Budući da su se u franjevačkoj crkvi počeli osjećati neugodno, tražili su priliku naći crkvu u kojoj bi se osjećali svoji. Zamolili su rektora da bi u crkvi Am Hof imali svoje mise i on im je to odobrio. Međutim, nakon dvije nedjelje, kada su došli na misu, našli su zaključanu crkvu i obavijest da ju više ne mogu koristiti. P. Mato Božić je pošao s oko 2 000 vjernika pred Nadbiskupiju s pritužbom. Novinari su došli do te informacije i sutradan je u novinama stajao naslov: Crkva ne da gastarbajterima da se mole Bogu. Rezultat je bio pozitivan i gastarbajteri su crkvu dobili. Koji su elementi presudili toj odluci teško je reći. U Božju providnost svakako treba vjerovati i bez imalo trunke ironije, barem su Hrvati tijekom svojih stoljetnih povijesnih veza s Austrijom zaslužili da se njihovom radništvu dadne u Beču mjesto gdje će se moliti Bogu. Od prve nedjelje u svibnju 1969. godine crkva Am Hof postala je hrvatskom crkvom. Znakovito, Gospina crkva u Gospinom mjesecu – Hrvatima!

Crkva i dalje ostaje pravno biskupijskom pod upravom rektora. Uz crkvu, vrlo brzo se dodjeljuju prostorije na adresi Schulhof 1 (nekoć Messnerhaus). Dobivene prostorije otvorile su mogućnost dolaska časnih sestara u njihovo uključivanje u pastoralni i socijalni rad Misije.

U jesen 1969. godine stigle su u HKM Beč Školske sestre trećeg reda sv. Franje iz Sarajeva: s. Zdravka Tikvić, s. Mladena Batarilo i nešto kasnije, na jedno kraće vrijeme, s. Augustina Suša. Sestre su se smjestile na adresu današnjeg ureda, Schulhof 1. Na prvom katu bile su njihove sobe, a u prizemlju, na mjestu današnjeg ureda bila je blagovaonica, a u sobici iza ureda, kuhinja i sanitarni čvor. U to isto vrijeme svećenici su stanovali na adresi Judenplatz 2, dok je ured i dalje bio na adresi Singerstrasse 7.

Iste 1969. godine, u jesen, stiže u Beč na studij fra Stjepan Pavić, svećenik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji se vrlo brzo uključuje u rad Misije i biva namješten kao dušobrižnik.

Pripremio: Kroativ
Tekst objavio fra Ilija Vrdoljak u “Našoj riječi”, glasilu Misije, br. 2, ožujak 2002. godine, str. 15-16.