Hrvatska matica iseljenika ove godine obilježava 70 godina od osnutka. Godišnje realizira 60 programa kojima pokriva 45 zemalja s iseljeništvom, čije potrebe osluškuje paralelno sa svojim djelovanjem.

Prof. Mijo Marić je trenutačno ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, a nedavno je dao velik intervju za subotičku Našu riječ.

Premda je Matica osnovana 1951., u svojim djelatnim oblicima ona je nastavljač rada organizacija koje su se bavile iseljeništvom između dva svjetska rata poput Iseljeničkog komesarijata i Saveza iseljeničkih organizacija (Siora) koje su djelovale u Zagrebu. Službeni ciljevi Matice bili su kulturno i prosvjetno povezivanje iseljeništva s domovinom. U praksi bitnu ulogu je imalo i promicanje jugoslavenske države kao uspješne i napredne zajednice. Važan preokret u radu Matice nastupio je početkom 60-ih godina kada je Zakonom o amnestiji većina osoba koje su emigrirale poslije 1945. dobilo priliku regulirati svoj status i dobiti putovnicu jugoslavenske države. Ključnu ulogu u tom potezu jugoslavenskih vlasti imala je i težnja za povećanjem novčanih uplata iseljenika rodbini u domovini, kao i prihodi od iseljeničkog turizma. U praktičnom djelovanju Matice nastojale su se umanjiti očite ideološke razlike koje su postojale između iseljeništva koje je mahom živjelo u zemljama liberalne, parlamentarne demokracije i socijalističke Jugoslavije. U tom smislu Matica je radila izvjesne ustupke. Tako je Matica među iseljenicima organizirala ne tečajeve srpsko-hrvatskog, pa ni hrvatskog književnog jezika nego samo hrvatskog jezika, izdavala je božićne pjesme, a oči bi se čvrsto zatvarale kada bi neki iseljenički ansambli nastupali s hrvatskim grbom »bez socijalističkih oznaka«. Za takve stvari Hrvatu u Hrvatskoj je prijetila i višegodišnja kazna zatvora. Na drugoj strani, većina iseljenika nije željela ni tražila sukob s jugoslavenskim vlastima, premda intimno o njima nije mislila ništa dobro. Većina nije željela riskirati mogućnost posjeta rodbini u »starom kraju« ili stvarati istoj probleme zbog svoje oporbene političke djelatnosti, naglašava Marić.

O projektima i programima HMI-a Marić kaže: Odjel za kulturu provodi programe iz područja kulture i umjetnosti te zaštite okoliša za Hrvate izvan RH. Poseban naglasak je na potpori osnivanju, razvoju, suradnji i umrežavanju amaterske kulturno-umjetničke zajednice Hrvata izvan Hrvatske s ciljem osnaživanja aktivnog kulturnog djelovanja i jačanja pozicija u javnom prostoru, poglavito kad je u pitanju očuvanje i promicanje hrvatskog kulturnog identiteta. To uključuje poticanje, suradnju na organizaciji ili neki drugi vid potpore te organizaciju programa za sve dobne skupine: festivalski programi i manifestacije, izložbe i likovne kolonije, edukativni programi i radionice in situ ili online, programi promocije kulturne baštine, volonterski programi očuvanja prirodne i kulturne baštine i dr. U ovu mrežu uključene su glazbene, kazališne, filmske, likovne, plesne, folklorne i mnoge druge kulturno-umjetničke zajednice koje djeluju s ciljem očuvanja i promocije hrvatskog identiteta. Od programa izdvajamo Ljetnu i Zimsku školu hrvatskog folklora, Eco Heritage Task Force, filmske radionice na Danima hrvatskog filma Ivo Gregurević, kazališne radionice, Reviju tradicijske odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH u suradnji s Udrugom Stećak, Festival Čuvara hrvatske etno baštine u Njemačkoj, prvi Festival hrvatskih KUD-ova u Švicarskoj u pripremi, izložbeno-galerijski programi uz predstavljanje umjetnika domovinskoj publici, Dane iseljenika uz prigodni kulturni program poput ovoljetnih Dana iseljenika otoka Šolte na likovnoj koloniji i maloj školi naive i mnogi drugi. Paralelno s terenskim programima stalna je povezanost putem medija, društvenih mreža i drugih internetskih platformi, što omogućuje bolje umrežavanje i širenje dosega i vidljivosti naših programa. Matičine aktivnosti su nezamislive bez Sveučilišne kao i Male škole hrvatskog jezika i kulture. Projekt HOLA omogućava poduku hrvatskog jezika u zemljama Latinske Amerike, a učenje hrvatskog na daljinu HIT, Hrvatski internetski tečaj. Ako vam nedostaje materijala za učenje hrvatskog, tu je HriD, stranica s mnoštvom edukacijskih priloga. Tu je više od četvrt stoljeća star Forum hrvatskih manjina kao i znatno mlađi Forum mladih pripadnika hrvatskih manjina. Naravno, ne smijemo zanemariti naša periodička izdanja Maticu i Iseljenički zbornik. Izdajemo i knjige. Tu su i tribine, predstavljanja i izložbe, sudjelovanje u organizaciji niza događanja poput Večernjakove domovnice… Često u Matici razmišljamo kako bismo trebali raditi više i bolje, no kada sve što radimo pokušamo staviti na jednu hrpu, kao u ovom slučaju, sve postojeće aktivnosti Matice teško je i sagledati.

Za ravnatelja Hrvatske matice iseljenika neprocjenjiv je doprinos Crkve za hrvatsko iseljeništvo u vjerskom, humanitarnom, socijalnom, kulturnom i prosvjetnom smislu. Hrvatska matica iseljenika uspješno surađuje s hrvatskim katoličkim misijama diljem svijeta. Katolička Crkva i hrvatska inozemna pastva, kao što je poznato, djeluju kroz Dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu, koje je utemeljeno 25. lipnja 1966. kada je u Rimu imenovan prvi nacionalni ravnatelj u osobi svećenika Vladimira Vincea, dok je danas na čelu Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu nacionalni ravnatelj dr. sc. Tomislav Markić. No, pothvat hrvatske inozemne pastve stariji je od toga te svoje korijene vuče još iz vremena hrvatskih gastarbajtera na gradnji Sueskoga kanala, kojima misirski (egipatski) biskup fra Lujo Čurčija 1869. godine dovodi za dušobrižnika fra Jerka Karačića. S tim se našim radnicima na privremenom radu u Egiptu ostvarilo ono što su i Crkva i cjelokupno matično društvo priželjkivali i s onima koji su kasnije odlazili, a to je da se vrate. Stoga je pravi početak hrvatske inozemne pastve vezan uz 1894. godinu kad je u Pittsburghu u Pensilvaniji, u Sjedinjenima Američkim Državama, hrvatski svećenik Dobroslav Božić – kojega je na molbu hrvatskih iseljenika onamo poslao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer – okupio na hrvatskoj misi velik broj hrvatskih katolika. Ondje je sagrađena i župna crkva sv. Nikole, prva hrvatska crkva u iseljeništvu. Broj hrvatskih katoličkih župa u Sjedinjenim Američkim Državama povećava se početkom 20. stoljeća, kada pristižu i hrvatski franjevci koji se 1926. organiziraju u Komesarijat, a kasnije u Franjevačku kustodiju Sv. Obitelji sa sjedištem u Chicagu koja djeluje do danas i koja je u svojem stoljetnom djelovanju pružila neizmjerni doprinos dušobrižništvu i očuvanju hrvatskoga identiteta na sjevernoameričkom kontinentu. Kustodiju danas vodi agilni svećenik Jozo Grbeš, s kojim Hrvatska matica iseljenika te ine vjerske i svjetovne institucije iz RH i BiH svestrano surađuju. Nadalje, za hrvatskim radnicima u Njemačku nadbiskup Alojzije Stepinac šalje svećenike, a napose u europske poslijeratne radne destinacije kada su potrebe bile još i veće. Svima njima zajedničko je da su okupljali svoje sunarodnjake, u početcima često obilazeći tvornice, rudnike, gradilišta kako bi prvo povezali a potom i uspostavili zajednicu. U tim počecima, ali i poslije, svećenici nisu bili samo duhovni pastiri, često su i materijalno pomagali, uspostavljali Caritas, humanitarne aktivnosti, savjetovališta za sve one u problemima u snalaženju u novim okolnostima, pomagali oko dokumenata, jezika… Postupno se i prilike mijenjaju i uspostavljaju se hrvatske katoličke misije diljem Europe; u SAD-u i Kanadi su to župe; negdje hrvatski katolički centri – u Australiji. Pritom je važno naglasiti da su ti naši iseljenici, posebice u prekomorskim zemljama, svojim snagama (uz suglasnost mjesnih biskupa na određenom području) kupovali ili gradili svoje crkve, dvorane (sada izgrađuju i staračke domove), te su uzdržavali i uzdržavaju svećenike i časne sestre koji bi ondje služili. Iz rečenoga je razvidno kako su pastoralne jedinice ne samo duhovni punktovi nego i društveni, humanitarni i kulturni centri okupljanja kako nekada tako i danas.

Hrvatska inozemna pastva broji ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara diljem svijeta. Najviše ih je u Njemačkoj: 99. Ostale se nalaze u Sloveniji (4), Austriji (8), Švicarskoj (12), Francuskoj (3), Beneluxu (3), Skandinaviji (6), Velikoj Britaniji (1) i Irskoj (1). U Kanadi ih je 17, u SAD-u 16, u Peruu 1, u Argentini 2, u JAR-u 1, a u Australiji 14, dok se jedna nalazi i na Novom Zelandu. Napominjem kako Hrvati tamo gdje žive kao nacionalna manjina (Italija, Austrija, Slovačka, Češka), osim Slovenije, nisu u ingerenciji Hrvatske inozemne pastve, jer po crkvenim propisima ne spadaju u novije iseljenike te su u potpunosti pod ingerencijom mjesnih biskupa. Zanimljivo, kad je u pitanju Katolička Crkva možemo govoriti i o velebnoj sakralnoj baštini hrvatske dijaspore – koja je građena doslovno znojem i krvlju naših pečalbara poput crkve u Norvalu ili one u Melbourne-Sunshineu, da spomenem samo dvije. Uz Radosnu vijest, fascinantna vjerska i misijska djelatnost u iseljeništvu je vidljiva u vrhunskim rezultatima naših misionara ne samo u dušobrižništvu već i u prosvjeti, kulturi, književnosti i u mnogim drugim područjima poput brige o starijim osobama. Tu valja spomenuti brojne hrvatske škole koje su vezane uz naše župe i misije, pa Hrvatski etnički institut – osnovan inicijativom Franjevačke kustodije iz Chicaga, zatim brojne druge osobe iz crkvenoga života koje su ostavile dubok trag u hrvatskoj kulturi kao što su bili književni klasik s polustoljetnom švicarskom adresom fra Lucijan Kordić ili dominikanac s višedesetljetnom čileanskom adresom, estetičar međunarodne slave Rajmund Kupareo i drugi.