Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.), također zvan Ivan Pavao Veliki (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine. Svetac je Katoličke Crkve. Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa nakon više stoljeća iz jednoga slavenskog naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. Izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektroničkih medija (poglavito TV.), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu “kultura života” na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: “Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motu proprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca. Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

Teško je nabrojati sve ono što je resilo lik i djelo pape Ivana Pavla II. Jedno je sigurno po mom osobnom sudu, a to je da je bio svojevrsna medijska zvijezda. Imao je svoj vlastiti slavenski gard gdje god se pojavio. Bio je prvi papa koji je često putovao u pastoralne posjete različitim zemljama i gradovima. Njegova jednostavnost, pristupačnost plijenila je pažnju mnogih naroda univerzalne Crkve, ali i onih druge vjere i ateista. Istovremeno spontan, ali vrlo jasan i duboko duhovan u svojim nastupima. Vrstan intelektualac, teolog, poznavatelj Europe i svih zbivanja na teritoriju Europe u 20. stoljeću. Govore koje je izgovarao u pastoralnim posjetima izvan Rima, pisao je sam. Oni su odisali duhovno intelektualnom i teološkom dubinom. Govorio je polako, staloženo i mirno. Vjernici su ga voljeli i bili spremni na svakakve vremenske uvjete da ga vide i čuju. Sjećam se da sam još kao student 1983. godine bio na susretu s papom Ivanom Pavlom II., u Austriji, u Donauparku. Mnoštvo ljudi iz raznih zemalja Europe je sudjelovalo u Euharistiji koju je predvodio. Padala je neumorno kiša tijekom cijele svete Mise. Kraj nas Hrvata bili su mladi iz Španjolske, Italije, Austrije. Da ne pokisnu do kože iznad glava su držali šatorsko krilo i sudjelovali u sv. Misi. Nezaboravno. Propovijedi pape Ivana Pavla II. davale su optimizam i zračile originalnom duhovnošću. Dan prije na bečkom trgu „Am Hoff“ održao je briljantan govor intelektualcima, ljudima iz kulturnog života Austrije. Uistinu nešto predivno. Bio je neumoran propovjednik mira i zalagao se za kulturu života, za dostojanstvo čovjeka. Nezaboravna su njegova tri posjeta RH. Svaka rečenica, svaka riječ je imala svoju dubinu. Vidjelo se kako vrsno poznaje naše društvene prilike, prilike u Crkvi u Hrvata, hrvatsku povijest i naše velikane. Zagovarao je pravo svakog naroda na svoju samostalnost i suverenost. Kao da je znao da će pomahnitali globalizam iza njegova života sve to htjeti ugasiti.

U našim crkvama diljem Hrvatske pjeva se sa posebnim pijetetom pjesna „ Krist stade jednom na žalu“ čiji autor je veliki papa Ivan Pavao II. Osim 130 pastoralnih posjeta raznih država, veliki papa je napisao niz crkvenih dokumenata, poslanica, pobudnica i knjiga. Osjećalo se da ima dobre suradnike, dobre savjetnike, ljude koji su ga savjesno pratili u njegovom pontifikatu. Svima nama će u sjećanju još dugo ostati papa koji je odlazio na odmor: šetao, molio, skijao i susretao se sa sasvim običnim ljudima. Može li ga koji papa nadmašiti u njegovom pastoralnom radu? Čini mi se da vrlo teško. Znao je čitati „znakove vremena“, praštati, ulaziti u problematiku vjerničkog praktičnog života. Oprostio je atentatoru njegov pokušaj atentata. Susreo se sa atentatorom u zatvoru i sa njim razgovarao. To može samo čovjek velike duhovnosti, svetac. Pamtimo ga po meditativnom sudjelovanju na Veliki Petak na Križnom putu, a pogotovo će nam ostati sjećanje papinog sudjelovanja na Križnom putu u Coloseumu kada je već bolest jako napredovala. Voljeli su ga državnici svih mogućih boja. Što je bilo vidljivo na sprovodu i oproštaju od njegovog mrtvog tijela.

Papa je imao jasne i beskompromisne stavom o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela Azije, Afrike i Latinske Amerika, razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od rasizma do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim (pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, radikalniji genetski pokusi). Molio je oprost za strahote učinjene u ime Katoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihove podčinjenosti. Službeno je rehabilitirao Galileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorije heliocentričnog sustava. Ispričao se i protiv zločina nad domorocima, te Židovima. U Auschwitzu je kleknuo, molio njima u spomen. Borio se protiv antisemitizma. Prvi je papa koji je posjetio sinagogu. To je bilo u Rimu 1986. godine. Za vrijeme posjeta Siriji, postao je prvi papa, koji je boravio u džamiji. Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi. Vrijeme u kojem živimo vapi za beskompromisnim ljudima u crkvenoj hijerarhiji. Za ljudima koji će jasno i glasno štititi dostojanstvo čovjeka, žene, braka, obitelji, suverenost naroda. Koji će propovijedati jasnoću evanđeoskog duha.

Objavio je još jednu encikliku na temu kulture života pod naslovom „Evangelium Vitae“ 1995. godine. Na početku enciklike uputio je apel odgojnim djelatnicima: “Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.” Za 5. Božju zapovijed “Ne ubij” napisao je, da se odnosi na: “Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada ni u kojem slučaju.” U enciklici se ističe, da je život svet, jer od Boga dolazi, ostaje u trajnoj vezi s Bogom i Bogu se vraća. Papa je izjavio: “Prema tome, autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo.” Izrazio je negodovanje, što se u zakonodavstvu zločin ubojstva nevinoga prikazuje kao pravo počinitelja. Zakon koji gazi temeljno pravo na život kosi se sa zdravim razumom. Papa u enciklici navodi, da katolike ne obvezuju zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.

Ivan Pavao II. bio je popularan kod mladih. Ustanovio je 1984. godine, „Svjetski dan mladih“, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih. Papa je mlade nazvao “jutarnja straža”. Prvi „Svjetski dan mladih“ dogodio se 15. travnja 1984. godine u Rimu. Na tom sam susretu bio osobno nazočan. Bilo je veličanstveno. Čitav Trg sv. Petra bio je ispunjen mladima iz čitavog svijeta. Tako nešto mogao je samo pokrenuti i organizirati sveti papa Ivan Pavao II. Tada je mladima darovao drveni križ i potaknuo ih neka ga nose svijetom kao znak Isusove ljubavi prema čovječanstvu. Sljedeći „Svjetski dani mladih“ održani su se u Rimu 1985., Buenos Airesu 1987., Santiago de Composteli 1989., Częstochowi 1991., Denveru 1993., Manili 1995., Parizu 1997., Rimu 2000. Torontu 2002.. Nastavili su se i nakon smrti pape Ivana Pavla II. u Kölnu 2005. i Sydneyu 2008. Do sada je bio najmasovniji susret u Manili 1995. godine, kada se okupilo 5 milijuna mladih. Na „Svjetskom danu mladih“ u Rimu okupilo 2.7 milijuna mladih iz cijelog svijeta. Od tada s mladima hodočasti i lik Majke Božje Spasa Rimskog Naroda. U čast pape održan je koncert u Bologni 1997. godine na kojem se okupilo oko 300.000 mladih. Nastupali su mnogi glazbenici među kojima i Bob Dylan. Mimo protokola papa je održao govor u kojem je citirao pjesmu Boba Dylana “Blowin’ in the wind” i stih “Koliko cesta čovjek mora proći prije nego ga možete nazvati čovjekom?” Prilikom trećeg hodočašća u Hrvatsku 2003. godine, tijekom sv. mise u Zadru, mladi su skandirali: “Mi smo papini, papa je naš” te “Ivane Pavle! Ivane Pavle! Ivane Pavle!” Papa je uzvratio: “Hvala i tebi, mladeži hrvatska!”

Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991. godine, da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. godine. Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je njegov pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske. Do svoje smrti ostao je zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama. Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Katolici diljem svijeta molili su za Hrvatsku, a papa je slavio koncelebriranu svetu misu na tu nakanu. Papa Ivan Pavao II. Hrvatsku je posjetio tri puta. Drugi je papa, koji je uz Papu Aleksandra III. posjetio Hrvatsku. Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dva Hrvata svetima: sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983. godine i sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995. godine. Postavio je hrvatskog svećenika Nikolu Eterovića za glavnog tajnika Biskupske sinode, nakon što je vrlo uspješno organizirao zahtjevno papino putovanje u Ukrajinu 2001. godine. Hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao je u papinskom Državnom tajništvu. Papa ga je postavio za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza. U Selcima na otoku Braču 1997. godine podignut je u Europi prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. u prirodnoj veličini, i to u znak zahvalnosti za sve što je učinio za pravednu hrvatsku stvar. Prilikom sprovoda, na njegovom lijesu bila je knjiga evanđelja, koju je dobio na dar prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj. Prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti postavljen je pred Trsatskim svetištem, na mjestu gdje je 8. lipnja 2003 godine., tijekom svoga jubilarnog 100. putovanja svijetom, bio kao hodočasnik.

Za vrijeme pontifikata, često je bio bolestan. Nije volio dugo biti u bolnici i na bolovanju. Čim mu je bilo bolje, nastavio bi s dnevnim obavezama. Nakon atentata na njega 1982. godine, bio je na operaciji koja je trajala 5 sati. Nakon dvadesetak dana napustio je bolnicu, ali se uskoro vratio, zbog komplikacija. Godine 1992., javno je tijekom nedjeljnog govora rekao, da ide u bolnicu. To je bio prvi put, da je neki papa najavio svoj odlazak u bolnicu. On je i prvi papa za kojeg je zabilježeno, da je za vrijeme pontifikata bio na više od jedne operacije. Kirurzi su mu odstranili benigni tumor na debelom crijevu 1992. godine. Sljedeće godine iščašio je desno rame, a godinu kasnije bedrenu kost u kuku. Nastojao je biti što kraće u bolnici. Dobio je protezu u kuku 1994. godine. Operiran je ponovno na debelom crijevu i trbuhu 1996. godine. Nosio je i slušni aparat. Dugi niz godina bolovao je od Parkinsonove bolesti. Ruke su mu se tresle, teže je govorio, imao je problema u držanju usana i lica. Od 2003. godine, imao je problema s čitanjem teksta i sve teže je govorio. Nije volio da mu netko pomaže, dok to nije sam zatražio, a to je činio rijetko. Nastojao je obavljati svoju dužnost, usprkos bolovima i poteškoćama, a zahtjeve za umirovljenjem, odbacivao je i govorio, da Isus nije sišao s križa.

Po posjećenosti, sprovod pape Ivana Pavla II. treći je u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera iz 1970. godine, kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i sprovoda iranskog ajatolaha Homeinija iz 1989. godine, kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putem televizije, sprovod pape Ivana Pavla II. svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.

R.P / Vladimir Trkmić / geoplitika.news
Foto: CNA