Osim što su odlična prilika za opuštanje, zabavu i skrivanje pravog lica pod šarenilom različitih maski, maskenbal donosi i veliki impuls za gospodarstvo. Prema procjenama Austrija će ove godine uprihoditi između 150 i 200 milijuna eura od poklada.

Prema riječima Rainera Willa iz Austrijske gospodarske komore, austrijski trgovci će ove godine za vrijeme poklada uprihoditi 35-40 milijuna eura. Zbog toga su poklade i dalje financijski važnije od Noći vještica. Trgovci i ove godine trljaju ruke, jer šminka, maske i ostali odjevni predmeti prodaju se odlično.

Trgovci najveći premet očekuju u posljednjim danima pred maskenbal, kad se većina ljudi i odlučuje kupiti masku i odjevne predmete. U prosjeku, svaki građanin Austrije koji se odluči na kupnju za karneval u prosjeku potroši oko 25 eura.

Osim trgovaca, za vrijeme poklada u Austriji posebno profitiraju i druge djelatnosti. Procjenjuje se da osim trgovaca, veliku dobit za vrijeme poklada ostvare i ugostitelji. pa se procjenjuje da će Austrija od uprihoditi između 150 – 200 milijuna eura.

Poklade, kalendarski običaj smješten u razdoblje između Bogojavljenja (6. I.) i korizme. Obilježavaju ga maskirani ophodi i zabave, veselje, ludovanje i razuzdanost te obilje jela i pila. Vrhunac je događanja u posljednju nedjelju, ponedjeljak i utorak (pokladni utorak) prije Pepelnice (Čiste srijede). Korijeni su običaja pretkršćanski i u prvom redu magijskoga, apotropejskoga značaja: prerušavanjem, oblačenjem odjeće s naopake strane, zaglušnom bukom, sipanjem pepela i sl. trebalo je otjerati zimu, demone i zle sile te odbiti njihovo djelovanje od ljudi, stoke, domova i usjeva. Poklade se povezuju i s nizom srednjozimskih i pretproljetnih svetkovina i kultova antičkog svijeta, posebice rimskoga. To su saturnalije (17–24. XII.), razdoblje obrnutoga reda i nekažnjive kritike društvenog poretka; kalende (u siječnju), poznate po preoblačenju muškaraca u žene i životinjskim maskama; pomični blagdan kompitalije (između 15. XII. i 5. I.), kada su se častili predci i na zgrade vješale posebne lutke; pastirski blagdan luperkalije (15. II.), kojemu je smisao bilo poticanje plodnosti životinja i zaštita stada (od vukova i sl.). Unatoč otporu Crkve običaj poklada nastavio se i nakon kristijanizacije, ali su taj neposluh društvenim i vjerskim sponama, ludovanje te nepoštovanje spolnih i drugih društvenih tabua ipak bili kalendarski smješteni u razdoblje neposredno prije korizme, kao razdoblje »toleriranoga« grijeha na koje se odmah nastavljalo razdoblje pokore i pokajanja. Od kasnoga srednjeg vijeka priređivanje pokladnih povorki širilo se u gradovima katoličke Europe, najprije u Italiji, gdje je nastao talijanski karneval (Rim, Venecija), a zatim u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. Ophodi s pokladnim maskama nisu bili samo prigoda za zabavu, već su ruganjem i kritiziranjem javnih osoba i aktualnih događaja stekli kritički naboj u predstavljanju obrnutoga svijeta i odnosa među ljudima. Po otkriću Novoga svijeta karnevali su se uobičajili i na američkom tlu; najveći je u Južnoj Americi u Rio de Janeiru, a u Sjevernoj Americi u New Orleansu. Osim ophoda, od XVIII. st. sastavni dio poklada u gradovima su bile i maskirane plesne zabave, redute. Priređivale su se u cijelome pokladnom razdoblju, koje je, uz to, bilo i doba godine kada se sklapao najveći broj brakova. Običaj je zadržao svoju vitalnost do današnjega doba. Sudionici suvremenih pokladnih događanja više nisu svjesni njihovih nekadašnjih obrednih funkcija, a ona se ne iscrpljuju u raspojasanosti i privremeno legaliziranim porocima, već svojim podsmješljivim i kritičkim odnosom prema institucijama i događajima služe i kao politički odušak, neka vrsta katarze društvene zajednice. Pokladna događanja većih razmjera, kakav je npr. karneval u Rijeci, u službi su turističkoga gospodarstva. Stoga su poklade i danas jedan od najsnažnijih kalendarskih običaja te predstavljaju kulturnu pojavu duga trajanja, ali obilježenu neprestanom mijenom. – Pokladna događanja u hrvatskoj folklornoj tradiciji mogu se svrstati u dva glavna tipa. Jedna se označuju kao luperkalijska; naizgled su arhaičnija, uobičajena u seoskim sredinama, a javljaju se ponajviše u stočarskim krajevima. Sudionici su skupine muškaraca odjevenih u životinjske kože (krzna), sa zvoncima obješenima na tijelu ili nošenima u ruci: zvončari u okolici Rijeke, baukači u Međimurju, bušari u Slavoniji, buše u Baranji, didi u Dalmatinskoj zagori i okolici Sinja, didići u Lici. Iako se razlikuju u pojedinostima, osobito u maskiranju glave (kožne, krznene i drvene maske, životinjski rogovi), povezuje ih njihovo ponašanje: brzo se i agresivno kreću u skupini, gdjegdje u posebnom ritmu, stvaraju buku zvonima, rogovima, klepetaljkama, vitlaju štapovima i toljagama, plaše djecu i proganjaju mlađe žene, nastojeći ih posuti pepelom ili namazati čađom. Uz njih su redovito likovi djeda/dida i babe (oba u izvedbi muškaraca, odjevenih u staru i otrcanu odjeću), koji izvode opscene prizore, oponašaju spolni čin, pa je u djedovoj opremi često poseban rekvizit u obliku falusa ili pak tikve koje predstavljaju testise. U ophodima sudjeluju i osobe prerušene u medvjeda, konja, devu s goničem, Ciganina, vraga, lopova, putujuće trgovce i sl. Pridružuju im se glazbenici i lijepo odjevene maske koje kadšto predstavljaju svatove, ali s komikom izvrnutih uloga, pa je mladoženja sićušan, a mladenka muškobanjasta, krupna i često trudna (oboje u izvedbi muškaraca). Upriličuju se porođaji s već odraslim čedom, pogrebi s oživljavanjem mrtvaca i sl. Obilje seksualnih aluzija, igre u kojima smrt zamjenjuje novi život, kao i ostala obilježja toga tipa poklada upućuju na ostatke drevnih magijskih postupaka za izazivanje plodnosti i odbijanje zlih sila. Slična su značenja i, danas već posve uobičajeno, simbolično oranje ljudskom zapregom (→ oboravanje), zatim različiti postupci za bolji urod voća (pucanje na voćke, vješanje svinjskih laloka na rašljaste grane, grljenje voćaka rukama umazanima tijestom), također, obilno jelo u kojem je prevladavala svinjska glava, suho meso, zelje i sl. Drugi tip pokladnih zbivanja u Hrvatskoj, tzv. saturnalijski, javlja se u manjim ili većim gradovima, a osobito je učestao u jadranskom primorskom i otočnom prostoru. Ona u manjoj mjeri sadrže magijske tragove, a više su usmjerena na zabavu i društvenu kritiku. Značajna im je sastavnica lutka (mesopust, pust u Primorju, krnje u Dalmaciji, poklad na Lastovu, fašnik u Samoboru, princ-karneval u Zagrebu i sl.), izložena cijeloga pokladnog razdoblja u javnome prostoru ili nošena kao centralna figura u pokladnom ophodu, koju se osuđuje kao krivca za sve nevolje u protekloj godini. U središnjem dramskom prizoru sudjeluju tužitelj, sudac, branitelj i tugujuća rodbina optuženog, a nakon završetka sudskoga postupka osuđena se lutka pogubljuje (spaljivanjem, utapanjem, vješanjem). Zajednički su sadržaj takvih karnevala i povorke maskiranih skupina, alegorijskih kola, a u novije doba i automobila, natpisi, plakati i transparenti, pokladne novine (Štandarac u Splitu, Sraka u Samoboru). Za poklade u gradskim sredinama značajne su bile i kostimirane zabave (u Zagrebu je prvi krabuljni ples bio održan 1749) što su ih do sredine XX. st. priređivale mnogobrojne profesionalne udruge te kulturna i športska društva. Uz pokladni korzo, koji su pripremali posebni odbori, a odvijao se na središnjim gradskim ulicama, u jednakoj se mjeri izrugivalo i lokalnim i globalnim suvremenim događajima. Uz pogubljivanje princa-karnevala na Pepelnicu (u Zagrebu utapanjem u Savu), uobičajenom večernjom gozbom sleđeva, kao osvjedočeno posnim jelom, simbolično se nagovještavalo nastupajuće doba korizme.

kroativ.at
foto: pixabay.com