Tomislav i Antonio Ilić dvojica su braće koja su se prije otprilike mjesec dana odlučili krenuti na hodočašće od Austrije do Međugorja dugo više od 800 kilometara. U putu su imali brojne kušnje i napade kako bi odustali od zadanoga cilja, no molitva, vjera u Boga i Božja providnost pratili su ih cijelim putem. Odmah po dolasku u Međugorje, gdje su ih dočekali njihovi bližnji, sudjelovali su na večernjem molitvenom programu na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, te su pristupili sakramentu ispovijedi. Nakon što su se odmorili jedan dan, podijelili su s nama svoje dojmove, a radost u njihovim očima nakon ostvarenog hodočasničkog cilja nije se mogla sakriti. Tomislav je kazao da je rođen u Tesliću prije 35 godina, te je u zadnje vrijeme imao želju i osjećaj da hodočasti na neki daleki put, tako da se u roku od sedam dana spontano odlučio na ovo hodočašće od Austrije do Međugorja dugo više od 800 kilometara.

„Bilo je vrlo zahtjevno i naporno, ali uz Božju milost, našu molitvu i molitvu drugih ljudi koje poznajemo i koje ne poznajemo uspjeli smo i ovom prilikom zahvaljujem tim ljudima što su molili za brata i mene da izdržimo taj put. Tako da smo nakon nekih tridesetak dana stigli živo, zdravo i konačno sretno u Međugorje i da smo sada tu, Bogu hvala, molimo i odmaramo. Moram reći da je taj zadnji dan hoda bio najteži, kušnje za tijelo i za duh su bilo toliko ekstremne da sam otprilike pet kilometara prije nego smo stigli u Međugorje mislio da ću odustati, jer je toliko jako bilo to sve. Tada sam govorio bratu: „Ja sada skidam sve sa sebe i jednostavno ću sjesti tu gdje se nalazimo i ne mogu dalje.” Ali na kraju krajeva uspjeli smo. Kada smo došli bilo je tu i emocija i radosti i teško je sada opisati te osjećaje, možda zamislite da niste nekoga vidjeli dvadesetak godina iz obitelji i sada znate da ćete susresti tu dragu osobu i takav je otprilike bio taj osjećaj. U Međugorju smo planirali ostati desetak dana da se malo odmorimo i duhovno i tjelesno i da dođemo malo k sebi jer još uvijek smo malo u stresu od puta i vrućina, pogotovo ovih ovdje u Hercegovini”, kazao je Tomislav te progovorio i o nakanama koje su imali tijekom hodočašća, piše Mateo Ivanković za Radio Mir Međugorje.

„Nakane su u biti bile za cijelu našu rodbinu, za obitelj, za sve pokojne, za obiteljsko stablo, a naravno i za cijeli naš hrvatski i katolički narod. Najveća moja nakana je bila da upoznam u ovom putu samoga sebe, a kroz to da upoznam onda i Boga i Njegovo djelovanje, kako djeluje i pomaže u putu. Kao što kaže riječ „Emanuel – Bog s nama” i to je zaista tako, u situacijama u kojima čovjek nema što da pije, nema što da jede i kada misliš da jednostavno nema nikakve pomoći, odjednom Božja providnost proradi, nađu se usput neki ljudi koji ti odjednom sami od sebe ponude i piće i hranu i vode da se osvježiš i da se umiješ. Bogu hvala. Želim još napomenuti i izjasniti da na ovom putu na kojem smo išli nismo bitni mi kao ljudi, već jednostavno da na prvom mjestu bude Isus Krist. Tako da sam ja bio spreman ostaviti troje djece i ženu te se odlučiti ići otprilike mjesec dana na taj put”, kazao je Tomislav, te ispričao jednu posebnu obiteljsku situaciju koja mu se dogodila već na samom početku hodočašća.

„U putu sam od žene saznao da očekujemo četvrto dijete, hvala Bogu. Pošto je ona imala, nažalost, dva spontana pobačaja u zadnjih par godina, prvi posjet kod doktora sada isto je bila vijest da to ne izgleda baš onako kako treba, ali ja sam imao osjećaj u sebi da je to neka kušnja da se vidi hoću li ja nastaviti taj put ili ću odustati. I u tom trenutku kada je ona meni prenijela tu vijest da postoji mogućnost opet jednog spontanog pobačaja bilo je teško i mislio sam se vratiti, ali eto hvala Bogu nešto me je držalo da izdržim dalje i kao da mi je nešto reklo da idem dalje, da je to samo jedna kušnja. I na kraju krajeva kada sam išao dalje bila je na još jednom pregledu i na tom zadnjem pregledu, hvala Bogu, rekao je doktor da je sve normalno. Opet vidimo da to nisu neke slučajnosti, iako može tumačiti svatko tko kako misli, ali ja ipak mislim da je to Božje djelo i da čovjek se uvijek mora pouzdati i ići dalje, a sve ostalo će se riješiti i biti dobro. Bogu hvala”, ispričao nam je Tomislav, dok je njegov brat Antonio kazao kako je rođen u Njemačkoj prije 24 godine gdje je i odrastao.

„Prije otprilike mjesec i pol dana me je brat pozvao i pitao da li bih imao interesa s njim ići na hodočašće iz Austrije u Međugorje. U mene je tada situacija bila malo teška privatno, pošto sam u životu došao na jedno raskrižje gdje nisam znao dalje ni kuda ću ni što ću, a imao sam i zdravstvenih problema, problema na poslu, tako da sam rekao da je to možda znak za mene da se pokušam obratiti vjeri i krenuti na taj put, pa sam se odlučio i dati otkaz, a nisam planirao ostati duže na tom radnom mjestu, pa se sve poklopilo kako treba. Tako da sam krenuo, hvala Bogu, na ovaj put sa svojim bratom. Nije nam bilo lako, bilo je bolova, a to utječe i psihički na čovjeka, jer nije lako izdržati ovakvo nešto, a pogotovo ne bez molitve. Mislim da smo dobro prošli što se tiče rana i bolova, jer nekim ljudima se i gore dogodi na ovakvim putevima, ali nama ništa nije bilo i to je za mene znak da nas je Bog pratio i želio da mi stignemo ovdje. Hvala Bogu, kako vrijeme prolazi meni zdravlje ide sve na bolje, došao sam malo sebi, a i to je bila jedna nakana da samoga sebe upoznam i kroz to isto i Boga u svom životu jer sam se jedno vrijeme dosta udaljio od vjere, tako da mi je ovo dobar put da se vratim”, kazao je Antonio te naglasio kako su u putu dosta upoznali Boga i njegovu providnost, posebno kada im je bilo teško, a ispričao nam je i jedan primjer.

„Na zadnjem danu našega putovanja kada smo išli bilo je jako vruće, bilo je 36 stupnjeva i toliko smo gladni bili da su nam se obojici čuli želuci. Mi smo tada maštali kako bi bilo lijepo da imamo lubenice, nekakvog voća, možda malo paradajza da se samo malo čovjek osvježi. Tada prolazimo kroz Hamziće, ovdje u blizini Međugorja, pokraj jedne trgovine gdje smo sreli jednu ženu koja je gazdarica te trgovine i tako smo ušli u priču. Kada je ona saznala o čemu se radi ona je nas odmah uzela i kazala da sjednemo i da će nam ona sada svega iznijeti. Bilo je paradajza, bilo je kruha, bilo je smokvi, bilo je lubenice tako da smo se baš mogli osvježiti. To je bio stvarno jedan znak da nas Bog nije ostavio koliko god je teško bilo, pogotovo toga dana. U ovom putu nismo bitni nas dvojica, nego da čovjek prepusti svoj život u Božje ruke i da izađe iz te svoje komforne zone i lažne sigurnosti u kojoj živimo. Lako je nama svima vjerovati kada je frižider pred očima, kada imamo tuš da se istuširamo, kada uvijek imamo nešto za jesti i za piti, onda je najlakše vjerovati. No kada čovjek krene u svijet bez plana ikakvoga, bez da ne zna gdje će večeras završiti, to je ono da se čovjek može predati Bogu, da Bog sudjeluje u našim životima. Želimo s ovim animirati i druge ljude da vide da ovo sve nije uzalud i da se mogu predati Bogu”, kazao je Antonio za kraj.