Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je u četvrtak da bi Ukrajinci trebali ostati u svojoj zemlji umjesto da se sele u Njemačku. Kako je rekao u govoru na „Handelskongress Deutschland“ u Berlinu, o tome je izravno razgovarao i s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskijem. „Zamolio sam ga da se pobrine za to“, rekao je Merz, dodajući da su Ukrajinci „u svojoj zemlji potrebni“.

Kancelar je pritom potvrdio i planove Vlade da ukrajinski izbjeglice ubuduće više neće imati pravo na njemački Bürgergeld, odnosno osnovnu socijalnu naknadu. Umjesto toga, primat će niže iznose prema Zakonu o naknadama za tražitelje azila.

Cilj: povećati poticaje za rad

Merz je poručio i da će se uvesti promjene za Ukrajince koji već žive u Njemačkoj, kako bi se „poticaji za ulazak na tržište rada povećali, a potpora ostanku u sustavu socijalnih naknada smanjila“.

Prema informacijama iz vladinih krugova, ministarstva rada i unutarnjih poslova već su postigla dogovor o novim pravilima za Bürgergeld. Pravo na ovu naknadu više neće imati Ukrajinci koji u Njemačku stignu nakon 1. travnja 2025.

Grupa europskih država, među kojima su Hrvatska, Njemačka, Belgija, Bugarska, Estonija, Francuska, Finska, Irska, Litva, Latvija, Nizozemska i Poljska, mogla bi do kraja 2026. zatražiti izuzeće od obaveze primanja dodatnih migranata iz drugih članica EU-a. Ovo pravo proizlazi iz novog mehanizma solidarnosti, dijela reforme europskog azilnog sustava.

Hrvatska „opterećena“ migrantskim pritiskom

Prema analizi povjerenika EU-a za unutarnje poslove Magnusa Brunnera o tzv. „fondu solidarnosti“, ove zemlje već sada podnose velik teret skrbeći se za veliki broj tražitelja azila, za koje bi u teoriji trebale biti odgovorne druge članice. Zbog toga se mogu djelomično ili potpuno izuzeti od drugih oblika solidarnosti, poput financijskih ili materijalnih doprinosa.

S druge strane, države koje ne žele primati migrante mogu pružati pomoć na druge načine – primjerice financiranjem projekata u trećim zemljama ili doniranjem materijalne opreme.

Zemlje pod najvećim pritiskom

Izvješće Komisije navodi Grčku i Cipar, te Španjolsku i Italiju kao zemlje koje će iduće godine imati pravo na solidarnost drugih članica. Grčka i Cipar suočeni su s neproporcionalno velikim brojem dolazaka migranata, dok su Španjolska i Italija preopterećene plovilima koja dolaze preko Sredozemnog mora.

Povjerenik Brunner ističe kako je Njemačka već prije reforme preuzimala veliki dio tereta solidarnosti te će posebno profitirati od novih pravila, osobito u kontekstu novih zadataka na vanjskim granicama EU-a.

Nove zadaće za države članice

Novi zadaci uključuju registraciju migranata, provođenje sigurnosnih provjera i novi postupak na granici. Određeni migranti mogli bi ubuduće biti smješteni u strogo nadzirane prihvatne centre, s uvjetima sličnima pritvoru. Za dodatnu opremu, poput dronova za nadzor zelenih granica, Europska komisija predvidjela je 250 milijuna eura.

Brunner je naglasio da stroža azilna politika već pokazuje rezultate – nezakonita migracija smanjena je za 35 posto u protekloj godini.

Cilj: pravednija raspodjela migracijskog opterećenja

Cilj mehanizma solidarnosti jest da migranti ostanu u prvoj zemlji dolaska, dok se države poput Grčke i Italije rasterete dijela tereta. Te zemlje trebale bi provoditi ubrzane azilne postupke, dok bi ostatak EU-a pružao podršku kroz financijske i materijalne doprinose.

Izvješće Europske komisije sada služi kao temelj za primjenu mehanizma solidarnosti, a države članice raspravljaju o prijedlozima za fond solidarnosti, uz detaljne brojčane podatke koje Komisija zasad nije objavila javno.

Srbija gleda prema Novom Sadu, gdje je sve počelo prije godinu dana. Kakva je bila ta godina pobune? I, iako se kraj ne nazire, jesu li studenti već uveli društvo u nešto novo?

Ako je vjerovati “nevidljivoj ruci tržišta”, Novi Sad doista očekuje najveće okupljanje ikada u tom gradu. U subotu 1. studenoga obilježit će se obljetnica tragedije. I godina bunta. Cijene smještaja za taj dan odletjele su u nebo, posao je posao.

Novosadski novinar Nedim Sejdinović nastoji pronaći smještaj za ljude koji dolaze iz svih krajeva, kako bi izbjegli previsoke cijene. Kaže kako je teško procijeniti koliko će ljudi stići, “no može se pretpostaviti kako će skup biti monumentalan. Studentima i građanima u pobuni brojnost je važna jer se time pokazuju upornost, hrabrost i dosljednost”, rekao je Sejdinović za DW.

Bilo je velikih okupljanja tijekom ove godine, uključujući i ono u Beogradu 15. ožujka, kada se prema procjeni Arhiva javnih skupova okupilo 325.000 ljudi, što je bilo do sada najveće okupljanje.

Ali već se odavno, još od ljetnih sukoba, ušlo u fazu koju neki politički analitičari nazivaju “mrcvarenjem” ili “ravnotežom nemoći” – prosvjedi nisu mogli srušiti vlast, ali ni vlast nije mogla ugasiti prosvjede. Nisu pomogla ni stalna pojavljivanja predsjednika Aleksandra Vučića na televiziji, ni “batinaši”, ni slučajevi policijske brutalnosti. Kao što građanima u prosvjedima ništa nije donijelo ni paljenje prostorija SNS-a.

Sejdinović vjeruje kako incidenti idu u prilog režimu i “Vučićevoj propagandi“, te nije isključeno kako će u subotu “ubačeni elementi” pokušati izazvati sukobe. No, dodaje: “Vučiću neće biti od velike koristi ako toga dana Novi Sad, zbog policijskog nasilja ili nečeg sličnog, postane glavna vijest u europskim medijima.”

Kap koja je prelila čašu

Bit će to godina dana otkako je sve počelo – točno u 11:52. Tada su tone betona pale na ljude pod nadstrešnicom svježe i skupo obnovljenog Željezničkog kolodvora. Velik broj građana to je pripisao nemaru i korupciji. Vode se tri sudska postupka, tužiteljstva vuku na različite strane, a presuda još nema.

Uslijedile su minute šutnje na raskrižjima, napadi pristaša vlasti, blokade sveučilišta, ostavka Vlade, mješavina prijetnji i ustupaka, obećanja o jeftinim kreditima, studentski pohod kroz Srbiju i šire, zahtjevi za izborima, saga o studentskoj listi, zauzimanje Pionirskog parka, priče o “obojenoj revoluciji”.

Srbija je tijekom protekle godine živjela višak događaja – jednu jedinu temu. “Mislim kako je ovo bila samo kap koja je prelila čašu”, kaže Jelena Popadić, studentica medicine iz Novog Sada, s kojom je DW razgovarao više puta u protekloj godini.

“Ovdje se već toliko dugo krade pa su se ljudi navikli, na neki način. Ali sada su krađa i korupcija došli dotle da su izgubljeni ljudski životi”, zaključuje ona.

Opet o “dvije Srbije”

Tjedan dana prije godišnjice (25. listopada), u Požarevcu su se okupili ljudi koji tvrde kako im čašu nije prelio pad nadstrešnice, nego su “blokaderi” prevršili svaku mjeru. Riječ je o skupovima protiv blokada na kojima vlast demonstrira potporu.

Premijer Đuro Macut, koji u svemu tome ima sporednu ulogu, rekao je novinarima kako je država početkom godine pokazala “prevelik stupanj demokratičnosti” prema blokadama te “druge Srbije”. Sada, kaže, ustaje autentična Srbija koja misli svojom glavom.

Toga dana u Požarevac je stiglo više od stotinu autobusa. Reporter DW-a susreo je umirovljenike koji studente nazivaju “bagrom”, radnike komunalnih poduzeća kojima su šefovi naredili doći na skup, te mnoge ljude koji nisu htjeli razgovarati s novinarima niti su znali što bi rekli.

Umirovljenik Branko iz Požarevca, međutim, voli razgovarati. Kaže kako ne voli SNS, ali predsjednika poštuje, tko god on bio. Izbori su u Srbiji slobodni pa neka narod bira! Što Branko želi? “Želim da budemo normalni, ne gledamo se poprijeko, ne tučemo.”

Među ovim ljudima, barem 40 posto njih vjeruje kako je nadstrešnica pala zbog diverzije – tako je, prema istraživanju Nove srpske političke misli, pokazalo mišljenje pristaša SNS-a. Priča o “teroristima” koji ruše nadstrešnice, a zatim žele srušiti i vlast, očito se primila na plodno tlo.

Čini se kako su političke podjele, odavno oštre između onih za i protiv Vučića, sada stigle do gotovo svakog čovjeka – čak i unutar obitelji.

Kraj se ne zna

Taj dojam dijeli i filozof Andrea Perunović. Odmah kaže kako ne želi govoriti o dnevnoj politici, a pogotovo ne prognozirati. Ne kako ne bi ispao loš “analitičar”, nego zato što je to jednostavno nemoguće.

Na pitanje kako se Srbija promijenila u godinu dana, kaže kako se stvari stalno mijenjaju, ali je razlika u tome što se sada promjena i osjeća – građanima se vratila svijest o vlastitoj moći. “Čar je u tome što smo sada u trenutku postajanja, za razliku od pukog bivstvovanja”, kaže Perunović.

U filozofiji se to naziva “prostorom neodlučnosti” – polje pred društvom je otvoreno, razmišlja se umjesto samo vjeruje. No mreža ishoda tek se iscrtava i “linija bijega” iz te situacije još se ne nazire. U Perunovićevu prijevodu za obične smrtnike – ne znamo hoće li sve završiti u fašizmu, boljem društvu ili negdje između. A što takvo stanje dulje traje, to su ulozi veći.

“Kad hodaš ulicom i razgovaraš s ljudima, oni to doživljavaju kao veliko breme”, kaže sugovornik DW-a s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. “Čini mi se kako su ljudi postali mnogo komunikativniji i ljubazniji, ako su to nosili u sebi. No oni koji su bahati i nasilni, to sada isto otvorenije pokazuju. Promijenili su se intenziteti.“

To je možda ono što studentica Jelena Popadić kaže: “Ljudi su shvatili to je to. Ili sada ili nikad. Neće odustati. Mladi nemaju što izgubiti. Život ovdje ovakav kakav je jednostavno nema smisla. Ovo je posljednja prilika.”

Zašto baš studenti?

Nije teško pronaći odgovor na pitanje zašto ova pobuna protiv Vučićeve vlasti – tko zna koja po redu – najdulje traje i ima šansu za uspjeh. Ustali su studenti, “naša djeca”, “budućnost Srbije”. Nije čudo ni što je vlast pokušala to oponašati, nudeći drugu “našu djecu“”koja, k tome, žele učiti.

Ali veliko je pitanje otkud sada ta omladina? Zar se nije govorilo kako bulje u TikTok i politika ih uopće ne zanima?

Filozof Perunović kaže – mladi su poput povratka nesvjesnog koje je dugo bilo potiskivano. “Jesu ideološki heterogeni, ali njihovo djelovanje vrlo je ljevičarsko. To su generacije koje u udžbenicima povijesti nisu vidjele ništa osim nacionalističkih narativa. Ondje su vrlo malo čitale o Jugoslaviji, samoupravljanju. Gdje su naučili što su plenumi? To nasljeđe bilo je potiskivano zbog autoritarnih ciljeva, ali se sada vratilo.”

Dodaje kako je dio svijeta devedesetih bio zloslutno avangardan – a možda je sada avangarda u pozitivnom smislu.

“Jer vidimo kako pobune mladih diljem svijeta izbijaju kao krtice, od Nepala do Maroka. U našim kapitalističkim društvima odsijecamo dio stvarnosti i ne obaziremo se na njega. E pa sada mlade generacije reagiraju jer su u tome odrasle. Suočavaju nas s nama samima.”

Kamo dalje?

Ima ljudi koji velike političke prosvjede promatraju kao srednjovjekovne opsade – ako se skupi dovoljno vojske i krene na juriš, tvrđava padne. Budući to tako ne ide, proći će i skup u Novom Sadu, a nastavit će se faza “mrcvarenja”.

Sudeći prema istraživanjima javnog mnijenja koja objavljuju agencije neovisne o vlasti, studentska lista ima prednost iako još faktički ne postoji. I iako se ne zna kada će točno biti izbori – premda predsjednik Vučić kaže kako će biti iduće godine – pogotovo se ne zna u kakvim će uvjetima biti održani.

Kao da se polje borbe s ulice seli na poznatiji teren izbora. A time, upozorava novinar Nedim Sejdinović, možda i u stari tok oporbenog miljea poznatog po beskrajnim raspravama o broju kolona i međusobnim prepirkama. Već se naveliko studentima predbacuje što ne objave listu, iako izbora još nema na vidiku.

“Mislim kako taj milje pokušava povratiti položaj koji je imao ranije i utjecati na političke procese, mijenjajući principe za sitne interese. Djelomično u tome uspijeva, ali ga je sve ovo ipak preraslo. Čini se kako su oblik studentskog odlučivanja i uopće ova pobuna usmjereni i protiv njega, što je dobra vijest“, kaže Sejdinović.

Tko ne želi glumiti proroka, može tvrditi samo dvije stvari. Prvo, u Srbijise nešto krupno promijenilo. Drugo, pobuna nije ni blizu kraja, iako su vlasti već mnogo puta proglasile “pobjedu”. Sve iznad toga, kako reče filozof, previše je zamršeno kako bi se znalo kamo točno vodi.