Državna izborno povjerenstvo Crne Gore objavilo je rezultate parlamentarnih izbora na osnovu 100 posto prebrojanih glasova, prema kojima je “Demokratska partija socijalista osvojila” 35.06 posto, odnosno 143.548 glasova, a koalicija “Za budućnost Crne Gore” 32.55 posto (133.267). Koalicija “Mir je naša nacija” je osvojila 12.53 posto (51.297), “Crno na bijelo” 5.53 posto (22.649), “Socijaldemokrate” 4.10 posto (16.769), “Bošnjačka stranka” 3.98 posto (16.286), “SDP – Jaka Crna Gora” 3.14 posto (12.839), “Albanska lista” 1.58 posto (6.488), a “Albanska koalicija Jednoglasno” 1.14 posto (4.675).

Rezultati su to crnogorskih izbora o kojima će se sigurno još dosta govoriti. Mnogi su već proglasili poraz Mila Đukanovića, no starog političkog lisca nikako ne treba otpisati. S laskavom titulom jednog od najdugovječnijih lidera, siguran sam da Đukanović ima bar još jednog asa u rukavu.

Hrvati u Crnoj Gori i poraz za koji su sami krivi

O Milu Đukanoviću će se sigurno još mnogo toga pisati, ali tema ovog teksta su Hrvati u Crnog Gori, odnosno katastrofalan rezultat hrvatskih stranaka kojim je hrvatska manjina ostala bez predstavnika u parlamentu Crne Gore, i to isključivo vlastitom krivicom.

Nakon Srbije, hrvatska manjina je sada ostala i bez predstavnika i u parlamentu Crne Gore. U obje države ne postoji zajamčeni mandati za hrvatsku manjinu već sniženi izborni prag za osvajanje mandata. U Crnoj Gori je hrvatska manjina tradicionalno imala jednu listu koja je uspijevala osvojiti mandat (HGI), no pred ove izbore pojavila se još jedna hrvatska lista koja je uzela taman dovoljno glasova da HGI ostane bez mandata.

Vrijedi istaknuti da se na temelju crkvenih podataka procjenjuje da u Crnoj Gori živi oko 10.000 Hrvata, a prema posljednjem popisu stanovništva provedenom 2011. godine u Crnoj Gori živi 6.021 Hrvat (0,97% u ukupnom stanovištvu). Prema popisu stanovništva iz 1991. u Crnoj Gori je živjelo 6,244 Hrvata (1,02%).

Naime, u lipnju je u Crnoj Gori osnovana još jedna politička stranka s hrvatskim predznakom, Hrvatska reformska stranka, na čelu s Marijom Vučinović, koja je još prije godinu i pol dana smijenjena s mjesta predsjednice Hrvatske građanske inicijative, čime su se stvari u hrvatskom korpusu u Crnoj Gori dodatno zakomplicirale.

Nakon što su prvi put na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori nastupili u dvije političke grupacije, Hrvati, odnosno hrvatska manjina u Crnoj Gori kolokvijalno je sebi “pucala” u koljeno. Hrvatska građanska inicijativa osvojila je 0,27 posto glasova (1.114 glasova), a Hrvatska reformska stranka osvojila je 0,13 posto glasova (532 glasova) čime su obje stranke ostale ispod izbornog praga od 0,35 posto te nisu osvojile toliko željeni mandat. U prijevodu nakon što se hrvatsko biračko tijelo podijelilo napola odnosno na dvije stranke, nijedna od dvije stranke nije prošla izborni prag.

Hrvatske stranke su ukupno osvojile 1645 glasova, što je za 156 glasova manje nego li je Hrvatska građanska inicijativa osvojila na izborima 2016. godine kada je osvojila jedan mandat. Taj mandat je posljednje četiri godine obnašao Adrijan Vuksanović, koji je bio nositelj liste i ove godine. Može se dakle zaključiti i da je dio glasača nezadovoljan Vuksanovićevim predstavljanjem Hrvata, ali to u svakom slučaju otvara neka druga pitanja koja je hrvatska manjina trebala riješiti prije samih parlamentarnih izbora. To su, u svakom slučaju, teme za buduće analize.

Što možemo naučiti iz tog poraza?

Iskreno vjerujem da pojedinac zajedno sa drugim pojedincima ima(ju) apsolutno pravo na formiranje političkih stranaka, udruženja i blokova. Iz tog razloga ne želim ulaziti u razloge stvaranja nove političke stranke u Crnoj Gori, niti želim stvarati nove podjele. Vjerujem kako obje političke stranke s hrvatskim predznakom u Crnoj Gori imaju dobre razloge za svoje postojanje. No, u interesu hrvatske manjine u Crnoj Gori, ali u interesu svih drugih hrvatskih manjina u svijetu, politički lideri (i svi drugi predstavnici) moraju imati odgovornost prema narodu kojeg predstavljaju ili kojeg žele predstavljati.

Podjela, kakva je nastala u Crnoj Gori nije jedina podjela među hrvatskim političkim (ali i drugim) predstavnicima u mnogobrojnoj hrvatskoj dijaspori (iseljeništvu). Privatni interesi nerijetko prevladaju nad interesima većine, a u Crnoj Gori to je imalo i direktne posljedice. Hrvati su ostali bez svog predstavnika u Crnogorskom parlamentu. Ostali su bez osobe koja je trebala biti glas Hrvata Crne Gore. Glasa koji se mora čuti. Nažalost, u sljedeće četiri godine crnogorski Hrvati borbu za svoja prava vodit će na neki drugi, teži način.

Što zapravo možemo naučiti iz tog poraza? Prije svega, mišljenja sam da privatni interesi nikad ne smiju biti iznad nacionalnih interesa, a to je za Hrvate ipak malo teži zadatak. To vidimo na čitavom nizu primjera diljem hrvatskog iseljeništva, (pa čak i u Austriji) gdje određeni pojedinci zbog svojih privatnih interesa nerijetko zaustavljaju razvoj i napredak hrvatskih manjina u iseljeništvu.

Primjer Hrvata Crne Gore zapravo je idealan primjer koji pokazuje da se podjelama ne može postići baš ništa. Podjele koče, razdvajaju, usporavaju, dijele i naposljetku vode do poraza. Zato, neka izbori poraz u Crnoj Gori bude opomena političkim predstavnicama Hrvata u toj zemlji, ali ujedno i neka bude pouka svim Hrvatima u iseljeništvu da se jedino zajedništvom može postići rezultat te da se jedino zajedništvom mogu ostvariti ciljevi. Hrvatsko iseljeništvo ima nemjerljiv kapacitet, snagu, kapital i prava je šteta što je sve to neiskorišteno ili gotovo malo iskorišteno. Dobrim dijelom zbog pojedinca koji nedogovorno gledaju samo vlastite interese.

Robert Pandža

• ^{Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije kroativ.at portala}