Dalmatinski su ljudi oduvijek podizali zavjetne crkvice i kapele, taj običaj i danas postoji, ali crkva koju je svojim rodnim Postirima darovao prof. dr. Darko Jelinčić ljepotom, originalnošću, arhitekturom, umjetničkim djelima Josipa Botterija Dinija i Duje Botterija koja je krase, te sjajno izvedenim kamenoklesarskim radovima može postati uzor za sve slične zavjete donatora, ali i za suvremenu sakralnu arhitekturu koja je kod nas općenito u kreativnoj krizi. Iznad bračkog mjesta bijeli se crkva Uzvišenja svetoga Križa Isusa Krista Kralja, sjajem se pokazuje i kampanelu svetoga Duje i Dioklecijanovoj palači ondje preko mora, u Splitu, građenima od istoga plemenitog materijala. Njezin ju je donator ipak u natpisu iznad ulaza skromno nazvao crkvicom, premda s okolnim prostorom također “odjevenim” u kamenu opravu može primiti i stotinu vjernika, piše Slobodna Dalmacija.

NUNCIJEV BLAGOSLOV

– Kad je gledam, kao da lebdim u zraku. Sretan sam što je sve ovako dobro ispalo, baš kako sam želio, pa i bolje od toga – kaže dr. Darko Jelinčić (78), koji će crkvu za blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, darovati Postiranima, a blagoslovio ju je uoči Vele Gospe domaći, brački sin, msgr. Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj. Na misi blagoslova skupilo se oko 150 vjernika, a samo u crkvi prebrojili su ih pedesetak, što svjedoči o njezinoj prostranosti.

– Crkva je izgrađena na moju ideju, ali milošću Duha Svetoga. Dao sam je sagraditi kao zahvalu Bogu za sva dobra koja mi je podario – svjedoči Darko Jelinčić, a tako stoji i na ploči u crkvi: “Uvijek vjeran Bogu, svetoj rimskoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi, svome hrvatskom narodu, u znak zahvalnosti za sva primljena dobra ovu crkvu dao je sagraditi dr. Darko Ivan Jelinčić pok. Jakova.”

Budući da su projektanti crkve, arhitekti Hrvoje Marinović i Ana Tomšić nadahnuće za postirsku crkvu našli u starohrvatskom predromaničkom slogu, a na Braču je dvadesetak takvih sačuvanih crkvica, nad ulazom je u kamenu izgrađen i narteks, natkriveni ulazni trijem, koji pruža dobru hladovinu.

TEŽAČKA FAMILIJA

– Rođen sam u težačkoj familiji od oca Jakova i majke Franke rođene Šantić. Moj je otac bio vrijedan težak, imali smo u to siromašno poratno doba punu konobu uja, vina, rakije, prošeka, ali nismo je imali kome ni prodat ni darovat. Mene je vuklo dalje od toga. Rekao sam ocu kako bi volio svršiti skule u Split. Možda mu i nije bilo pravo, ali ipak je pristao i upisao sam Gimnaziju “Ćiro Gamulin”, slikar Josip Botteri Dini bio je razred ispred mene, odavna se mi poznajemo. Dobro sam učio, a dobro sam i igrao nogomet, bio sam golman postirskog kluba “Kolektivac” pa sam dolazio u Postira dva puta tjedno igrati utakmice.

Kad sam završio gimnaziju, odlučio sam ići dalje, u inozemstvo, posjetio sam don Ivana Ostojića u Parizu, no niti su mi se svidjeli Francuzi niti francuski, a želio sam biti bliže kući. Tako sam u Beču upisao medicinu, a nisam znao ni riječ njemačkoga. Strašno sam se mučio s tim, ali bio sam uporan i savladao i jezik i fakultet. Upoznao sam i suprugu Tajanu rođ. Bobanović, rodom iz Trpnja, studirala je biokemiju, što je strašno težak fakultet, a vjenčali smo se kao studenti i dobili dvije kćeri. Sve je nekako dobro išlo uz puno truda i učenja. Nakon fakulteta radio sam kao liječnik obiteljske medicine, pa specijalizirao ginekologiju i porodiljstvo i ostao cijeli radni vijek u istoj bečkoj bolnici Allgemeines Krankerhaus der Stadt Wien koja je ujedno i univerzitetska, pa sam i predavao kao profesor sve do prije tri godine. U Austriji sam bio visoki državni činovnik, dobio sam dva odličja – kaže dr. Jelinčić u opširnoj reportaži Slobodne Dalmacije.

A prije temelja za ovu crkvu, Darko Jelinčić pomogao je, uz ostale vjernike, gradnju i uređenje dvjestotinjak metara udaljene zavjetne crkve svetoga Josipa na lokalitetu Glavica, podignute u masliniku, u znak sjećanja na, kako Postirani smatraju, čudo svetoga Josipa.

Zapaža se kvaliteta kamenoklesarskih radova, dovedeni su gotovo do savršenstva: od zidova, popločanja, do oplošja crkve, čak i kamenog krova, stupova u narteksu, sve je izvedeno milimetarskom preciznošću. Zasluga je to meštara Mate Jelinčića i Nikole Pavišića, a rabili su trogirski (Plano), brački i veronski kamen.

Unutrašnjost je poput galerije, sjajem podsjeća na dalmatinsku verziju gotskih katedrala. Iznad oltara je zabat s mozaikom Josipa Botterija Dinija s prikazom Presvetog Trojstva, zapažamo da Krist nosi krunu hrvatskog kralja Zvonimira, s lijeve strane je mozaik blaženog Alojzija Stepinca, a s desne svetog Ivana Pavla Drugog. Iznad ulaza je mozaik Uznesenja Marijina i radosti anđela, a vitraje, od kojih dva na ulazu predstavljaju svetog Leopolda Mandića i svetoga Nikolu Tavelića, također je izradio iskusni Botteri Dini. Izradio je i križni put, a trebalo mu je šest mjeseci rada, od čega mjesec dana “na terenu”.

Ambon i oltar, baš onakav kakvi bi oltari trebali biti, od kamenog monolita, izradio je umjetnik Duje Botteri nadahnut starohvatskim motivima.

Pred crkvom je veliko zvono, stotinjak kilograma teško, naručeno u jednoj od najboljih europskih ljevaonica – De Poli iz Vittorio Veneta.

Pred crkvom je također i veliki križ s latinskim natpisom “Sveti Križu svjetlo naše”‘, a crkva na sve četiri strane i u unutrašnjosti ima uklesane latinske natpise. Iznad vrata je, primjerice, natpis sa spomenika na bečkom Grabenu podignutom u zahvalu za spas od kuge: “Deo Patri Creatori, Deo Filio Redemptori, Deo Spiritui Santificatori – Bogu Ocu Stvoritelju, Božjem Sinu Otkupitelju, Duhu Svetom Posvetitelju”.

– A zbog čega crkva nosi titular Uzvišenja svetoga Križa?

– Zbog toga što je križ sav naš život, bez križa nema ničeg, nema ni uskrsnuća. I moj je život bio pun križeva. A mi Bračani vezani smo za sveti Križ jer predaja kaže kako je sveta Jelena, majka cara Konstantina, koja je u Jeruzalemu pronašla relikvije Isusova križa, rodom bila iz našega Škripa!

Pa i izgradnja ove crkve bila je križ. Zanimljivo je kako je sagrađena u masliniku mojeg oca koji je obitelj prodala, a ja sam ga opet otkupio jer sam je htio baš na tome mjestu. Crkva je doslovno uklesana u kamenu i iz kamena je nikla. Dok se radilo, dolazio sam po šest puta na dan, a sada sam svaki dan tu. Makar da zalijem biljke. I nema sretnijeg čovjeka od mene, ispunio sam svoju životnu želju, svojim Postiranima ostavit ću ovu crkvu koja možda nije najveća, ali je u nju uložen maksimum koji može jedan mali čovjek poput mene dati. Ona je, rekao sam vam već, moj uzvrat Gospodinu za sva dobra i za svu sreću koju mi je kroz život dao. Jer bio je to jedan čudesan i lijep život, uvijek s mislima na moj škoj – zaključuje dr. Jelinčić.

T.N. I Damir Šarac I Snježana Šetka I Slobodna Dalmacija
Foto: Duje Klarić/Hanza Media