Religija za mnoge u Austriji svakako ima važnu ulogu, iako je ovdje posljednjih godina narastao broj onih koji se izjašnjavaju kako nemaju vjerske pripadnosti, ateisti su ili jednostavno nisu dio ni jedne vjerske zajednice.

Promjene “vjerske slike” u austrijskom društvu nije novost. Ona je ponajprije bila uvjetovana povijesnim okolnostima. Još od 17. stoljeća i reformacije, u odnosima kršćana, a poznata je židovska nazočnost u Austriji kroz veliko povijesno razdoblje i značajna promjena tijekom holokausta pod nacističkim režimom. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Austriju dolaze radnici iz drugih zemalja “trbuhom za kruhom” pa i oni pridonose svojevrsnoj vjerskoj i inoj različitosti, a onda i sekularizacija zahvaća sve porive društva kada se drži da modernizacijom i racionalizacijom religija gubi svoj autoritet u svim aspektima društvenog života i upravljanja. Kao rezultat toga, neosporno u austrijskom društvu, religija i vjera gube sveprisutnu važnost koju su s pravom imale. Vjera je, doduše, i dalje dio tradicijskog i kulturnog identiteta većine, ali je postala značajno individualizirana.

Svakako da je ovaj trend dolaska doseljenika, radnika, migranata u Austriju doprinio tzv. vjerskoj diverzifikaciji koja je uz globalizaciju u mnogome utjecala i utječe na vjersko stanje u Austriji kao u ostalom i u cijeloj Europi.

U Austriji prema istraživanju Austrijskog instituta za demografiju, koje je provedeno uz potporu Austrijskog integracijskog fonda, trenutačno živi 5,56 milijuna katolika, 1,46 milijuna ateista ili onih koji nisu članovi ni jedne vjerske zajednice, 700 000 pripadnika islamske vjere – muslimana, 412 000 protestanata te 397 000 pravoslavnih.

Prije 15 godina, tri četvrtine svih Austrijanaca bili su rimokatolici, ali danas tek nešto manje od dvije trećine (64%). Istovremeno, udio se muslimana povećao s četiri na osam posto, a postotak onih bez vjerske pripadnosti odnosno vjerske zajednice porastao je s 12% na 17%.

Po mjerodavnom istraživanju mogu se u budućnosti dobiti dosta valjane prognoze vjerske pripadnosti ili pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici na temelju svih dostupnih pokazatelja i demografskih promjena. Tako je u Austriji načinjena projekcija po ovim pokazateljima za 30 godina. Znanstvenici su imali dosta poteškoća, jer su morali koristiti kao osnovicu, bazu, mjerodavne statističke podatke iz 2001. godine kada su se po posljednji put u popisu pučanstva osobe izjašnjavale po religijskoj pripadnosti. Već 2011. godine uopće nije bilo pri popisu ni upitnika religijske pripadnosti, a taj je slučaj i danas zakonski tako u Austriji reguliran da se gotovo nigdje vjerska pripadnost niti ne navodi. Doduše, u prijavi boravka u Austriji navedena je mogućnost upisa vjerske pripadnost, ali kako ona nije obvezatna, taj se podatak mogao teško relevantno koristiti u istraživanju. Naime, poznato je kako su u proteklih nekoliko desetljeća u Austriju dolazile osobe ponajviše iz istočnoeuropskih zemalja, koje su onda zasigurno donijele u Austriju i dio religijske pripadnosti protkane ponajprije kršćanskom provenijencijom. Dakako, islamski vjernici su najviše dolazili iz Turske, ali unazad nekoliko godina pojačano je useljavanje migranata iz Afganistana i Sirije, koji su najvećim dijelom pripadnici islamske vjere.

Scenarij Austrije u 2049. godine pokazuju daljnje smanjenje broja katolika na manje od polovice (42%) i stalni porast broja muslimana s 12% na preko 20%, a na ljude bez vjerske pripadnosti ili pak ateiste s 21% na 28%. Kada bi se izdvojio samo Beč, ovaj bi scenarij bio još drastičniji. Doći će do pada broja katolika na 22% i veći porast udjela muslimana na 30%, te osoba bez vjerske pripadnosti na čak 31%.

Što je s Hrvatima?

Ako je suditi po relavantnim podacima Hrvatske katoličke misije u Beču, broj se vjernika svake godine praktično povećava pa je tako u Beču u HKM Beč evidentirano 40 000 vjernika. HKM Beč je tako jedna od najvećih Misija u svijetu i svake se nedjelje na misu okupi nekoliko tisuća vjernika. Istraživanja su pokazala kako je Hrvatska katolička misija u Beču mnogobrojnoj hrvatskoj zajednici praktično više i od vjere te da je ona sinonim i zaštita njihova cjelokupna nacionalnog identiteta, jezika, kulture, tradicije i sl. Doista, Misija je dala nemjerljiv obol i počesto bila jedina zagovornica i učiteljica vjernog hrvatskog puka.

Čuje se ipak kako i Hrvati nisu imuni da kod prijave boravka u Austriji “slučajno” izostave vjersku pripadnost, ali je sasvim sigurno da se takav “administrativan potez” ne može poistovjetiti s isključenjem iz Crkve. Ipak, vjernici su mišljenja da je i to pogreška i da javnim očitovanjem vjere pokazuju tko su i što su, a ne da ih “crkveni porez”, koji godišnje iznosi vrijednost tek nekoliko kutija cigareta, prijeći da iskažu ono što su već stoljećima: Hrvati – katolici!