Već smo na našem portalu u više navrata s pravom problematizirali poteškoće s kojima se susreću roditelji hrvatskog podrijetla u Austriji, kao u ostalom i oni srpskog podrijetla, čija djeca po austrijskom zakonu imaju pravo na nastavu materinskog jezika, a u okviru austrijskog obrazovnog sustava.

Iako postoje sve zakonske pretpostavke, a između hrvatske i austrijske strane potpisani i mnogobrojni međudržavni ugovori i sporazumi o suradnji u obrazovanju, austrijske školske vlasti uporno inzistiraju na nastavi tzv. BKS-a (Bosnisch – Kroatisch – Serbisch), a nikako, kako je jedino i moguće, na hrvatskom jeziku, priznatom međunarodnom jeziku i, uostalom, službenom jeziku Europske unije.

Nema nikakve sumnje kako su srpski, bosanski i hrvatski jezik slični i govornici se međusobno razumiju, ali to nije izgovor da bi se oni zajedno stavili u nastavni obrazovni proces. Razumiju se još i slovenski i makedonski i mnogi drugi pa zašto se onda poradi pojeftinjenja sve njih ne stavi u istu grupu? Zašto se to onda ne prakticira i sa Česima i Slovacima jer i oni su nekada imali nametnuti češkoslovački jezik. Zašto se samo s Hrvatima čini ovaj neslavni eksperiment?

I dok samo u nekim školama u Austriji s pravom imamo samosvojni hrvatski jezik i predavača, nastavnika, izvornog govornika, što su i ciljevi ove vrste nastave, jer osim jezika podučava se i o kulturi, tradiciji, hrvatskom identitetu i sl., u većem dijelu, oko 15 000 djece školske dobi i hrvatskog podrijetla uopće nije uključeno u obrazovne procese i oni ne idu iz opisanih razloga na nastavu BKS-a koja svake godine bilježi sve manje upisanih polaznika.

Nakon deset godina nastave hrvatskog jezika u saveznoj pokrajini Vorarlberg, od nove školske godine uvodi se BKS, a nastavnica hrvatskog jezika dobiva otkaz

Na žalost, neki pozitivni primjeri u Tirolu, Salzburgu ili Vorarlbergu gdje se predaje hrvatski jezik u sklopu nastave materinskog jezika, ili pak u pojedinim školama u Beču, usamljeni su, bez jasnih su pravila i njihova budućnost je neizvjesna, a da ne govorimo o tome kako jako teško ide Hrvatima omogućiti učenje hrvatskog jezika, a ne BKS. 

Svjedoci smo najnovijeg slučaja iz Bregenza i Feldkircha u saveznoj pokrajini Vorarlberg gdje se nastava hrvatskog jezika provodila deset godina. Školski inspektor je očito time nezadovoljan pa zahtjeva da se od sljedeće školske godine podučava BKS. 

Školski inspektor: “Organizacija nastave za tri jezika postaje sve teža pa ćemo od nove školske godine ići na BKS, jedinstvenu državnu regulativu”

Tako školski inspektor Mustava Can u pismu nastavnici hrvatskog jezika čije je ime poznato redakciji Kroativa naglašava kako će početkom školske godine 2020./2021. uslijediti novi propisi nastave srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika i da organizacija posebnog predavanja tri jezika za njih postaje sve teža pa će se vratiti na jedinstvenu državnu regulativu – na BKS!

Inspektor Mustava se poziva na okružnicu Saveznog ministarstva obrazovanja i znanosti još iz 1996. godine, koja u jednom svom članku ističe: “Ako je moguće, ne razdvajajte djecu prema etničkoj pripadnosti”, a učitelje pak upozorava da „bez obzira na svoje
etničko ili regionalno podrijetlo, uvažavajte i promovirajte u jednakoj mjeri sve jezične vrste zastupljene u skupini”. Dakle, za austrijske činovnike, hrvatski jezik je tek neka vrsta nekog njima nejasnog jezika, a nastavnici neka se snalaze uz mnogobrojne ustupke. I to je nastava materinskog jezika? Bilo bi smiješno da nije tragično.

A doista je tragično, jer ista je nastavnica već deset godina na ugovoru na određeno vrijeme i ne znamo po kojemu je to zakonu dozvoljeno i koja bi se tu okružnica trebala primjenjivati. Isto ministarstvo je u ranijim dopisima prije početka prijašnjih školskih godina, učiteljicu izvještavalo kako će bez obzira na mjerodavnu uredbu, nastava hrvatskog jezika biti omogućena. Sve do sada. Deset godina im nije trebala mjerodavna okružnica, dok nije došao inspektor Mustava pa se nje sjetio, uvodi BKS, a nastavnicu hrvatskog jezika šalje na Zavod za zapošljavanje.

I to nije sve: školski inspektor traži od učiteljice da se do 15. lipnja 2020 godine službeno očituje hoće li ona predavati BKS, a ako neće, s 30. kolovozom 2020. godine prestaje joj ugovor o radu.

Roditelji ogorčeni, skupljaju peticiju; traži se pomoć kod mjerodavnih institucija vlasti; Veleposlanstvo za slučaj “zainteresirano”

Šokirani smo ovim slučajem. Gdje će sada naša djeca na nastavu? Mi ćemo pokušati sve što je u našoj moći, ali trebamo pomoć svih mjerodavnih institucija, kažu roditelji. Zvali su i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Republici Austriji iz kojega im je po njihovim navodima rečeno kako su “zainteresirani za ovaj slučaj i djelovat će u okvirima svojih mogućnosti”.

U tijeku je potpisivanje građanske inicijative koju će predati mjerodavnim institucijama nakon što obrazlože poteškoće i inicijativu potpiše najmanje sto austrijskih državljana. Nije nam potpuno jasno zašto bi potpisnici građanske inicijative za nastavu hrvatskog jezika trebali biti austrijski državljani jer se nastava hrvatskog jezika jamči neovisno o državljanstvu, ali vjerojatno je puno jači politički pritisak ako neki zastupnik odnosno političar pokaže veće zanimanje za austrijske državljane, a ne neke iseljenike.

I tako, dok je na visokoj političkoj razini sve u redu i dok se političari naslikavaju u potpisivanju ugovora o suradnji u obrazovanju, stvari na terenu su potpuno drukčije.

Podsjetimo, najnoviji sporazum odnosno Program suradnje u području kulture i obrazovanja, a sukladno Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Austrije o suradnji u području kulture i obrazovanja potpisan je na najvišoj razini 11. listopada 2016. godine u Beču, u članku 19. izrijekom kaže:

Austrijska strana priopćila je da učenicima kojima njemački nije prvi jezik pruža mogućnost nastave na materinskom jeziku. Obje strane naglašavaju važnost održavanja nastave hrvatskog jezika i kulture pod istim uvjetima kao nastave materinskog jezika koje austrijska strana drugim učenicima koji u obiteljima isključivo ili djelomično koriste jezik koji nije njemački.

Što biva onda s ovim najnovijim ugovorima, ako se neki austrijski činovnik dosjeti nekoga svog papira iz 1996. godine koji je za njega jedini mjerodavan. Završavaju li ovi ugovori negdje u košu za smeće?

Nadamo se da nije tako i da se sve hrvatske institucije moraju založiti za poštivanje međudržavnih obveza te da će nastava hrvatskog jezika i kulture u nastavi materinskog jezika u Austriji napokon zaživjeti, a velika je uzdanica i novoutemeljena Radna skupina za hrvatski jezik Hrvatskog doma Beč koja će na temelju svoga programa i smjernica ukazivati na ove poteškoće i nuditi rješenja. 

T.N.