Pozivanjem svojih prijatelja i bližnjih u svoj dom, znamo se zapitati što ćemo našim gostima ponuditi na stolu. Pa se krene u intenzivnu kupovinu, raspravlja se o namirnicama i uređuje prostor. Ipak, sudeći po karti koja je postala viralna na društvenim mrežama, nekima će goruće pitanje biti bili bi uopće trebali ponuditi nešto od hrane, a neki se ne zapitaju ni to.

Naime, na internetu je objavljena karta europskih zemalja na kojoj je objašnjeno u kojim zemljama ćete biti ponuđeni hranom prilikom dolaska u goste, a gdje to nikako nemojte očekivati. Dok se za cijeli Mediteran, pod time mislimo i na Hrvatsku, smatra kako će gotovo uvijek ponuditi hranom, isto pravilo ne vrijedi i za sjever Europe. Tako ako primjerice odete u goste kod Islanđana, Nizozemaca, Danaca, Šveđana, Finaca ili Norvežana, nemojte očekivati da ćete i ”zameziti”, piše večernji.ba.

No, koliko je ta karta točna htjeli smo i sami provjeriti, pa smo tako razgovarali s nekoliko osoba koje su iz Hrvatske preselili u druge krajeve Europe te se u njihove običaje uvjerili i sami. Prvo smo htjeli provjeriti u Švedskoj, državi koja je potaknula brojne rasprave te iznjedrila i naziv ”Swedengate” jer su domaći poznati po tome da ne dijele hranu olako.

Svatko za sebe

– Hrana je po dogovoru. Ako te netko pozove, normalno je podijeliti troškove za tu hranu, kao što je i normalno da svatko donosi svoju cugu i svoju hranu – prepričava nam Dora, koja manje od godinu dana živi u Stockholmu. – To ti nitko neće ni taknuti, zna se što je čije. Može biti i da svatko donese jedno jelo za podijeliti pa se napravi švedski stol – upućuje nas Dora te nam govori kako je upravo otuda potekao naziv.  A plaća se pogotovo ako se radi o nekom ”konkretnijem jelu”. – Ako te ponude primjerice tjesteninom s lososom, vjerojatno ćeš im nešto i platiti za to, ali ako te ponude čipsom sumnjam da bi se išta tražili – ukazuje Dora za večernji.ba. 

Nešto labavija pravila vrijede u Norveškoj. – U Norveškoj ako te netko ciljano pozove na ručak ili večeru naravno da će te nahraniti. S druge strane ako te pozove na kavu, dobit ćeš kavu. Mislim da su prilično jasni oko toga što možeš očekivati – ispričala je Marija koja već neko vrijeme živi u Oslu.

– Mislim da generalno ima puno manje nepozvanih dolazaka nekom na vrata nego kod nas, ali mi je teško stvarno reći kolika je ta razlika jer se meni čini da nepozvani dolasci i čašćenja nestaju s našom generacijom – dodala je, napominjući kako mladi Norvežani preferiraju odlaske u kafiće i restorane, nego pozivanje gostiju u svoj dom. Naravno, uz odvojeno plaćanje.

– Ali stvarno imam dojam da je tako i u Hrvatskoj, ne znam da itko zove ljude kući i nakuhava satima kao sto su naši starci radili – mišljenja je Marija. Nešto južnije, u Amsterdamu, već više od pet godina živi Magdalena koja se prilagodila na nizozemski način života.

– Nizozemci zovu u goste i idu u goste, i ponude ti sve isto što bi ponudili i svojim prijateljima Nizozemcima, pa i svojim roditeljima, samo što je to nešto drugačije nego što je kod nas. Izuzetno su gostoprimljivi i sve to oni naprave u svojoj najboljoj namjeri, a to što to nama Balkancima izgleda oskudno i siromašno, to je naš problem, a ne njihov – kaže Magdalena.

– Poimanje ručka i doručka je samo drugačije od nas. Da je iskreno i od srca, i s njihovom mišlju da su napravili sve što su mogli, ja iskreno smatram da je, samo što je drugačije nego kod nas. Ja sam se pomirila da svi živimo život na različit način i nema potrebe upirati prstom gdje je bolje, a gdje je lošije. Tako je kako je – dodala je. 

Brat izazvao kaos

Razgovarali smo i s Dragicom, Hrvaticom koja je rođena u Njemačkoj, no vratila se u Hrvatsku prije 10-ak godina. 

– Kad ideš kod Nijemaca, moraš donijeti svoje meso. Ako vas je četvero možda i ne, ali za veće grupe svatko donosi svoje. Kad imaju okupljanja na ulici, onda svi zajedno roštiljaju, a ono meso koje si donio i sam ispečeš i to jedeš. Nije da svatko donese ponešto pa jede što god mu se jede, ne. Moj brat je naravno jeo tuđe meso jer otkud bi dijete znalo da smije jesti ono što je donio, pa je nastao cijeli kolaps – objasnila nam je. Ispričala nam je i jednu anegdotu koju su doživjeli kada je njen brat išao na školski izlet. Škola je organizirala, a roditelji su plaćali djeci hranu. 

– Kad se odlazilo na izlete, onda se sat vremena raspravljalo o tome hoće li po djetetu biti cijeli perec ili pola, to su te neke fascinantne stvari – ukazuje nam Dragica, dodajući kako je puno drugačije kada se odlazi u goste kod prijatelja koji su Hrvati, Talijani ili Portugalci. 

– To inače bude kao i u Hrvatskoj. Pozivaju te i daju to što god hoćeš. Drugačije je jedino kod Nijemaca. Tu ne bude velikih količina hrane, to bude kvalitetno meso, ali po svakome po dva komadića mesa – nema prežderavanja kao kod nas. Ipak, nisam doživjela da moram platiti ako nešto pojedem – kazala je. A u Hrvatskoj, govori nam Zagrepčanka Višnja s kojom smo razgovarali  o tome ”kako je kod nas”, hrana joj je za goste gotovo pa obavezna. Ako ništa drugo, ponudi se barem 10 puta, a na kraju na stol i stavlja plata s narescima i sirevima. 

–  I prije su se isto tako stavljali domaća šunka, špek, vrhnje, sve. Za svakoga je vrijedilo. Ali, kod nas se nije išlo toliko često u goste jer su ljudi radili na zemlji po cijele dane. Kada je moj otac još prije 40 godina išao po svinju u Zagorje, ljudi su mu tamo napravili sir s vrhnjem i dali mu špek i kobasice, a prvi put u životu su ga vidjeli – zaključila je Višnja.