Prije dvadeset godina, u noći s 19. na 20. ožujka 2003., SAD i njihova koalicija započeli su napad na Irak. Zbog navodnog oružja za masovno uništenje u rukama Saddama Husseina, tadašnji američki predsjednik George W. Bush izdao je ratnu zapovijed. Međutim, oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno, a operacija je također završila fijaskom na druge načine, iako je stvarni rat brzo dobiven.

Iako je rat počeo 2003. godine, znakovi su postojali puno prije toga. Nakon napada 11. rujna 2001., SAD su prvo napale Afganistan, ali ubrzo je predsjednik Bush počeo govoriti o cijeloj “osovini zla” – uključujući Iran i Irak.

U jesen 2002. Bush je bio još konkretniji: U govoru u Ujedinjenim narodima ponovno je potvrdio odlučnost Sjedinjenih Država da unilateralno djeluju protiv Iraka ako bude potrebno. Odmah je dobio potporu britanskog premijera Tonyja Blaira, čiji je imidž “Bushovog čovjeka i pudlice” tog trenutka gotovo pa bio potvrđen, piše ORF.

U jesen je američki Kongres dao zeleno svjetlo za vojnu operaciju. U veljači 2003. slijedilo je jedno od mračnijih poglavlja američke politike. Američki državni tajnik Colin Powell predočio je Vijeću sigurnosti navodne dokaze da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje i da je povezan s terorističkim organizacijama.

Međutim, SAD nisu dobile mandat od UN-a, dijelom i zbog otpora mnogih europskih zemalja. Kasnije se pokazalo da su dokazi bili lažni, te da su odluke SAD-a, između ostalog, povođene lažnim doušnicima. Godinama kasnije, Powell je zažalio zbog svog stava.

Priča je krenula svojim tijekom: u televizijskom obraćanju 17. ožujka predsjednik Bush dao je iračkom diktatoru posljednji rok od 48 sati. Ako Hussein i njegovi sinovi ne napuste zemlju, SAD će napasti u “vrijeme koje odabere”. Nešto kasnije došlo je i to vrijeme. SAD je u jutarnjim satima 20. ožujka započeo eufemistički nazvanu operaciju Iračka sloboda ciljanim zračnim napadima na glavni grad Bagdad, dok je kopnena ofenziva krenula je iz Kuvajta.

Vojska koalicije sastavljene od ukupno 38 zemalja naišla je na slab otpor iračkih trupa – i zato što su – kako se kasnije pokazalo – visoki časnici bili prethodno potkupljeni. Ofenzivu je usporila pješčana oluja. Početkom travnja američka vojska bila je pred Bagdadom, a nakon nekoliko dana zauzet je i glavni grad. Rušenje spomenika Sadamu Huseinu 9. travnja ispred hotela Palestina na Firdevskom trgu ušlo je u povijest kao simbol rata.

1. svibnja, tri tjedna nakon pada Bagdada, Bush je u upitnom pojavljivanju na nosaču zrakoplova Abraham Lincoln objavio da su glavne borbene operacije završene (“Misija obavljena”).

Hussein, nekad zapadni saveznik u borbi protiv Irana, nestao je mjesecima. Tek su ga u prosincu 2003. uhitili u blizini njegova rodnog grada Tikrita. Na smrt ga je osudio specijalni sud koji su osnovale Sjedinjene Države za masovna ubojstva šijita i Kurda kemijskim oružjem. Kritičari su govorili o revijalnom suđenju. Presuda je izvršena krajem prosinca 2006. godine, piše ORF.

U tom trenutku već je bilo jasno da američki plan za Irak nije uspio. Umjesto izgradnje demokracije, zemlja je tonula u teror i nasilje, umjesto nacionalnog pomirenja, počeo je rat između sunita i šijita. Ostali saveznici ubrzo su se povukli, ostavljajući američku vojsku i privatne plaćenike, poput tvrtke Blackwater. Povećali su se bombaški i samoubilački napadi.

Godine 2004. prvi izvještaji i slike iz zarobljeničkog logora Abu Ghraib u blizini Bagdada dospjeli su u javnost – i šokirali arapski svijet, ali i Zapad. Američki vojnici pozirali su smijući se uz svezane i ponižene zatvorenike, koji su bili podvrgnuti sustavnoj i neljudskoj torturi. Kasniji američki predsjednik Barack Obama, koji je tada ciljao na mjesto u Senatu kao deklarirani protivnik rata, kasnije je izjavio da je rat ozbiljno narušio imidž Amerike u svijetu.

Sjedinjene Države povukle su se iz Bagdada 2009. godine, a iz ostalih dijelova zemlje tri godine kasnije.