Hrvati u BiH
HRVATI U BiH: Kronika jednog nestanka
Hrvatska pozicija u Bosni i Hercegovini, ili bolje rečeno, pozicija bosansko-hercegovačkih Hrvata poznata je već više od desetljeća i pol. Dva su tu temeljna problema.
Unutarnja majorizacija od strane HDZ-a BiH koji bh. Hrvate drži u svojevrsnoj talačkoj poziciji zahvaljujući onoj goroj i po Hrvate pogubnijoj – vanjskoj majorizaciji od strane bošnjačkih političkih elita.
Danima bi mogli pričati o tomu koje sve greške rade hrvatske političke elite. No zadržimo se na onoj temeljnoj, a to je nemogućnost održavanja u koraku s vremenom. Niti svoje politike, ni način djelovanja, a ni nastup prema vani – bilo da se radi o susjedima, regiji i svijetu ili biračima, HDZ BiH već dugo nije pokušao modernizirati, ili, modernim rječnikom rečeno, “apdejtati”. Istini za volju, ni druge stranke s hrvatskim predznakom nisu puno drukčije, samo je HDZ BiH najdominatnija stranka pa je, što je i u politici logično, njima važno i uputiti najveću kritiku.
Ili drukčije rečeno: Onaj tko odgovara mora biti i odgovoran. HDZ BiH se kao stranka nametnula bh. Hrvatima kao lider, tako je i potpuno logično da se račun za sve ono što nisu napravili, a trebali su, isporuči njima.
VANJSKA MAJORIZACIJA
Kad je u pitanju odnos hrvatskih i bošnjačkih političkih elita, valja kazati kako taj odnos nije puko stranačko ili nacionalno nadmetanje. Jednostavno, kad god netko od bošnjačkih javnih osoba, bilo da su političari ili intelektualci, nešto poruči Čoviću, on tu poruku šalje cijelom hrvatskom narodu. Pitanje opstanka Hrvata u BiH nije pitanje opstanka Dragana Čovića, a upravo Sarajevo i dio Čovićevih kritičara iz hrvatskog korpusa to pokušava tako pojednostaviti.
Hrvatima je Čović štetan zbog onoga što se u katoličkom nauku tumači grijehom propusta, međutim, smjenom Čovića ili smjenom cijelog HDZ-a Hrvatima i dalje ostaje problem vanjske majorizacije, odnosno majorizacije od strane bošnjačkih političkih stranaka.
Takva situacija traje gotovo 20 godina, a u svakom slučaju više od 15. Formalno je to započelo 2006. kada se po prvi put srećemo s fenomenom Komšić, ali je teren pripreman dosta ranije, još otkako je Alija Izetbegović početkom tisućljeća uputio Ustavnom sudu apelaciju o konstitutivnosti sviju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Komšić je došao samo kao kruna te pripreme i početni čavao u lijes umirućeg političkog naroda – Hrvata.
Njegov izbor tada nitko nije problematizirao, štoviše, dobio je i puno simpatija od ljudi koji ga danas preziru ili ismijavaju, ali je to bio prvi udar na pravo Hrvata da sami biraju svoje predstavnike. Godine 2010. to se nastavilo njegovim drugim izborom, da bi kao svojevrstan plug-in toj situaciji došao i izbor, odnosno nametanje Vlade Federacije bez legitimnih političkih predstavnika Hrvata.
PROMJENE ZAGREBAČKOG VIĐENJA
Cijelo to vrijeme politički Zagreb je šutio i na krilima detuđmanizacije potpuno se odrekao hrvatskog naroda u BiH. Račanova vlada i prvi Mesićev mandat napravili su teški odmak od herceg-bosanske priče dok je Sanader rušio tadašnji HDZ BiH (koji je također vodio Čović) podupirući otvoreno HDZ 1990. Istovremeno se događa gore spomenuta 2006. i prvi Komšićev izbor, a nakon Sanadera koji odlazi s vlasti ni vlada Zorana Milanovića ne čini nikakav poseban iskorak prema obnovi komunikacije s bh. Hrvatima dok je Ivo Josipović, što nije bilo slučaj kod Mesića, donekle ipak radio na tomu da se približi Hrvatima u BiH koji su ga opet ignorirali, ali ne zbog toga, nego zbog činjenice da dolazi sa suprotnog političkog i ideološkog spektra koji oni, uglavnom, zastupaju. Elem, Josipović je u svom uredu primio Dragana Čovića dok se nije sastajao s nametnutim predsjednikom Federacije Živkom Budimirom.
Prijeloman trenutak događa se kada je Mostar doslovno gorio, a upravo tamo kao premijer je stigao Zoran Milanović izrazivši u tim trenucima potporu legitimnim političkim predstavnicima Hrvata koji nisu bili dio federalne vlasti. To je nekako bio, doduše i igrom slučaja, trenutak kada su stvari iz zagrebačke perspektive počele izgledati drukčije.
Eurozastupnici predvođeni Plenkovićem i nova predsjednica Grabar Kitarović započeli su, zapravo, ono što se postoji i danas, a to je svojevrsni konsenzus relevantnih političkih opcija u Hrvatskoj po pitanju položaja bh. Hrvata. Nemjerljiv je tu doprinos i nekih drugih stranaka i pojedinaca koji ne pripadaju HDZ-u poput aktualnog saborskog zastupnika Nine Raspudića, stranke Most i mnogih drugih. Uglavnom, tada je počelo svojevrsno zatopljenje odnosa. Šteta koja je počinjena ranije, ipak, nije mogla biti nadoknađena pa se 29. studenog 2017. događa svima znana tragedija koja je kulminirala samoubojstvom generala Praljka, a malo manje od godinu dana nakon tog Komšić je izabran po treći put.
BOŠNJAČKO SILOVANJE DEMOKRACIJE
Komšićevim trećim izborom 2018. godine nekako je i zadnji naivac u Hrvatskoj shvatio da taj čovjek u sebi nema ništa ni građansko ni socijal-demokratsko nego mu je SDA utkana u genetski materijal. Problematiziranje slučaja Komšić i lobiranje nekolicine ljudi od kojih neki nisu političari, pokazalo je javnosti u Hrvatskoj što je zapravo Željko Komšić, dok je prepotentni nastup Bakira Izetbegovića u jednom od najgledanijih talk showowa na Balkanu pokazao svima da je Bakir Izetbegović, zapravo, bošnjački radikal neo-miloševićevskog habitusa koji u BiH pokušava otprilike ono što je Milošević radio u bivšoj nam zajedničkoj državi.
Tako je bošnjačko silovanje demokracije dovelo do neminovnog procesa – mirenja Srba i Hrvata u BiH koji su unatoč obostranim traumama iz zajedničke povijesti uspjeli pomirit mnoge svoje razlike da bi shvatili tko im, doslovno, radi o glavi. To su nedvojbeno bošnjačke političke elite koje nakon obračuna s Hrvatima imaju u planu krenuti i u onaj sa Srbima – prvo ekonomskim ucjenama potom i političkim ucjenama i pritiscima. To je plan bošnjačkih političkih elita, a iako na prvu zvuči kao skript scenarija za politički triler, taj plan je jednostavan.
Bošnjačke stranke Hrvatima žele na idućim općim izborima 2022. uzeti trećinu mjesta u federalnom domu naroda. To je šest od 17 izaslanika koji se biraju iz županijskih skupština. Bošnjačke stranke će, jednostavno, postaviti dovoljno Hrvata na liste potom i u skupštine tako da mogu kontrolirati taj dom. E što onda? Kontrolom trećine federalnog doma kluba Hrvata, bošnjačke stranke u mogućnosti su izabrati predsjednika i potpredsjednike Federacije. Potpis predsjednika Federacije služi mandataru vlade da sastavi vladu. Dakle, federalna vlada bez hrvatskih zastupnika. Drugi par rukava je državni Dom naroda i hrvatski klub koji ima pet zastupnika. Pogodite, oni se delegiraju iz federalnog kluba koji, u ovom slučaju, kontroliraju Bošnjaci. Osim federalnog doma naroda, Bošnjaci će tako Hrvatima izabrati i trećinu kluba Hrvata u državnom domu naroda pa će Hrvati, osim u Federaciji, biti marginalizirani i na državnoj razini.
To je bošnjački plan koji im za sada može uspjeti, a jedina mu je brana izmjena Izbornog zakona na način da svi biraju svoje legitimne predstavnike. Bošnjačke stranke na to nikada neće pristati, a bez njih se ne može ni donijeti takav zakon jer ga treba izglasati u parlamentu, a HDZ BiH, uz najbolju volju i mogućnosti lobističke i druge prirode, nikada neće natjerati bošnjačke stranke da dignu ruku i izglasaju takav zakon. Tu jedino može utjecaj imati neki vanjski faktor koji će prisiliti bošnjačke na takvo što.
Povijesna prilika za takvo prisiljavanje bošnjačkih stranaka bio je posjet američkog Državnog tajnika Pompea Hrvatskoj. Hrvatska je doslovno mogla istrgovati izmjene Izbornog zakona i provedbu presuda Ustavnog suda, primjerice, kupnjom američkih zrakoplova. Pompeo bi na to možda i pristao. Amerikanci imaju svoje jasne interese i nisu u savezništvu ni s kim tek onako.
POMPEOV I DODIKOV POSJET ZAGREBU
U tom kontekstu treba promatrati i posjet Milorada Dodika Zagrebu koji je s Milanovićem i Plenkovićem razgovarao kao predstavnik Srba iz BiH. Najjača politička figura u doslovno pola države i lider jednog od tri naroda svakako je netko s kim Zagreb ima o čemu pričati. To je pokazalo kako su i Milanović i Plenković shvatili koliko je funkcija Predsjedništva u kojoj sjedi Željko Komšić – beznačajna. S njim i Džaferovićem nitko nije htio razgovarati jer su u Zagrebu svjesni da u BiH postoje tri nacionalna lidera i da Predsjedništvo kao takvo nema moć koju pojedinačno imaju Čović, Dodik i Izetbegović.
Nekoliko je mogućih scenarija, jedan je izglasavanje novog Izbornog zakona koji će spriječiti scenarij doslovnog političkog uništenja hrvatskog naroda u političkom smislu. Drugi je potpuna blokada institucija i pokazivanje zubi od strane HDZ-a, a treći je ulazak u izborni ciklus 2022. pod ovim uvjetima.
Kako bilo da bilo, Hrvati u BiH istovremeno imaju i pregršt egzistencijalnih problema i nemaju se vremena baviti političkim nadmetanjima s Bošnjacima. Isti problem imaju i Bošnjaci, ali oni u ovom slučaju ispadaju pobjednici pa za njih nema brige – barem te političke, dok Hrvate lagano ubija dvostruka majorizacija s početka ovog eseja.
I.C
Foto: Vlada HR
Hrvati u BiH
Ugledni magazin objavio listu najljepših mjesta u Europi: Jajce na 2., a Motovun na 11. mjestu
Putopisci magazina Time Out odabrali su 18 najljepših mjesta u Europi, a na njemu se našlo jedno mjesto iz Hrvatske te jedno iz BiH.
Na 11. mjestu našao se najmanji grad na svijetu – Motovun u Istri.
“Srednjovjekovna arhitektura. Valovita zelena brdašca. Pogled na vinograde. Motovun, drevno selo u istarskim brežuljcima, ima sve što možete poželjeti za jedan slikoviti europski stari grad. Motovun je duboko u zemlji tartufa i vina, što znači da su hrana i piće vrhunski. Jednostavno nema ništa bolje nego provesti poslijepodne upijajući poglede s gradića na vrhu brda uz nekoliko čaša istarskog roséa”, opisan je Motovun u Time Outu.
Na visokom drugom mjestu našlo se mjesto Jajce koje se nalazi u BiH.
“U Bosni i Hercegovini ne manjka lijepih mjesta, ali teško da ijedno može nadmašiti čari Jajca. Veličanstveni 22-metarski slapovi Plive zauzimaju najviše mjesto, a spektakularnu sliku uokviruje grad s tvrđavom na vrhu. Plivsko jezero i njegovi prekrasni mlinovi nalaze se odmah izvan grada, dok gradska kolekcija osmanske arhitekture, kršćanskih crkava i samostana, tajanstvenih katakombi i jugoslavenske povijesti prikazuje Bosnu i Hercegovinu u njenom apsolutnom najboljem izdanju“, kaže autor Time Outa, prenosi Slobodna Dalmacija.
Na listi je još nekoliko ex-yu ljepotica koje konkuriraju norveškim fjordovima, grčkim plažama, francuskim dinama…
Bledsko jezero u Sloveniji već smo navikli vidjeti na ovakvim listama, svi su očarani tom “staklenom” površinom vode u kojoj se zrcale zeleni brežuljci i otočićem s crkvicom s kojeg se čuje “zvono želja”.
Crnogorski adut je Gospa od Škrpjela, otočić koji krasi Boku Kotorsku, a koji je u tekstu predstavljen kao “jedinstveno mjesto hodočašća i simbol vjere u Crnoj Gori, do kojeg se iz Perasta stiže brodom za samo 5 eura”.
Legenda kaže da su 1452. godine mornari na hridi usred mora pronašli ikonu Majke Božje s djetetom, pa je od tog dana, 22. srpnja, nastala tradicija da mornari, nakon povratka s uspješne plovidbe, polažu ovdje kamenje – i tako je nastao otok, piše Slobodna Dalmacija.
Pogledajte cijeli popis.
Najljepša mjesta u Europi prema izboru časopisa Time Out
- Norveški fjordovi, Norveška
- Jajce, Bosna i Hercegovina
- Plaža Xerokambos, Grčka
- Ulica Alberta, Riga, Latvija
- Bledsko jezero, Slovenija
- Alberobello, Apulija, Italija
- Westmanejar, Island
- Kraljevski Alcazar u Sevilli, Španjolska
- Zermatt, Švicarska
- Dune du Pilat, Francuska
- Motovun, Hrvatska
- Aročarski Alpi, Škotska
- Gospa od škrpjela, Crna Gora
- Zimska bašta Gliptoteketa, Kopenhagen, Danska
- Put divljine, Laponija, Švedska
- Schlachtensee, Nemačka
- Otok Giglio, Toskana, Italija
- Jardim do Morro, Porto
Hrvati u BiH
Tisuće mladih na 35. Festivalu mladih u Međugorju
I po 35. put nakon 1989. kada je na poticaj fra Slavka Barbarića održan prvi Festival mladih, ponovno su se zavijorile brojne zastave ispred glavnog oltara crkve sv. Jakova.
Već za vrijeme krunice u 18 sati klupe su bile prepune hodočasnika. U 19 sati započelo je svečano otvaranje 35. Mladifesta pjesmom „Hosana u visini“ koju je izveo međunarodni zbor i orkestar obučen u tirkizne majice Mladifesta i animirane pokretima te tradicionalnim defileom predstavnika iz pristiglih zemalja, njih čak 80, koje je redom čitao međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, piše međugorje.info.
Nakon mimohoda započelo je Euharistijsko slavlje svečanom procesijom do vanjskog oltara gdje je sa mons. Aldom Cavalliem i još osmoricom biskupa i brojnim svećenicima (u koncelebraciji je bilo ukupno 640 svećenika) došao večerašnji predslavitelj, apostolski nuncij za BiH, mons. Francis Assisi Chullikatt. Nadbiskupa Chullikatta, naslovnog nadbiskupa Ostre, apostolskim nuncijem u BiH i u Crnoj Gori papa Franjo imenovao je 1. listopada 2022. Nakon što ga je fra Zvonimir najavio i pozdravio, pozdravio je i mons. Aldu Cavallia koji je zatim pročitao poruku Pape Franje mladima:
PORUKA PAPE FRANJE MLADIMA:
Dragi mladi,
radostan sam sto vam mogu uputiti ovu poruku prigodom 35. Festivala mladih, koji vas je okupio u velikome broju u Međugorju, kako bi susret s Gospodinom Isusom u zajedništvu s Djevicom Marijom mogao raspiriti plamen vaše vjere. U ovim intenzivnim danima razmišljat ćete o temi ”Marija je uistinu izabrala bolji dio…” (Lk 10,42). Polazeći upravo od ove Gospodinove rečenice, htio bih vam ponuditi nekoliko kratkih prijedloga za vaš duhovni rast te zalaganje u Crkvi i svijetu.
Isus nas, s onim što govori Marti, Lazarovoj i Marijinoj sestri, podsjeća da je pristup vjerodostojnog učenika staviti se u slušanje Gospodinove Riječi. Marija je shvatila da je Gospodin ušao u njenu kuću, no želio je također ući i u njezino srce. Ona je, zapravo, sjela do Njegovih nogu kako bi ga slušala, izabirući tako bolji dio koji ”Joj se neće oduzeti”.
Druga vjerodostojna učenica je Marija iz Nazareta. Bog je ušao u kuću ove mlade djevojke te joj je govorio, Ona je ugostila Riječ Božju u vlastito srce i sudjelovala je u Njegovom planu, stavljajući na raspolaganje cijelu sebe kada je, u punini vremenâ, Bog poslao svojega Sina. Bila je prisutna u tišini u podnožju križa kada je Isus, Sin Božji i njezin Sin, otkupio svijet; pratila je apostole na dan Pedesetnice, kada je u Duhu Svetome rođena Crkva. Dozvoljavajući Božjoj Riječi da ude u njezino srce, Djevica Marija je ostvarila svoje poslanje u vjernosti i pozornosti. I ona je odabrala bolji dio: Gospodina Isusa.
Jednako ste tako i vi, dragi prijatelji, pozvani da postanete vjerodostojni Kristovi učenici. Ostanite u Učiteljevoj prisutnosti kako biste meditirali Riječ Božju, puštajući da ona prosvijetli vaš um i srce, da otkrijete i surađujete na planu kojega Otac ima za svakoga od vas. Zato vas potičem da uspostavite blisku vezu s Evanđeljem te da ga imate sa sobom, kako bi vam bio poput kompasa koji pokazuje put kojega treba slijediti. Čitajući ga, naučit ćete upoznati Krista ”Sina Božjega koji je postao čovjekom, koji jest jedina, savršena i nenadmašiva Očeva Riječ. U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove” (KKC, 65). kako potvrđuje i sveti Jeronim: ”Nepoznavanje Pisma, nepoznavanje je Krista” (PL 24,17). Krijepite se također snagom sakramentalne milosti pomirenja i euharistije, pohodite Gospodina u ovome susretu ”srca k srcu”, to jest u euharistijskom klanjanju.
Vjerodostojan učenik, k tome, postavši mudar i jak u Duhu, nužno prenosi drugima Kraljevstvo Božje, jer naviještati Njegovu Riječ nije obveza samo svećenicima i redovnicima, nego i vama, dragi mladi. Trebate imati hrabrosti govoriti o Kristu u vašim obiteljima, u vašem obrazovnom i radnom okruženju, u vašem slobodnom vremenu. Naviještajte ga iznad svega vašim životom, očitujući vidljivu Kristovu prisutnost u vlastitoj egzistenciji, svakidašnjem naporu te u dosljednosti s Evanđeljem u svakoj konkretnoj odluci. Gospodin vas želi kao neustrašive apostole svoje Radosne Vijesti te kao graditelje nove čovječnosti.
Predragi, neka vas prati moj blagoslov, a Majci Mariji, Majci Crkve, povjeravam svakoga od vas, kako bi vam izmolila snagu i mudrost da možete razgovarati s Bogom te govoriti o Bogu. Njezin primjer neka vas potakne da u svijetu budete navjestitelji nade, ljubavi i mira. Na kraju, ljubazno tražim od vas da se molite za mene.
Hrvati u BiH
Ljubušaci na vrhu Austrije – životna pustolovina za pamćenje, a sve je počelo iz Međugorja
U srcu Alpa, tamo gdje se nebo spaja s gorama i tišina dominira, stoji neprikosnoveni kralj austrijskog neba – Grossglockner. Svojom impozantnom visinom od čak 3798 metara, ovaj planinski div alpinistima nudi priliku da se vinu do samog vrha, osjećajući neukrotivu snagu prirode koja je od pamtivijeka privlačila hrabre duše u potrazi za najvišim vrhovima zemlje.
Imali smo priliku porazgovarati s alpinistima po njihovom povratku na rodnu grudu. Ovo je priča o izazovima, usponima i nevjerojatnim trenucima koje nosi osvajanje najvećeg vrha Austrije.
Perica Biško, jedan od sudionika ovog nevjerojatnog uspona za hercegovina.info kazao je: “Članovi našeg tima su također članovi Hrvatskog planinarskog društva Ljubuški. Klub je ponovno oživljen ovog proljeća i aktivno radi na organizaciji takvih izleta. U ekipi za ovu ekspediciju, osim mene bili su i Miroslav Herceg i Tihomir Bebek. Što se tiče samih priprema, nismo imali neke posebne treninge prije ove ekspedicije jer se sva trojica aktivno bavimo planinarenjem, ali i drugim oblicima sporta kao što su trčanje i boks”
Ovakve ekspedicije polako postaju tradicionalne.
„Svake godine biramo novu državu i njen najviši vrh za našu ekspediciju. Počeli smo s penjanjem na najveće vrhove Bosne i Hercegovine, a zatim smo u narednim godinama polako proširivali svoje horizonte pohodeći vrhove Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Prošle godine smo čak stigli do Grčke i čuvenog Olimpa. Ove godine smo se odlučili popeti na najviši vrh Austrije, Grossglockner. Na početku, dočekala nas je prava mala idila. Austrija kakvu vjerojatno većina vas zamišlja. Prekrasan krajolik, malene drvene kućice u kojima se već ložila vatra. Bilo je prilično neobično jer je kod nas ljeto bilo u punom zamahu”, nastavlja.
Oko njih su se pružali potoci, bajkovite šume, krave na beskrajnim pašnjacima, prekrasne zelene livade, a na svakom koraku mogli su vidjeti one simpatične svisce kako vire iz svojih rupa i promatraju što se događa.
“Put kojim smo krenuli bio je izvanredan, pažljivo označen i uređen, u pravom austrijskom stilu. Točno onako kako biste očekivali od takve države, i to je upravo ono što su mi planinari najviše priželjkivali. Prvi dom bio je na otprilike 2400 metara nadmorske visine, a činilo se da je namijenjen širem broju posjetitelja. Drugi dom nalazio se na otprilike 2800 metara i bio je znatno izazovniji, tako da smo susretali znatno manje ljudi. Nakon toga, uslijedili su glečeri i izvori vode koji su polako počeli otapati. Potom smo krenuli prema ferata dijelu, što je u osnovi osigurani planinarski put, koji nas je vodio do skloništa u kojem smo Miroslav, Tihomir i ja proveli noć”, priča Perica za hercegovina.info.
Najveći izazov za njih stvaralo je slušanje savjeta i iskustava drugih planinara koji su već prošli taj ali i neke druge slične putove. Kako smo iz razgovora saznali, jednom kada su se otisnuli stvari nisu bile tako strašne kako su to prvotno zamišljali.
“Iskreno, kad doživite to iz prve ruke, sve se mijenja. Najteže nam je bilo slijedećeg dana. Rano smo se probudili i počeli se penjati po stijenama, gaziti po ledu i snijegu. Tada smo shvatili da tjelesna sprema nije jedini faktor za uspon. Potrebna je i mentalna snaga i izdržljivost. Na primjer, ako netko ima i najmanji strah od visine, stvarno nema što raditi na takvom mjestu. Bilo je trenutaka kad smo doslovno visjeli na visini od 3800 metara, a ispod nas se pružala strma padina. Presretan sam jer sam imao dva vrhunska alpinista uz sebe, ili još bolje rečeno, dva prijatelja kojima sam vjerovao čak i pod cijenu vlastitog života. Ja sam bio prvi u nizu, a njih dvojica su me slijedila. Kako sam koračao naprijed, kačio sam se za metalne šipke i sidrišta, dok smo se međusobno pomagali kad god je bilo potrebno prihvatiti uže i slično. Naš uspon je rezultat isključivo timskog rada i uzajamne podrške“, s ponosom je izjavio Biško.
Visine su nepredvidive i često zahtijevaju visoku cijenu, ponekad čak i ljudske živote.
„Sada, nakon što sam se vratio kući i proveo nekoliko dana razmišljajući o svemu i kad su mi se slegli svi dojmovi, moram reći da mi je silazak s planine bio znatno teži od uspona. Kad bolje razmislim, to je često slučaj. Najveći izazov silaska leži u tome što morate otpenjavati niz planinu. No, najteže od svega je bilo saznanje da je jedan od planinara koji nije član našeg tima stradao pri povratku u podnožju planine, te je helikopter bio pozvan kako bi ga spasio. Za nas trojicu, taj zvuk helikoptera bio je baš potresan. Tim za spašavanje je kružio oko nas sigurno dvadesetak minuta, tako da nam je cijela ova situacija baš nekako teško pala, nije nam bilo svejedno“, kazao je.
Iako je prvotni plan bio krenuti na ekspediciju početkom kolovoza, nažalost, vremenski uvjeti nisu bili na njihovoj strani.
„Naš plan je znatno poremetio neočekivan niz vremenskih uvjeta. Sloveniju su zadesile velike poplave, a na planini je čak i sniježilo, što nas je prisililo da odgodimo naš uspon na neko vrijeme. Srećom, što se samog dana uspona tiče, vremenski uvjeti su bili idealni. Nije bilo ni daška vjetra, sunce je sjalo, a pogled se pružao na najmanje 200 kilometara u daljinu. Dan prije toga nije obećavao, bio je maglovit i čak smo se brinuli da će padati kiša“, izjavio je.
Kada smo ih upitali kako se osjećaju nakon što su osvojili Grossglockner, najviši vrh Austrije, moramo priznati da smo ostali zatečeni njihovim odgovorom. Kolege i ja ne volimo se hvaliti jer imamo veliko poštovanje prema prirodi. Zato ne koristimo riječ “osvojiti” kada govorimo o vrhovima koje smo posjetili. Radije kažemo da smo “pohodili” neki vrh. Stoga, smatramo da nismo ništa “osvojili”, naprotiv, mi smo samo prolaznici koji na trenutak posjete neki vrh prije nego se vrate u svoje domove. Mi planine ne osvajamo, mi planine pohodimo. Budući da se radi o kondicijski dosta teškom i naporom usponu, ponosni smo na nas. Grossglockner nije vrh na koji se ljudi često odlučuju, iako visinom možda ne izgleda toliko impresivno, barem u usporedbi s vrhovima koji premašuju 4000 metara nadmorske visine. No, razlika je u tome što su ti drugi vrhovi često lakši za pohoditi. Na primjer, Elbrus, najviši europski i kavkaski vrh sa svojih 5642 metra visine nije ni blizu toliko zahtjevan kao vrh s kojega smo se upravo spustili“, nadodao je.
Kada je riječ o njihovim ritualima prije svakog uspona, ovoj ekipi planinara nije dovoljno samo tjelesno se pripremiti.
„Iako većina naših kolega ima svoje posebne rituale koje vole provesti prije nego se upuste u svoje nove avanture, nas trojica nemamo neki poseban. No, moram napomenuti da si ne možemo zamisliti krenuti na put bez da prvo odemo na Svetu misu u Međugorje. Osim toga, prije samog uspona redovito odemo kampirati na Čvrsnicu ili neko slično mjesto kako bismo postepeno naviknuli svoje tijelo na promjene nadmorske visine. Znamo da nije preporučljivo boraviti na stotinjak metara nadmorske visine i onda iznenada krenuti na nekoliko tisuća metara visine. No, čini se da naš ritual ima smisla, jer nismo iskusili nikakve probleme s visinskom bolešću, niti je itko od nas imao ozbiljnih problema tijekom uspona“, istaknuo je Biško.
You must be logged in to post a comment Login