Hrvatska
Potresne snimke iz KB Dubrava zbog koronavirusa
[?] Hrvatski novinari snimili su potresne snimke iz zagrebačke covid bolnice, a u cijelosti prenosimo i alarmantno pismo jedne medicinske sestre iz ove bolnice.
Dnevni list „24sata“ imao je priliku snimiti odjel intenzivne medicine u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava, u kojem se nalaže najteži pacijenti zaraženi koronavirusom koji su spojeni na respiratore.
„Smrt. Nema jednostavnijeg i istinitijeg opisa intenzivnog odjela zagrebačke Covid bolnice. Pacijenti, liječnici, kreveti i respiratori se izmjenjuju, skafanderi i maske se bacaju i nadomještaju, bijele kute i posteljine se dezinficiraju i obnavljaju, ali smrt je ovdje stalno prisutna. Ne odlazi i ne oprašta. Smrt živi u KB Dubrava“, početak je priče.
Liječnici dodaju kako „nijedan matematički graf, nijedna teorija zavjere, nijedna izjava samoprozvanih stručnjaka, nijedan član stožera i nijedan priglupi prosvjed ne može umanjiti ni racionalizirati ovo što se upravo događa u zagrebačkoj bolnici“.
31-godišnja specijalizantica anesteziologije Maja radi već mjesecima s najgorim covid slučajevima. Toliko umorno i iscrpljeno izgleda da su novinari mislili kako ima dosta više godina. Maja je novinare uvela u odjel intenzivne njege gdje su vidjeli prizore koje nikada neće zaboraviti: „Svi, kao jedan, leže na leđima, nesvjesni naše prisutnosti. Poluotvorene, mutne oči gledaju negdje gore, u neku točku na stropu. Iz širom razjapljenih usta izviruju cijevi. Iz nosnica izviruju cijevi. Na golim prsima su im zalijepljeni uređaji, ne znamo kako se zovu. Na kažiprstima su im pričvršćene štipaljke, a bosa stopala beživotno strše ispod plahti. Ne čuju nas, ne vide nas“.
U KB Dubrava se nalazi preko 400 ljudi koji su isključivo covid pacijenti. Oko sedamdeset njih se nalazi na respiratorima i na high-flowu, terapiji visokim protokom kisika.
„Teško je, ali nemamo izbora. Kao ni ljudi koji ovdje završe. Kako se nosimo s ovoliko smrtnih slučajeva? Inače, u našem uobičajenom poslu nema ovoliko smrti. U cijelom svijetu je ovako i kad znamo podatke iz Europe i ostatka svijeta, donekle nam je lakše jer znamo da očito radimo kao svi drugi. Ali svejedno je teško svaki put kad netko umre. U brzini i košmaru moramo kontaktirati i obitelj i taj razgovor… Ljudi jesu razumni i znaju da radimo sve što možemo da im pomognemo“, izjavila je anesteziologinja Verica Mikecin.
Mikecin je dodala kako su rijetke smjene bez smrtnog slučaja, a jedan ili dvoje liječnika se u prosjeku brine za 14 ljudi koji zahtijevaju stalnu njegu jer se situacija može pogoršati u svakom trenutku: „Nema pravila, ne umiru samo stari pacijenti. Ima mlađih u četrdesetim i pedesetim godinama. Neki su s bolestima, neki bez. Neki su dijabetičari ili imaju problema s tlakom, ali dijabetes i hipertenzija su u dobi od pedesetak godina praktički uobičajena stanja“.
Covid pacijenti na ovom odjelu imaju teške pneumonije prouzrokovane koronom, a virus „nema pravila i dosljednosti. Kod nekih starijih možda i neće biti tako teška pneumonija, a kod nekih mlađih će biti užasna“.
Vraćamo se na 30-godišnju Maju, koja iscrpljeno kroz masku priča novinarima kako je razočarana s onima koji omalovažavaju i negiraju postojanje virusa: „Ljuta sam, tužna i frustrirana. Što mi ovdje radimo? Zašto smo onda prestati živjeti svoje normalne živote? Zašto je Dubrava prestala biti bolnica koja pokriva najveći dio pacijenata ako korona ne postoji?“
Medicinska sestra anonimnim pismom apelira na zaraženo osoblje
Jedna anonimna medicinska sestra javila se hrvatskim medijima iz KB-a Dubrava i progovorila o teškim uvjetima rada za vrijeme pandemije te ističe da je za kadar u kojem ona radi „izostalo vodstvo i podrška“ te tvrdi kako je sve više zaraženog osoblja, ali da se to ne spominje nigdje.
Zbog situacije koja je takva i zbog mnogih koji i dalje ne vjeruju u ovakve situacije, prenosimo njezino pismo u cijelosti:
”Sestra sam u intenzivnoj preko 30 godina. Točnije 31 i od samih svojih početaka radim u ovoj zelenoj grdosiji. Ima ona svoju dušu bez obzira sto opako djeluje izvana. I volimo je svi zaposleni u njoj. I posao u njoj. Provela sam i godine rata tu, spavala sam tu, bila mi je drugi dom. Moji su mi donosili dovoljno donjeg veša da se imam u što presvući, danima nisam vidjela svoje, no svi smo radili kao jedno. Kada je to prošlo, znali smo da smo izašli jači i bogatiji za još jedno iskustvo, iako je bilo gorko i bolno i užasno teško.
Nastavili smo raditi. I godine su prolazile. Do 24. ožujka ove godine kada je ovdje došao još gori rat – biološki rat. Nespremni svime; znanjem, smjernicama, aparatima, prostorom, opremom, lijekovima i kadrom koji nas “rukovodi” bar u nekom smjeru. Bačeni smo u to kao lav u arenu, bez teksta, bez uputa.
Tko se snađe – blagoslovljen je. Tko ne – nadrapao je. Intenzivna sam sestra i oduvijek je to bilo mjesto gdje su dolazili oni najteži slučajevi, naučiš se s godinama nositi s tim, ali s ovim se nisam naučila nositi. I to ne poslom – to te tempo tjera da jednostavno moraš “znati”, raditi i dati sve od sebe da čim više i im bolje to odradiš. Ali nisam se naučila nositi da se od prvog do zadnjeg vođe ponašaju prema nama svima kao da smo komad mesa. Broj mog telefona je prije par mjeseci od strane moje glavne sestre predan glavnoj sestri klinike za anesteziju, ona je postala moja nova “šefica”.
Obratila nam se nikad nije, uputila nam riječ podrške ili da nas usmjeri i olakša već i ovako groznu situaciju. Raspored je od početka bio loše pisan, a sad je sve gori i od danas do sutra saznajemo kad radimo. Na planove s obitelji više nemamo nikakvo pravo jer nikad ne znaš kakvu ćeš poruku dobiti kako sutra radiš. Kao niti u kojoj intenzivnoj radiš, niti s kojim kolegama radiš.
Nema nikakvih objašnjenja, nemaš se kome obratiti, pitati, provjeriti. Kolege i kolegice, svi dišemo i radimo kao da smo jedno, a iza nas ne stoji nitko. Kao i u svakoj takvoj katastrofi postoje oni koji ginu i oni koji se odmaraju. Mi smo lanac gdje karike ne smiju pucati jer ako samo jedna izostane-nastaje kaos. Lanac se sastoji od jako velikog broja kadrova – od liječnika, sestra, tehničara, bolničara, kuhara, transportnih, spremačica, inženjera rtg-a, kirurga, internista i još popriličnog broja kadra. No svi rukovodeći gledaju samo svoju poziciju, a mi smo i dalje komad mesa. Komad koji daje i zadnje atome da tim pacijentima u intenzivnoj bude bar malo lakše.
Ulažemo nadljudske napore da stignemo sve odraditi sto ti ljudi tamo zaslužuju i trebaju, posao se nastavlja iz dana u noć, iz noći u dan i tako u beskonačnost. Kao na traci. Smrti gledamo u oči i koliko god se boriš da to moraš profesionalno odraditi, sve to ostavlja traga na nama. Uvjeti rada su jako teški i nisi imao izbor raditi ili ne raditi. Nosio nas je poziv i potreba za pomoći, kako tim pacijentima, tako i jedna drugoj.
Odjelne sestre su dobile dodatak na plaću za rad u tim uvjetima. a nama intenzivnim sestrama je i to izgubljeno u svemiru. Kažu da nemamo prava na to. A radimo u najtežim uvjetima s najtežim pacijentima i nerijetko na dva radilišta. Navodno je v.d prof. Lukšić odbio taj naš prijedlog da nam se da taj dodatak na plaći, što normalan čovjek ne može shvatiti.
Odjeli imaju pravo, a mi kao intenzivna ne. Izostalo je vodstvo i podrška za naš kadar, u svakom pogledu. Zaštitna odijela/skafanderi/mantili stvaraju svojevrsnu “blokadu” jer te usporavaju u poslu, psihički su teška, a o fizičkom da ni ne spominjem. Osnovne ljudske potrebe su zabranjene u tih 5 sati koliko smo pod zaštitnom opremom. Ako ne i više od 5h.Tekućinu ne smiješ bar dva sata prije piti da ti se ne mokri, jesti da nemaš drugih problema, ulaziš dehidriran, a još iduća 4 sata dodatno dehidriraš, vruće ti je, znojiš se abnormalno, žedan si, ali ne daješ vlastitom tijelu za pravo da bude na prvom mjestu. Punkt za skidanje je tek horor priča za sebe. 2 kvadrata u zatvorenom prostoru za nas 20 sestara koje izlazimo nakon 4 sata iz intenzivne. Mi iz infekta jedna kraj druge bez luftanja na zraku i dodirujemo se ramenima jer nema prostora, a ni ventilacije, prozora, prozračnosti.
Dok mi tako skidamo infektivne mantile kraj nas prolaze skroz nezaštićene sestre sa običnom kirurškom maskom, koje se tek idu obuci u zaštitnu opremu jer je to takav smjer kretanja. Više nemamo odjeće nakon svlačenja gdje trebamo obući čisto na sebe, nego polugole u gaćama hodamo na drugi kraj bolnice, usred dana i noći do soba u kojima smo smještene do idućeg ulaska u intenzivnu. Malo malo osvane informacija da nema ffp3 maski za nas – bez obzira sto se time krši protokol.
Mogućnost zaraze je velika, cijela bolnica je postala kontaminirana, jer ne postoje smjerovi “čistog i nečistog”. Sve je više zaraženog osoblja, ali to se ne spominje nigdje. Doktora je došlo zaista puno, možda ne baš kadra koji nama u intenzivnoj treba – tipa infektologa i intenzivista, ali brojkom su popunjeni. Sestrinski kadar u intenzivnima nije popunjen, prije bih rekla da je manjkav. Kao ni za sve ostalo, ni za to nikoga nije briga. Puno sestara je dalo otkaz zbog takvih uvjeta, kao da nam nije već sama po sebi ova situacija dovoljno teška.
Ali mislim da ću i sama tim smjerom jer svi mi imamo obitelj, bar neko samopoštovanje, život izvan zelene grdosije; a rukovodeće nije briga. Njihov život nije stao. Naš je. Oni spavaju u vlastitom krevetu, ne brinu o dehidraciji i gubitku svijesti, unutar bolnica drže se svojih soba -podalje od toga svega, i primaju dodatak za te rukovodeće funkcije gdje rukovode jedino svojim komforom. Oni ne sanjaju sva ona lica na samrti kojima si poželio da im bar na drugom svijetu bude udah lak.
Mi sanjamo.”
Antonio Šećerović
Foto: Adiva.hr
Hrvatska
Usporedio proizvode u Njemačkoj i Hrvatskoj, uslijedio je šok
U jeku bojkota trgovina koju je putem društvenih mreža inicirala potrošačka platforma “Halo, inspektore” te dok Vlada širi paket proizvoda s ograničenim cijenama, trgovce i trgovačke lance ponovno se proziva da su visokim maržama i raznim drugim nepoštenim praksama (poput zaokruživanja cijena naviše u vrijeme prelaska s kune na euro) lansirali cijene u nebo.
Najveću ljutnju potrošača izazivaju znatno niže cijene u susjednim zemljama, pogotovo u onim trgovačkim lancima koji posluju i ondje i ovdje.
Upravo je to jedno od najčešće postavljanih pitanja u posljednje vrijeme: Zašto su kod nas cijene više nego u istom trgovačkom lancu vani?
“I tu je inflacija ostavila svoje posljedice, međutim sve u okvirima do 20 posto poskupljenja. No, treba reći da se ovdje osnovica plaće svake godine korigira sukladno sa stopom godišnje inflacije iz protekle godine, tako da je građani praktički i ne osjete previše”, kazao nam je u uvodu.
I u Njemačkoj, barem u onom dijelu pokrajine Baden-Württemberg gdje on živi, naš nam sugovornik kaže kako u zadnje vrijeme uočava povećani oprez kupaca.
“Vidljivo je da u zadnje vrijeme kupci malo opreznije biraju dućane i više kupuju po akcijama. Isto tako, prije je bilo normalno da trgovine i parkinzi istih budu krcati svakodnevno u vremenu od 18 do 20 sati u tjednu, dok se zadnjih godina to vidno smanjilo, čak i više nego prepolovilo”, kaže Goran.
Potom se osvrnuo na trgovačke marže u kojima mnogi u Hrvatskoj vide razlog previsokim cijenama.
“Opće je poznato kako ovdje u Njemačkoj, ali i ostalim uređenim zemljama Europske unije, postoje uredbe i zakon o maržama te ne pada nikome na pamet da to krši. Marže su definirane u postocima – najniža i najviša – po skupinama proizvoda, po dobavljačima, preprodavačima i slično, tako da gotovo sve trgovine imaju iste startne pozicije, a i krajnje cijene u trgovinama se u konačnici mnogo ne razlikuju. Sve to kontrolira država preko porezne uprave i inspektorata. Pitam se zašto u Hrvatskoj ne urede cijene na sličan način. Ne vjerujem da vlastodršci u Hrvatskoj ne znaju navedene podatke iz EU-a”, govori naš sugovornik.
PDV u Njemačkoj, dodaje, dijeli se u dvije skupine.
“Pet posto je na hranu, prehrambene artikle i sve što je vezano za prehranu, i on se u mojem slučaju kod tjedne prosječne kupovine odnosi na 85-90 posto artikala. Drugi porez je 19 posto, a on se odnosi na tehničke stvari, alkoholna pića ili luksuzne proizvode koji nisu nužno neophodni za život”, objašnjava.
Za primjer je naveo cijene nekoliko proizvoda u Njemačkoj. Kaže kako dezodorans u spreju od 150 mililitara poznatijih marki, kakvih je u Hrvatskoj teško naći po cijeni ispod 4 eura, u Njemačkoj košta između 1,99 i 2,99 eura, a na akcijama i manje. A kilogram kave u zrnu, također ovisno o marki proizvođača, košta od 7 do najviše 15 eura. Goran se prisjeća kako je u Hrvatskoj prije desetak godina kilogram takve kave po veleprodajnoj cijeni, dakle bez PDV-a, koštao 165 kuna iliti današnjih 22 eura.
Za čuvene čokolade Milka koje u Njemačkoj ne dolaze pakirane po 80 i 270 grama kao u Hrvatskoj, nego samo od 100 i 300 grama, naš sugovornik ističe da tamo koštaju 1,99 i 3,89 eura te da im je do Nove godine cijena bila 80 centi niža.
“Treba spomenuti kako su ti proizvodi izuzetno kvalitetni, većinom originalnog, najčešće njemačkog porijekla, proizvedeni za zapadno tržište, dok se u Hrvatskoj najčešće prodaju proizvodi proizvedeni u trećim zemljama za istočnoeuropsko tržište. Treba vidjeti zašto čokolada Milka od 300 grama proizvedena u Njemačkoj košta ovdje 3,89 eura, a ona proizvedena u Rumunjskoj ili Bugarskoj u Hrvatskoj košta 4,79 eura”, napominje.
Naveo je još jedan primjer koji je uočio dolazeći u Hrvatsku.
“Kraš Napolitanke od 740 grama u velikim trgovačkim lancima u Hrvatskoj su prije godinu dana duži period koštale 4,29 eura, a na akcijama 3,59 eura. A ja sam ih u jednom malom dućanu na sjeveru Hrvatske u to isto vrijeme kupovao po redovnoj cijeni od 3,50 eura.”
Usput je dao i sljedeći izračun za koji smatra da objašnjava taj nesrazmjer.
Mali trgovac: nabavna cijena 1,40€ + 1,40€ (100% marža) = 2,80€ + 0,70€ (PDV 25%) = 3,50€
Trgovački centri: nabavna cijena 1,40€ + 2,03 € (145% marža) = 3,43€ + 0,86€ (PDV 25%) = 4,29€
“Pritom nisam ukalkulirao da trgovački lanci sigurno dobiju jeftiniju nabavnu cijenu zbog brojnosti i količine narudžbe pa njihova marža otprilike iznosi negdje oko 170 posto. Neshvatljivo mi je i nelogično da netko od trgovaca zaradi više na proizvodu od onoga tko ga je proizveo”, kaže.
Smatra da država ima aparate kao što su Državni inspektorat i Porezna uprava, da cijene stavi pod kontrolu, samo ako za to postoji volja.
Potaknut započetim bojkotom trgovina u Hrvatskoj za N1 javio se jedan čitatelj iz Njemačke – predstavio se kao Goran – koji već desetak godina živi u jednom mjestu pokraj Stuttgarta. Usporedio je tamošnju inflaciju i njene posljedice s ovom u Hrvatskoj.
Hrvatska
U Hrvatskoj danas opći bojkot svega:” Ne kupujemo ništa”
U Hrvatskoj je jučer počeo najavljeni tjedni bojkot trgovačkih lanaca Lidla, Eurospina i dm-a te triju proizvoda – Coca Cole i drugih gaziranih pića, vode u bocama i deterdženata za posuđe – na poziv platforme Halo, inspektore.
Danas je opći bojkot svega. Platforma Halo, inspektore, koja bojkote organizira, poziva potrošače da danas ne kupuju ništa nigdje.
“Jednodnevni bojkot. Svega. DANAS NE KUPUJEMO NIŠTA. Ni fizički ni online. Ne plaćamo ništa”, napisali su.
Rano jutros su se oglasili na Facebook stranici Halo, inspektore.
“DANAS OPĆI BOJKOT!
Divljanje s cijenama postalo je profiterstvo na grbi potrošača koji je ostao nezaštićen na vjetrometini pohlepe i neosjetljivosti. I rekli smo: dosta je”, napisali su.
“Nakon prvog bojkota hrvatskih potrošača 24. 1. 2025. pokazali smo da POTROŠAČ IMA MOĆ. Bili smo jedinstveni u zahtjevu: zaustavite divljanje cijena na hrvatskom tržištu!
Trgovci su taj petak izgubili – novac, a to je jedino što ih je moglo pokrenuti. Odjednom je u roku dva-tri dana moguće sniziti cijenu za stotine proizvoda. I najavljuju se daljnja sniženja. Znači – može se. Ima prostora”, pišu.
Hrvatska
U Hrvatskoj se nastavlja bojkot, građni pozvani na bojkot tri velika lanca
Na konferenciji za medije Facebook grupe “Halo, inspektore“ iza koje stoji Europski centar izvrsnosti potrošača odlučeno je kako se nastavlja bojkot koji je počeo prošli petak kada se uspješno motiviralo građane da cijeli dan ne kupuju u trgovinama. Prema izvještajima Porezne uprave, pad broja izdanih fiskalnih računa iznosio je preko 35 posto što je dovelo do toga da trgovine taj dan zjape prazne.
“Ovo su organizirani potrošači, a mi smo samo samo kanal“, rekao je na početku Josip Klemen, savjetnik potrošačke platforme koja je pokrenula spomenutu Facebook grupu. Pozivaju u petak, 31. siječnja, na opći bojkot potrošnje bez obzira radi li se o trgovinama, bankama ili benzinskim postajama. Od četvrtka najavljuju organizirani bojkot po tri trgovačka lanca i tri proizvoda. U prvom tjednu pozivaju na bojkot Lidla, Eurospina i DM-a. Tri proizvoda za koja su se odlučili su Coca Cola i srodna gazirana pića, flaširana voda i deterdženti.
Kod posljednje spomenutog posebno ističu kako su nezadovoljni smanjenjem količine proizvoda, a rastom cijene istog. Obratili su se i djelatnicima spomenutih lanaca: “Pozivamo blagajnice, vozače, sve radnike u trgovačkim centrima da nam se pridruže. Usporite taj dan rad – ako ste na blagajni, usporite svoj rad. Mirnim prosvjedom i usporenim radom pokažite da ste uz nas. Ne želimo ugroziti vaša primanja. Ovo je poruka svima koji nisu poduzeli apsolutno ništa. Vjerujemo da možemo dočekati promjene i to je ono što želimo reći. Idemo u petak doslovno zaustaviti Hrvatsku – idemo reći ne, dosta nam je poskupljenja, želimo bolji život”, rekao je Kelemen.
Na pitanje zašto su se odlučili baš za ta tri lanca, Klemen je poručio kako su to odabrali potrošači jer su uočili da su cijene u tim trgovinama bitno skuplje u odnosu na susjedne zemlje.
