Procesi dugog trajanja su, kako se prema svim indikatorima čini, usmjereni na pomicanje hrvatskog naroda iz BiH prema srednjoj Europi. Hoćemo li se prepustiti ili dati svoj adekvatan odgovor – kao što su i generacije naših predaka uvijek znali učiniti? Depopulacija i iseljavanje postaju nedvojbeno ključno pitanje opstanka Bosne i Hercegovine, a to naročito vrijedi za Hrvate u BiH. Naime, u hrvatskoj su populaciji u BiH zadnjih godina svi demografski pokazatelji i trendovi negativni.

Piše: dr. sc. Tado Jurić

Prema podacima Svjetske banke Doing business iz 2018. godine u BiH ima samo 2,7 milijuna stanovnika. Vrlo jednostavni matematički račun pokazuje da će uz postojeći prirodni pad i trendove iseljavanje stanovništva BIH već u narednom desetljeću pasti vrlo vjerojatno na ispod dva i pol milijuna stanovnika. Isto izvješće pokazalo je da je BiH napustilo preko 180.000 tisuća građana od 2015. do 2017. A i podaci koje smo dobili na stranicama Eurostata potkrepljuju ove navode. Naime, za građane BiH je izdano 53.761 radnih dozvola u članicama EU tijekom 2018. godine, dok je 2019. brojka prešla čak 70.000 tisuća. Time je iseljavanje iz BiH postalo intenzivnije čak i od iseljavanja iz Hrvatske.

U nedavnoj studiji koju smo pripremili na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, pokazali smo da je po svim našim saznanjima svaki treći iseljeni Hrvat zabilježen u statistikama, zapravo podrijetlom iz BiH. Iseljavanje Hrvata iz BiH pak podjednako pogađa sve tri „hrvatske regije“ u BiH, kako Srednju Bosnu, tako i Bosansku Posavinu i Hercegovinu. U ovom radu ćemo se posvetiti detaljnije slučaju iseljavanja Hrvata iz Bosanske Posavine.

KRAJ POSAVINE – FINISH POSAVINE?

Regija Bosanska Posavina definirana je kao ravničarski pojas BiH u porječju rijeke Save. Proteže se uzduž njezina toka koji je u BiH na zapadu omeđen ušćem Une, a na istoku ušćem Drine u Savu ( V. KLAIĆ, Bosna, 1989.). Površinom broji 2.289,15 km2 te je slična površini Srijema u Hrvatskoj. Kako bi usporedbu stavili u širi okvir, treba imati na umu da je po svojoj površini Posavina veća od brojnih hrvatskih subregija, a posebno je važno naglasiti da je u Bosanskoj Posavini živjelo više Hrvata nego u Hercegovini (kada se izuzme Mostar). Bosanska Posavina je u bivšoj Jugoslaviji slovila za najnaseljeniju regiju uopće s najvećom gustoćom stanovnika, kad se ne računaju veliki gradovi. Kada se pogleda situacija s Hrvatima ovog kraja danas, brojke postaju neumoljive, od 133.467 Hrvata koji su 1991. živjeli na ovom životnom području, danas je manje od 20.000 (stvarnih) stanovnika. Hrvatski etnički prostori Posavine zauzimali su 1233,77 km2 ili 53,90% cijelog teritorija, a katastarski čak i više. Danas su ti prostori pali na ispod 20% prijašnjeg hrvatskog životnog prostora.

Pored „zemljopisne Posavine“ u hrvatskom se društvu, još za vrijeme Jugoslavije, a naročito od 1990-ih ustalio i etnički pojam „Bosanska Posavina“, koji se od vremena raspada Jugoslavije koristi za označavanje njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima (S. Mrduljaš, 2009., s 86.). Od 2000.- ih taj pojam postepeno nestaje iz medijskog i društvenog prostora pa se danas, primjerice u hrvatskim medijima, termin Bosanska Posavina jedva pojavljuje.

Za razliku od zemljopisnog, etnički pojam Bosanske Posavine nije preciznije određen, unatoč tome što je riječ o prostoru koji je imao i ima bitan nacionalno­ hrvatski značaj i za koji je jedno vrijeme vladao izrazit interes hrvatske javnosti. Kako je ustaljena praksa da se predodžbe o etničkom karakteru pojedinih dijelova BiH formiraju na temelju uvida u etničke strukture općina koje ti dijelovi BiH obuhvaćaju, prostornost se etničkog pojma Bosanske Posavine prema Mrduljašu određuje općinama Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko (Isto.)

Uočljivo je da je „etnička“ Posavina imala pretežito hrvatski karakter, pogotovo u usporedbi s posebnom etničko­prostornom cjelinom u odnosu na susjednu Bosansku Krajinu, Semberiju i pretežito Bošnjacima nastanjene krajeve sjeverne Bosne. Dakako, ona ujedno predstavlja i prostor izrazite isprepletenosti hrvatskih i srpskih etničkih teritorija te je po tome specifična etničko­prostorna cjelina unutar BiH. No, svakako je „etnička“ Posavina predstavljala prostor uz koji su se vezivale izrazite hrvatske političke konotacije te ju se praktički smatralo neprikosnovenim hrvatskim prostorom za koji je samorazumljivo da pri (unutrašnjoj) podjeli BiH dođe pod hrvatsku političku kontrolu. Dokaz za ovu tezu je i da Srbi i Bošnjaci iz Bosanske Posavine sebe rijetko ili gotovo nikada ne nazivaju „Posavcima“ ili „Posavljacima“, što je kod Hrvata Posavine ustaljena praksa isticanja zavičajnog identiteta.

Prvi pokušaj koji je u tom smislu rezultirao određenim uspjehom očitovao se prilikom uspostave Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije 1939. godine. Drugi pokušaj, otpočeo je tijekom završne faze raspada socijalističke Jugoslavije i nastanka neovisne BiH kada je ondašnji HDZ BiH osnovao niz teritorijalno­samoupravnih hrvatskih zajednica među kojima i Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu, s ciljem da unutar složeno uređene BiH, konstituirane od autonomnih jedinica zasnovanih primarno na etničkom načelu, Hrvatska zajednica Bosanska Posavina bude dijelom hrvatske samoupravne cjeline. Dakako, ona je mogla biti organizirana samo od onih naselja u kojima su Hrvati bili većinom. Prema Mrduljašu u osnovi se radi o 53,9% prostornosti „etničke“ Posavine, bez svih većinski srpskih i bošnjačkih prostora (S. Mrduljaš, 92.).

Zanimljivo je da je tijekom 1993. godine sama međunarodna zajednica u okviru Vance­Owenova plana administrativno­etničke podjele BiH (vidi: T Jurić, disertacija 2013.), predviđala formiranje (hrvatske) provincije br. 3 koja je po svom prostornom okviru i etničko­demografskom sastavu odgovarala upravo ovoj hrvatskoj posavskoj jedinici. ( Vidi: S. BLAŽANOVIĆ). Vance­Owenov plan se za razliku od planova unutrašnjeg uređenja i podjele BiH koji su slijedili, pri određivanju unutrašnje podjele BiH nije rukovodio rezultatima ratnih osvajanja već primarno etničkim i prostorno­funkcionalnim odrednicama.

Međutim oslanjajući se na vlastitu vojnu nadmoć, srpsko političko vodstvo nije osjećalo potrebu za kompromisnim rješenjem međunacionalnih odnosa u BiH, već se odlučilo oružanom agresijom ostvariti vlastite maksimalističke ciljeve i uspostaviti srpsku državu na dvije trećine bh. teritorija s namjerom da je u konačnici pripoji Srbiji (Mrduljaš, n. dj., 92).

Prema Iki Staniću Hrvati iz Posavine osjećaju se dvostruko izdanima: „prvi put kada je Posavina pala, a drugi put potpisom u Daytonu. Mnogi tvrde da je Posavina žrtvovana ili da je služila za „potkusurivanje”. A taj osjećaj je naročito pojačan nakon završetka rata kada je realizirano da neće doći do imalo značajnijeg hrvatskog povratka na posavske prostore Republike Srpske. Rezultat toga je dijelom zbog negativnog odnosa lokalnih vlasti prema takvom povratku, a dijelom zbog psihološke barijere.

Naime, riječ je prostoru koji je bio većinski hrvatski, za koji se s pravom pretpostavljalo da će biti dijelom hrvatske posavske jedinice i koji je sama međunarodna zajednica, u kontekstu vlastitih korektnih unutrašnjih podjela bh. teritorija, vidjela kao dio takve jedinice. Napokon, Hrvati su tu ratovali ne samo s ciljem da ga obrane od srpske agresije već i s namjerom da osiguraju njegovu transformaciju u hrvatsku posavsku jedinicu unutar BiH. Iz navedenih razloga izuzetno im je teško prihvatiti činjenicu da će povratkom na vlastite etničke prostore doći pod srpsku vlast i de facto biti svedeni na status nacionalne manjine u srpskoj etno­političkoj tvorevini (S. Mrduljaš, 2009., 89-92.).

Postojeći status quo pak kao da odgovara svim političkim elitama u BiH ali i međunarodnoj zajednici. No, ovo „rješenje“ ide na uštrb Hrvata iz BiH. Ipak, pravi i najveći su gubitnici Hrvati Bosanske Posavine i srednje Bosne. Oni najbrže iseljavaju i kao da trebaju tiho nestati. Dugoročne objavljene UN-ove projekcije stanovništva iz 2019. za BiH ozbiljno su upozorenje Hrvatima u BiH kao i ukupnoj budućnosti zemlje, u kojoj će nedostajati stanovništva i radne snage. Kako je stanovništvo temelj svih planiranja i nije obnovljivo samo po sebi, Hrvati BiH moraju planiranje razvoja i obnove stanovništva shvatiti kao primarni interes. Jer će se negativnost svih pokazatelja vezanih uz hrvatsku populaciju u Bosanskoj Posavini i na razini BiH nastaviti i intenzivirati i ubuduće. Iseljavanje i prirodna depopulacija se nikada sami po sebi ne usporavaju, niti zaustavljaju.

Vladajuće hrvatske političke strukture u Hrvatskoj i BiH nisu učinile strateške poteze kojim bi se izbjeglim bosansko­posavskim Hrvatima osigurao nov i primjeren teritorijalni okvir Posavine koji bi iako u minimalnim okvirima odgovarao prostorima povijesne ukorijenjenosti Hrvata u Posavini. Takav prostor bi Hrvatima Posavine omogućio da očuvaju međusobne veze i razvijaju bosansko­posavski segment vlastitog kulturnog identiteta čime bi ostali prepoznatljivom zajednicom unutar nacionalnog hrvatstva. Danas je taj kulturni identitet međutim sveden na poneki KUD u dijaspori i folklornu tradiciju, što je pohvalno ali ni blizu dovoljno.

Hrvati su danas svoje posavske prostore zapravo izgubili ne samo politički, nego i etnički, ali i kulturološki. Naime, za politički razvoj u Bosanskoj Posavini svatko može naći nekog krivca izvana i alibi da se nije moglo bolje, za iseljavanje se pak ne može prozivati iseljene, ali ono što se nikako ne može opravdati je da nije učinjeno dovoljno da se posavski identitet Hrvata adekvatno njeguje i zadrži.

Iz povijesti znamo da je narod bez kulture, narod bez budućnosti. Kultura, shvaćena u širem smislu, je bila upravo ta koja je Hrvate održala svo vrijeme prošlosti i koja je sačuvala identitetski koncept hrvatskog naroda iz čega je onda u povoljnijim vremenima ostvarena hrvatska država. Upravo istu analogiju trebamo preslikati na današnju Posavinu kako je ne bi izgubili za sva vremena.

Sama prvotna ideja i realnost etničkog hrvatskog teritorija Bosanske Posavine kao životnog podneblja Hrvata danas predstavlja krnja Posavska Županija koja nije ništa drugo nego prostorno­demografski minimum u odnosu na okvir kakav je trebala imati hrvatska politička posavska jedinica na temelju etničkih karakteristika Posavine. Iako još uvijek ne de iure, de facto je time u konačnici status posavskih Hrvata sveden na status nacionalne manjine u srpskom entitetu i bošnjačkom entitetu unutar BiH. Riječ je o procesu koji se provodio i provodi postupno te koji je uspio proći gotovo nezapaženo i bez imalo značajnijeg hrvatskog otpora.

Raseljavanje posavskih Hrvata tijekom Domovinskog rata je velikim dijelom stvorio tzv. migrantske mreže koje su olakšale ali i potaknule i val suvremenog iseljavanja Hrvata iz Posavine. Ti su ljudi dobro integrirani u novim (pretežito) njemačkim i austrijskim sredinama te u najvećem broju slučajeva izjavljuju da se ne namjeravaju vratiti. Mnogi te sredine počinju doživljavati svojom novom domovinom, integriraju se ali i asimiliraju pa danas stoga svjedočimo osim političkom i etničkom gubitku hrvatske Posavine i identitetsko-kulturološkom gubitku Posavine.

Nestankom „etničke“ i „kulturne“ Posavine kao specifične etničko­prostorno-političke cjeline unutar BiH koja je trebala omogućiti slobodan nacionalni i sveukupni razvitak posavskih Hrvata, nisu gubitnici samo Hrvati Posavine, nego su oslabljene generalno sve hrvatske pozicije u BiH, kao i ključni strateški interesi Hrvatske.

Revitalizacijske mjere

Scenarij potpunog demografskog sloma Hrvata u Posavini dakako ne mora nužno biti jedina stvarnost koja nas čeka. No zadnji je čas da se poduzmu konkretne demografske i revitalizacijske mjere koje su nisu samo političke prirode. Naime, smatramo da je kultura jača od politike i da obnova Posavine treba početi kulturološkim pristupom i to upravo onako kako su se branili hrvatski identitet i nacija u 19. stoljeću – putem kulture shvaćene u širem smislu. Ovaj tekst je i jedna vrsta apela, kao i inicijative kako to ostvariti.

Smatramo da bi početak bio u:

1.) osnivanju kulturne manifestacije „Dani Posavine“ koja bi se svake godine održavala u jednom od posavskih gradova. Počeli bi s Orašjem sredinom kolovoza, kada je najviše dijaspore u posjeti zavičaju, zatim 2022. u Odžaku, 2023. u Modriči, 2024. u Derventi itd.

2.) Paralelno bi radili na otvaranju „Posavskog doma“ koji bi bio u funkciji muzeja i izložbenog prostora svih identitetskih i tradicionalnih kulturne baštine Hrvata Bosanske Posavine. Taj multifunkcionalni prostor trebao bi imati i prostor za nastupe, gostovanja i slično. A funkciju bi imao i kao mjesto povezivanja dijaspore i domicilnog stanovništva bez uplitanja politike i političara.

3.) U inicijativu svakako treba uključiti samostan iz Tolise i franjevce kao čuvare tradicije hrvatske opstojnosti u BiH te povezati sve dijasporske udruge koje rade na očuvanju tradicije i sjećanja na Hrvate Posavine u inozemstvu. Naročito važnu ulogu bi mogla igrati upravo udruga Prsten kao mogući nositelj ovog umrežavanja.

4.) Nadalje, ovakav projekt bi omogućio i suradnju s pograničnim županijama Republike Hrvatske u smislu EU fondova koji su na raspolaganju ako postoji razrađen suvisao projekt suradnje na očuvanju tradicijskog i kulturnog zajedništva određene populacije u Europi. Ovo je tim više zanimljivo jer EU upravo najviše potiče upravo ovakve oblike regionalne suradnje u kojima sudjeluju jedna članica EU (Hrvatska) i članica kandidatkinja za ulazak u EU (BiH).

5.) Ovim putem bi izbjegli sva politička pitanja koja koče revitalizaciju Posavine kao tradicionalnog hrvatskog životnog prostora i okvira očuvanja identiteta posavskih Hrvata poput pitanja „je li Posavina prodana?“ a zasigurno bi ovakav oblik konstruktivnog pristupa bio i prihvatljiviji ostalim stranama, Srbima i Bošnjacima, a napose međunarodnoj zajednici.

6.) Na ovaj način bi se omogućile svakako i obnova gospodarske suradnje prvenstveno između posavske dijaspore i domicilnog stanovništva. Omogućile bi se i tzv. „cirkularne migracije“ pa mladi iseljeni Posavci ne bi bili zauvijek izgubljeni za ovaj kraj, nego bi dobili osjećaj da nisu zaboravljeni i da je njihova mladost, znanje i entuzijazam potrebno zajednici iz koje su otišli (ili izgurani).

Dakako, ovdje su navedeni samo obrisi modela koji ćemo rado detaljnije prikazati ako se pokaže interes za ovom inicijativom kulturne revitalizacije Posavine kao hrvatskog životnog prostora.