U austrijskom bankarskom sustavu postoji jasna podjela klijenata prema njihovoj financijskoj snazi. No ključni kriterij nije plaća ili vrijednost nekretnine, nego iznos slobodnog, investibilnog kapitala kojim osoba raspolaže. Već od određene razine imovine, banke klijente svrstavaju u posebne kategorije i nude im drugačiji oblik usluge.

Prema standardnoj podjeli u financijskom sektoru, postoje četiri osnovne skupine klijenata. Prva razina naziva se “Affluent” i obuhvaća osobe koje raspolažu s otprilike 100.000 eura investibilne imovine. Iako se ta svota na prvi pogled može činiti relativno niskom, u usporedbi s prosječnim primanjima u Austriji ona predstavlja značajan financijski prag.

Sljedeća kategorija su “High Net Worth Individuals”, odnosno osobe s imovinom od oko milijun eura ili više. Nakon toga slijede “Very High Net Worth Individuals”, koji raspolažu višemilijunskim iznosima, dok je najviša razina “Ultra High Net Worth Individuals”, koja počinje od otprilike 30 milijuna eura.

U tekstu se ističe da 100.000 eura odgovara približno 37 prosječnih neto mjesečnih plaća u Austriji, što pokazuje koliko je teško doći do tog iznosa kroz standardni radni vijek. S porastom imovine raste i razina bankarske usluge, a klijenti s većim kapitalom dobivaju pristup privatnom bankarstvu i personaliziranom upravljanju imovinom.

Važan detalj u bankarskoj procjeni je činjenica da se ne računa ukupna vrijednost imovine, nego samo ono što je likvidno i dostupno za ulaganje. Primjerice, vlastita kuća ili stan ne ulaze u tu kategoriju ako je opterećen kreditom ili nije lako unovčiv.

Prema podacima austrijske središnje banke, ukupna financijska imovina kućanstava iznosi stotine milijardi eura, no većina tog novca nije u gotovini, već u ulaganjima poput fondova, vrijednosnih papira ili osiguranja. Upravo zato banke najviše pažnje posvećuju likvidnom kapitalu koji klijent može odmah koristiti za investicije.