Bečka učiteljica Susanne Wiesinger ponovno je upozorila na ozbiljne probleme u austrijskim školama, navodeći nasilje među djecom, pretjeranu uporabu mobitela, slabo znanje njemačkog jezika i teškoće u komunikaciji s dijelom roditelja. Svoja iskustva opisala je u novoj knjizi “Gebt unseren Kindern eine Chance! Was Österreichs Schulen jetzt brauchen”.
Wiesinger radi u osnovnoj školi u blizini Reumannplatza u Beču. Prema njezinim riječima, od oko 250 učenika samo njih osmero nema migrantsko podrijetlo, a čak 70 posto radnog vremena provodi smirujući sukobe. Zbog toga joj, tvrdi, ostaje premalo vremena za samu nastavu.
“Neobuzdano nasilje” među djecom
Posebno je zabrinjava razina nasilja među učenicima. Navodi da se dječaci već u osnovnoškolskoj dobi međusobno tuku s “neobuzdanim nasiljem”, a jedan od razloga vidi i u tome što se fizičko kažnjavanje u nekim obiteljima i dalje koristi kao odgojna metoda.
Programi prevencije nasilja i ovisnosti postoje, ali ih Wiesinger u dijelu slučajeva smatra neučinkovitima jer su učenici jezično i sadržajno preopterećeni.
Komunikacija s dijelom roditelja gotovo nemoguća
Wiesinger tvrdi da se situacija dodatno pogoršala zbog posljedica spajanja obitelji. Kontakt s nekim roditeljima opisuje kao gotovo nemoguć, među ostalim zato što dio očeva i još veći broj majki nije pismen.
Govori i o patrijarhalnim obiteljskim odnosima, navodeći da se neki dječaci već u osnovnoj školi odgajaju tako da smatraju kako su iznad ženskih članova obitelji, dok starije djevojčice ponekad preuzimaju ulogu “zamjenskih majki” mlađoj braći.
Djeca ne znaju što s kockama za igru
Učiteljica upozorava i na pretjerano korištenje pametnih telefona. Navela je primjer učenika prvog razreda koji nisu znali kako se igrati građevnim kockama, nego su po njima prelazili prstima kao po zaslonu mobitela. Tek nakon što im je pokazala kako se njima igra, djeca su se zainteresirala.
Probleme vidi i u učenju njemačkog jezika i matematike, dok rezultate programa jezične potpore ocjenjuje ograničenima. Posebno upozorava na situacije u kojima djeca više puta ponavljaju razred pa nastaju velike dobne razlike među učenicima.
Kao primjer navodi Dansku
Kao mogući uzor Wiesinger navodi Dansku, gdje, prema njezinim riječima, bolje plaćeni učitelji rade s manjim skupinama, a djeca dobivaju ciljanu potporu već od treće godine života.
Pozitivno ocjenjuje i Caritasove centre za učenje te traži njihovo širenje. Za posebno problematične učenike predlaže uvođenje posebnih “timeout” razreda, odnosno manjih skupina u kojima bi se s njima intenzivnije radilo dok se ne budu mogli vratiti u redovitu nastavu. Takvi razredi u Austriji planirani su od školske godine 2028./2029.
Wiesinger više ne vjeruje ni da se problem može riješiti jednostavnim većim miješanjem učenika različitog podrijetla među školama. Smatra da je takvo rješenje možda bilo moguće prije 15 godina, ali danas zaključuje da je za to “vlak već otišao”.
