Piše: doc. dr. sc. Tado Jurić

Hrvati izvan Hrvatske imaju svoje specifične probleme koji s jedne strane nisu dovoljno artikulirani u hrvatskom društvu dok s druge strane hrvatska politička elita pred njima zatvara oči. Sam sustav predstavljanja Hrvata izvan Hrvatske je tako posložen da niti jedna hrvatska vlast, ali ni opozicija, do sada nije željela doista u Saboru predstavnike dijaspore iz Amerike i Europe, nego poglavito Hrvate iz BiH.

Na taj način problemi dijaspore nisu nikada dobili priliku da se artikuliraju, dok navodno prezastupljeni Hrvati iz BiH pod patronatom onih kojih su ih u Sabor postavili pak nisu mogli nametnuti niti jedno ključno životno pitanje kao primjerice gdje su nestali Hrvati Bosanske Posavine? Trenutačno imamo situaciju da sve Hrvate izvan Republike Hrvatske predstavljaju troje zastupnika koji stalno žive u Hrvatskoj.

Da ni vlasti ni opoziciji nije zapravo bilo stalo do vjerodostojna predstavljanja izvandomovinskih Hrvata najbolje  pokazuje činjenica da se njihovi predstavnici i dalje biraju u jednome izbornom okrugu što ga čini cijeli svijet. Da im je doista stalo do zastupljenosti hrvatske dijaspore u Saboru, oni bi formirali tri izborna okruga: jedan bi obuhvaćao samo BiH, drugi Europu, a treći Ameriku, Oceaniju.

Drugi bitan neartikuliran problem je recentni EU – migracijski val iseljavanja. Suvremeni hrvatski iseljenici pokazuju posebne kulturne potrebe s bitno različitom ideološkom podlogom od onog starijeg iseljeništva. Istraživanje pokazuje da čak polovica ima negativno mišljenje o Hrvatskoj. Toj se skupini nitko još nije sustavno posvetio.

Treba li dijaspora imati pravo glasa?

Od 115 država koje su omogućile glasovanje svojih građana u inozemstvu samo je 11 država u cijelom svijetu uspostavilo posebne oblike političkog predstavljanja te skupine svojih državljana u nacionalnim parlamentima. U Europi to su formalno učinile samo četiri: Francuska, Hrvatska, Italija i Portugal. 

U hrvatskom slučaju problem nastaje u činjenici da hrvatsko zakonodavstvo nije ozakonilo biračko pravo klasične dijaspore, nego je pravo glasa dalo državljanima koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Prema Kasapović (Mirjana Kasapović, Hrvati, hrvatski državljani i dijaspora, Političke analize, Zagreb 2010.) hrvatskom je zakonodavcu bilo ponajprije stalo do toga da pravo glasa dobiju hrvatski državljani u BiH, a ne zapravo klasično hrvatsko iseljeništvo.

Temeljni prigovor koji se ističe protiv glasovanja državljana koji žive trajno u inozemstvu sadržan je u tome da ti građani više nisu podložni zakonima i obvezama kao njihovi sunarodnjaci koji žive u zemlji pa stoga ne bi trebali imati pravo odlučivati о tome tko će upravljati onima koji u zemlji žive. Na drugoj strani, naglašavaju se argumenti da je

1.) glasovanje ustavno pravo svih državljana,
2.) da dijaspora u značajnoj mjeri gospodarski doprinose matičnoj domovini (doznake zaposlenih, investicije u zemlji itd.),
3.) da postoje vrlo izražene domoljubne sveze…

Biračko je pravo osim izraza zahvalnosti domovinske Hrvatske za goleme doprinose dijaspore nacionalnoj ekonomiji i zasluženo biračko pravo dijaspore svojim dragovoljnim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. No, prema velikom dijelu hrvatske javnosti u slučaju dijaspore ratne zasluge ne mogu biti izvorište biračkog prava, niti biračko pravo može biti nagrada za političke, ekonomske ili ratne zasluge. Prema M. Kasapović ono proizlaziti iz podložnosti pojedinaca zakonima države u kojoj žive. A temeljne su zakonske obveze državljana plaćanje poreza i služenje u vojsci. Iseljenici pak ne mogu biti ni oporezovani ni unovačeni u vojsku. Protivnici takva stava pak odgovaraju da ni svi državljani Hrvatske (učenici, studenti, nezaposleni) ne plaćaju porez i ne služe vojsku.

Nadalje, kako je hrvatska dijaspora uvelike nastala kao rezultat političkih progona Hrvata iz vremena Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i naročito SFRJ, pravo na državljanstvo i biračko pravo jest način reintegriranja domovinske i iseljene Hrvatske, te politička naknada emigrantima za zla što su ima nanesena zbog zauzimanja za “hrvatsku stvar”. Protivnici takve argumentacije opet tvrde da biračko pravo ne smije biti oblik kompenzacije žrtvama političkog nasilja u prošlim režimima jer nisu svi emigranti napustili zemlju zbog političkog progona. 

Poseban problem u vezi glasovanja dijaspore čini činjenica što Hrvati u BiH čine više 70 posto registriranih birača u izbornoj jedinici za “dijasporu” i više od 90 posto glasača u njoj. Prava hrvatska dijaspora u svijetu samo simbolično sudjeluje u izborima, pa su moguća samo dva zaključka:

• ili se izvorna intencija hrvatske vlasti posve izjalovila
• ili je pak namjera i bila da se onemogući  glasovanje dijaspore.
  
  Jer biračko pravo u XI. izbornoj jedinici za iseljeništvo konzumiraju samo oni koji nisu hrvatska dijaspora – Hrvati iz BiH.

Ima li hrvatska dijaspora ikakav utjecaj na rezultate izbora u Hrvatskoj?

U hrvatskoj javnosti uvriježena je percepcija o tome kako dijaspora značajno utječe na izbor predsjednika i sastavljanje vlade u Hrvatskoj.

Dijaspora, ali i Hrvati iz BiH nikad do sada nisu odabrali državnu vlast građanima u Hrvatskoj jer naprosto utjecaj dijaspore nije dovoljan za takav pothvat. Brojevi birača iz dijaspore koji izlaze na izbore pokazuju zapravo da hrvatsku dijasporu izbori u Hrvatskoj ili uopće ne zanimaju ili pak da im je onemogućimo glasovanje. Naime, mnogi moraju prevaliti i po nekoliko stotina pa i tisuća kilometara do konzularnih predstavništava kako bi iskoristili to biračko pravo. Svakako na to utječe i nepravedna odredba prema kojoj čak i na način da se omogući elektronsko i dopisno glasovanje, dijaspora neće moći birati više od 3 zastupnika, bez obzira koliko ih glasovalo. Naime, izašlo 700, 7.000 ili 70.000 birača zastupljenost je uvijek ista.

Najveći paradoks je da  hrvatska dijaspora uslijed recentnog iseljavanja zapravo svake godine sve više raste,  dok interes dijaspore za izbore u Hrvatskoj opada. Najbolje to pokazuje primjeri Irske u kojoj je od 2013. do 1. travnja 2018. identifikacijski broj – tzv. PPS (broj bez kojega je nemoguće zapošljavanje itd.) zatražilo 22.400 hrvatskih državljana, dok je za izbore 2018. automatski registrirano njih samo 279: to znači da samo 279 njih ima prijavljeno novo prebivalište na važećoj osobnoj karti. Poseban kuriozitet je da je na predsjedničkim izborima 2015. u cijeloj Irskoj izišao samo jedan glasač.

Najveći problem iz domene izbornog inženjeringa čini zakonska stavka prema kojoj iseljenici ne mogu glasovati u XI. izbornoj jedinici dok potpuno ne odjave prebivalište u Hrvatskoj. Budući pak da većina njih još uvijek ima prebivalište u Hrvatskoj, njihov glas odlazi u izborne jedinice u domovini prema mjestu prebivališta. Jer velika većina uzima ispis na jednu ili pet godina, dok se mnogi zapravo nikada ni ne odjave iz zemlje. Tehnički, oni se zapravo ne vode kao dijaspora. Dakle, nešto oko 400.000 iseljenika se i dalje pretežito vodi u izbornim jedinicama u Hrvatskoj.

Prvi takav izborni inženjering na štetu dijaspore je u pregovorima s vladom Jadranke Kosor uspio isposlovati SDP 2010 godine. Hrvatska je pred ulazak u Europsku uniju morala mijenjati neke ustavne odredbe kad je Zoran Milanović u tom trgovanju s Jadrankom Kosor dogovorio da se broj zastupnika dijaspore ograniči na samo tri, a koji je prije toga bio dvostruko veći.

Pokazatelj sve veće nelegitimnosti i nereprezentativnosti postojećega modela posebnoga političkog predstavljanja je i smanjenje odaziva na izbore Hrvata u Bosni i Hercegovini, čija je izborna participacija u zadnja dva ciklusa izbora za Hrvatski sabor pala za gotovo 80%. Vidimo da je utjecaj dijaspore danas na izbore potpuno marginalan.

Najmanipulativniji instrument politike dakle nije  pravo glasa dijaspore nego sam izborni sustavi Republike Hrvatske.

Izborni inženjering na štetu nove i stare dijaspore

Izborni inženjering se u Hrvatskoj osobito manifestira u stalnim promjenama izbornog sustava, uvođenjem posebne izborne jedinice za dijasporu 1995. godine koja je nekoliko puta podvrgnuta izmjenama te krojenjem izbornih jedinica za izbor zastupnika prema novom razmjernom sustavu iz 1999. godine. Dok se izborni sustav za dijasporu mijenjao čak pet puta, pritom su promjene izbornog sustava prije svakih parlamentarnih izbora osmišljene kako bi pogodovale u to vrijeme vladajućoj stranci u Hrvatskoj. 

Posljednje ustavno rješenje prema kojem je glasovanje „dijaspore“ ograničeno isključivo u konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske, umanjilo je izlaznost dijaspore za čak 80%. Ono pak čini upitnim i jednako biračko pravo svih hrvatskih državljana. Naime, dijaspora, bez obzira što čini oko 10% ukupnog biračkog tijela može birati tek 2% zastupnika. Pored toga, s obzirom da više od 2/3 birača bez prebivališta u državi živi u Bosni i Hercegovini oni zapravo preglasavaju klasičnu dijasporu. Ovakav izborni sustav zapravo čak ni ne teži stvarnoj zastupljenosti hrvatske dijaspore u svijetu, već se želi zadržati u biti isključivo na pseudo-zastupljenost Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru. 

Na djelu je očit sofisticirani izborni inženjering i namjera da se  pojam „dijaspora“ namjerno pogrešno interpretira upravo kako dijaspore ne bi bila zastupljena u Hrvatskom saboru. Kako to izgleda na terenu zorno pokazuje sljedeća tablica:

Tablica 1. Glasovanje dijaspore na izborima od 2007. do 2019. u deset država s najviše registriranih birača s posebnim osvrtom na BiH i Njemačku 

Dodatan problem čini Zakon o registru birača. U Njemačkoj je 2018. godine bilo 86.984 hrvatskih birača (Ministarstvo uprave, 2018.)  dok je brojka registriranih aktivnih birača bila svega 29.000. To nam pokazuje da se više od trećine iseljenih nije uopće odjavilo iz Hrvatske ili pak da su uzeli odjavu na godinu ili pet godina. Time se njihov glasi i dalje broji kao glas u domovini, u izbornoj jedinici u kojima imaju prebivalište.

Uvođenje elektroničkog glasanja putem aplikacije za smartphone zasigurno bi riješilo brojne administrativne prepreka koje Hrvatima izvan Hrvatske otežavaju glasanje (npr. velika geografska udaljenost do glasačkih mjesta te njihov manjak), čime bi se povećala njihova izborna participacija te reprezentativnost i legitimnost izabranih zastupnika kao i pitanje neustavnosti dosadašnjeg rješenja. No, tu postoji problem i što je hrvatska država  broj zastupnika koje biraju Hrvati izvan Hrvatske fiksirala na 3 zastupnika pa je onda praktički i svejedno koliki će biti odaziv na izbore. Jer izašlo njih na izbore malo više od 20 000 kao na posljednjih nekoliko parlamentarnih i predsjedničkih izbora ili pak 300 000, u oba slučaja mogu izabrati samo tri svoja predstavnika. A nemalo je apsurdno i da predstavnici dijaspore svi odreda žive u Hrvatskoj.