Nedavno je jedan predmet iz zbirke slavnog londonskog Muzeja Victoria and Albert izazvao veliku pozornost na društvenim mrežama, nakon što je kustos za metalne predmete otvorio kutiju s rijetkom antimonijskom čašom iz 17. stoljeća.
Kako i samo ime sugerira, čaša je izrađena od toksičnog metala antimona te je nekoć bila dio tada moderne medicinske terapije. U čašu bi se ulila mala količina vina i ostavila preko noći, pri čemu bi se u tekućinu otopila upravo dovoljna količina otrovnog antimona da vino sljedećeg dana, kada bi se popilo, djeluje kao blagi laksativ.
Vjerovalo se da takav napitak može ponovno uspostaviti ravnotežu četiriju tjelesnih sokova – žute žuči, crne žuči, sluzi i krvi – čiji se poremećaj stoljećima smatrao uzrokom bolesti.
Međutim, toksična čaša iz zbirke V&A-a tek je jedan od brojnih danas nezamislivo opasnih postupaka koji su se nekoć nalazili u medicinskim priručnicima. Prije razvoja moderne medicine i suvremenog razumijevanja uzroka bolesti, liječnici su često propisivali terapije koje su bile neobične, rizične, pa i pogubne.
Terapija živom
Poput antimonske čaše, pripravci od žive stoljećima su se koristili za liječenje raznih bolesti i stanja. Ovaj izrazito otrovni tekući metal djelovao je kao snažno sredstvo za pročišćavanje, za koje se vjerovalo da putem znojenja, povraćanja i proljeva iz tijela uklanja bolest.
Živa se, među ostalim, koristila u liječenju gube i sifilisa, a način primjene i količina često su ovisili o težini bolesti, ali i o financijskim mogućnostima pacijenta. U blažim slučajevima bolesnicima su se preporučivale masti ili tablete s manjim udjelom žive, dok su u težim slučajevima izlagani udisanju para žive u posebnim komorama, pa čak i primjeni tekućeg metala putem ispiranja ili klistira.
Trepanacija
Naziv trepanacija potječe od grčke riječi koja znači „bušiti rupu“, a riječ je o drevnoj medicinskoj tehnici pri kojoj se izravno pravi otvor u lubanji pacijenta. Smatra se jednom od najstarijih kirurških metoda u ljudskoj povijesti, s dokazima starima više od 7.000 godina.
Tijekom tisućljeća trepanacija se koristila za ublažavanje bolova, liječenje ozljeda, ali i mentalnih poremećaja. Metoda se s vremenom mijenjala – dok su prapovijesni ljudi lubanju strugali, u doba antičke Grčke razvijeni su posebni alati, tzv. trefini, kojima se mogao precizno ukloniti kružni dio kosti.
Postupak se zadržao u medicinskoj praksi sve do 19. stoljeća, često bez anestezije i odgovarajuće higijene, što je dovodilo do čestih infekcija. Tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća trepanaciju je zamijenila suvremena kraniotomija, znatno sigurniji neurokirurški zahvat. Iako se moderni zahvati na lubanji provode i danas, sama trepanacija smatra se zastarjelom praksom.
Lijekovi od leševa
Tijekom povijesti pacijentima su se preporučivale i izuzetno odbojne te opasne tvari – od ljudskog i životinjskog izmeta u starim civilizacijama do klistira s duhanskim dimom, koji su se primjenjivali još u 18. stoljeću.
Među najbizarnijim praksama ističe se tzv. „medicina od leševa“, poznata i kao medicinski kanibalizam. Riječ je o konzumaciji dijelova ljudskih tijela u pokušaju liječenja bolesti. Smatra se da je praksa proizašla iz teorije simpatetičke medicine, prema kojoj slično liječi slično – krv se pila protiv krvarenja, a mljevene lubanje protiv glavobolje.
Zabilježeni su brojni pripravci od ljudskih ostataka: Rimljani su koristili kosu protiv žutice, u Europi se mast s tijela pogubljenog čovjeka primjenjivala protiv artritisa, a engleski kralj Karlo II. navodno je redovito konzumirao tinkturu od mljevene lubanje i alkohola, poznatu kao „kraljeve kapi“. U viktorijanskoj Engleskoj, fascinacija Egiptom dovela je i do ponovne uporabe mljevenih mumija u ljekovite svrhe.
Osim moralne odbojnosti, takva je praksa nosila i ozbiljne zdravstvene rizike, uključujući trovanja i zaraze.
Transfuzije mlijeka
Prije otkrića krvnih grupa 1901. godine, transfuzije krvi bile su iznimno rizične. Neodgovarajuća krv često je izazivala smrtonosne reakcije, zbog čega su transfuzije u 17. i 18. stoljeću bile gotovo zabranjene.
Godine 1854. dvojica kanadskih liječnika predložila su zamjenu krvi – mlijekom. Smatrali su da će se mlijeko apsorbirati u krvotok i pretvoriti u bijele krvne stanice. Prvi pacijent preživio je, no sljedećih nekoliko nije, pa je praksa do 1880. godine napuštena.
Sirup s morfijem
Krajem 1840-ih u SAD-u se pojavio „Umirujući sirup gospođe Winslow“, reklamiran kao idealno sredstvo za bebe kojima niču zubi. Proizvod je postao iznimno popularan, a prodavalo se više od 1,5 milijuna bočica godišnje.
Kasnije se pokazalo da je jedna žličica sirupa sadržavala količinu morfija jednaku 20 kapi tinkture opijuma, što je za dojenčad bilo potencijalno smrtonosno. Procjenjuje se da je sirup uzrokovao tisuće smrti djece, a javni skandal doveo je do donošenja Zakona o čistoj hrani i lijekovima 1906. godine, kojim je prvi put propisana obveza navođenja sastojaka na ambalaži.
Ovi primjeri svjedoče o tome koliko je medicina kroz povijest bila isprepletena s opasnim zabludama – i koliko su suvremena znanja i regulative presudni za sigurnost pacijenata.
