Connect with us

Komentar

Lokalni izbori u BiH: Veliki izborni porazi Izetbegovića, Komšića i Dodika

Objavljeno

na

U nedjelju su Bosni i Hercegovini održani lokalni izbori. Pravo glasa je iskoristilo oko 50 posto birača,što je za nekoliko postotaka manje u odnosu na prošle izbore prije četiri godine. Izbori nisu održani samo u gradu Mostaru. Mostarci će na birališta tek 20.12 ove godine. S obzirom na složenu ustavnu strukturu i etničku podijeljenost pri izbornoj analizi Bosnu i Hercegovinu treba promatrati kao tri izborne jedinice. Pogotovo ako se ima u vidu da u velikoj većini općina i gradova prevlada homogena etnička struktura.

Većinski hrvatska područja – HDZ prošao neokrznut

U većinski hrvatskim područjima HDZ BIH još jednom je potvrdio je poziciju uvjerljivo najjače hrvatske stranke. Osvojili su oko 20 načelničkih pozicija. U nekim općinama uopće nisu imali konkurencije, a u općinama kao što su Livno i Neum pomoglo im je nejedinstvo oporbenih stranaka.

Druga najjača stranka je HDZ 1990 koji može računati na dvije načelničke pozicije: u Rami, svom tradicionalnom uporištu te u Odžaku koji su uspjeli preoteti HDZ-u BIH. Pored Odžaka HDZ BIH je izgubio načelnika u Tomislavgradu. Tamo je uvjerljivu pobjedu odnio kandidat Hrvatskog nacionalnog pomaka Ivan Buntić. HNP je lokalna stranka koju nedavno osnovao bivši HDZ-ov načelnik Ivan Vukadin. U pojedina općinska vijeća ušli su Hrvatska republikanska stranka, lokalne liste, pravaške stranke i HSS.

U miješanim sredinama, a one se uglavnom nalaze u Srednjoj Bosni, stranke s hrvatskim predznakom izašle su sa zajedničkim kandidatima za načelničke pozicije. Najviše vrijedi istaknuti pobjedu hrvatskog kandidata Stjepana Duje u Novom Travniku. Tomu je uvelike doprinijela rascjepkanost u bošnjačkom biračkom tijelu. U općini Vareš kandidat HDZ BIH Zdravko Marošević zadržao je načelničku poziciju zahvaljujući glasovima djela Bošnjaka. U Uskoplju i Jajcu pobjedu su odnijeli kandidati SDA, a Hrvati su imali šanse da pobjede. U Travniku je najviše glasova dobio kandidat koji je istog dana preminuo od posljedica zaraze se koronavirusom. Ne postoji odredba koja regulira takve situacije, tako da je izborni zakon nedorečen po tom pitanju. U svrhu rješavanja ovog problema bit će konzultirane Venecijanska komisija i još neke međunarodne organizacije i institucije. Postoje dva rješenja: ponavljanje izbora ili da načelničko mjesto bude dodijeljeno drugoplasiranom kandidatu,a to bi u ovom slučaju bio kandidat HDZ BIH Goran Pejaković, što bi možda i zakonski imalo najveće uporište.

Većinski bošnjačka područja u entitetu Federacija – poraz SDA-a

Kada su u pitanju većinska bošnjačka područja u entitetu Federacija, SDA je osvojila najveći broj načelničkih pozicija, ali je pretrpjela je teške poraze u većim centrima kao što su Bihać, Zenica, Goražde i Tuzla. U nekoliko općina u Sarajevskoj županiji kandidati takozvane oporbene Četvorke (NIP,SDP,NS i NBL) ostvarili su uvjerljive pobjede te će biti u prilici da nominiraju novog gradonačelnika Sarajeva.

Rezultati u Sarajevu su svojevrstan poraz za nelegitimnog hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića, budući da je krajem prošle godine protivno volji većine svojih birača vratio SDA na vlast u Sarajevskoj županiji te time pretvorio DF u priljepak Bakira Izetbegovića i nerelevantan politički faktor. Izvan Sarajeva SDA je uspjela preoteti par općina u kojim nisu vladali, ali te pobjede nikako neće biti dovoljne da nadomjeste teške poraze u Sarajevu.

Republika Srpska – velika pobjeda mladog Stanivukovića

U Republici Srpskoj snage su odmjerili stranke vladajuće koalicije predvođeni SNSD-om Milorada Dodika te oporba predvođena SDS-om i PDP-om. Vladajući su osvojili oko 40 načelničkih pozicija, što je za skoro duplo više u odnosu na oporbu. No, takvim rezultatom Milorad Dodik nije zadovoljan. U dva najveća grada, u Banja Luci i Bijeljini prevagu su odnijeli kandidati opozicije.

Dodiku u Bijeljini nije pomoglo ni vrbovanje dosadašnjeg gradonačelnika Miće Mićića, a u Banja Luci nakon 22 godine SNSD-ove vladavine funkciju gradonačelnika vršit će mladi Draško Stanivuković koji se u zadnje dvije godine uspio prometnuti u jednog od najznačajnijih oporbenjaka vladavine Milorada Dodika. Njegova pobjeda zasigurno predstavlja iznenađenje i osvježenje na političkoj sceni tog entiteta, ali i Bosne i Hercegovine uopće. Sa samo 27 godina, mladi Stanivuković se prometnuo u jednog od najistaknutijih političara na sceni Republike Srpske.

Lokalni izbori – generalna proba za iduće opće izbore

Zaključno, ovi izbori su bili generalna proba za opće izbore 2022. godine. Pobjedama u Sarajevu i Banja Luci oporbene stranke iz bošnjačkog i srpskog korpusa su uvelike uzdrmale poziciju Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. U hrvatskom biračkom tijelu mogućnost političkog pluralizma i smjene vlastitih političkih predstavnika ovisit će o donošenju novog izbornog zakona, a njegova izmjena se najkasnije može dogoditi do kraja 2021. godine. Dođe li do izmjene izbornog zakona, onda se i u hrvatskom korpusu mogu očekivati neke ozbiljnije promjene koje bi mogle ugroziti zasad čvrstu poziciju Dragana Čovića. Bosna i Hercegovina će izbornu godinu zaključiti s izborima u Mostaru koji se održavaju nakon 12 godina stanke.

Foto: Draško Stanivuković / facebook

Advertisement

Hrvati u Austriji

Uz Dan materinskog jezika: Poteškoće hrvatskog kao materinskog jezika u Austriji

Objavljeno

na

Dok Hrvati u Austriji s pravom bojkotiraju nastavu tzv. BKS jezika jer ih se time želi staviti pod krinkom tobožnje integracije u potpuno neprihvatljive okvire, a Hrvatska ne može intenzivirati konzularni tip nastave kroz Hrvatsku dopunsku školu, za posljedicu imamo stanje koje doista nikome ne odgovara. Može li ovo jezično stanje odgovarati Austriji? Ona kao da nije svjesna da stalnim naglašavanjem i poturanjem tzv. BKS-a, u mnogome omalovažava Hrvate u Austriji, koji su u mnogo čemu primjer sjajne integracije u svim porama života u Austriji. Zvuči neshvatljivo da se zanemaruju temeljne potrebe tako velike populacije od gotovo 200 000 Hrvata u Austriji. Držim kako austrijska strana treba preispitati svoje ukorijenjene stavove, jer ako u nastavi tzv. bosansko-hrvatskog-srpskog jezika sa svega 4% sudjeluju djeca hrvatskog podrijetla, nije li to alarmantan pokazatelj kako tu nešto nije u redu? Mogu li se austrijske školske vlasti hvaliti nastavom tzv. BKS-a i svrstavati je kao najuspješniju i najbrojniju ponudu materinskog jezika u Austriji, ako je ona tako krnja i ne predstavlja realno stanje? Zar je moguće da u obrazovnom sustavu jedne zemlje imamo jezik koji nigdje u svijetu pa niti u matičnim zemljama nije priznat? Hrvatski jezik se predaje u mnogim zemljama svijeta, na 90 sveučilišta, ali nigdje kao BKS jezik! Hrvatski je jezik jedan od službenih jezika Europske unije?

Društvena pozadina i povijesni pregled

Počeci nastave materinskog jezika u Austriji, koja se od školske godine 1991./1992. vodila kao projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“ sežu u godinu 1972., kada su se u saveznoj pokrajini Vorarlberg po prvi put ponudili tečajevi tzv. srpskohrvatskog, slovenskog i turskog jezika. Nakon toga su utemeljene “Miješana povjerenstva” između Austrije i SFR Jugoslavije (1974.), odnosno između Austrije i Turske (1976.), kako bi se utvrdili okvirni uvjeti za školski projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“. Na temelju bilateralnih razgovora uvedena je u pojedinim saveznim pokrajinama dodatna nastava na materinskom jeziku. Za djecu iz SFR Jugoslavije školske godine 1975./76., a za djecu iz Turske školske godine 1976./77. Nakon toga je ova nastava sukcesivno proširena i na ostale savezne pokrajine. Kao osnova za nastavu služili su nastavni planovi i udžbenici iz dotičnih matičnih zemalja, a nastava je od samog početka potpadala pod austrijski školski sustav. Nastavnici su po rotacijskom principu, stavljeni na raspolaganje od dotičnih država i trebali su se nakon četiri ili pet godina vraćati u svoju domovinu, pošto bi ih zamijenilo novo nastavno osoblje. Prvenstveni je cilj dodatne nastave na materinskom jeziku bio da se djeci dade prilika njegovati i dalje razvijati svoj materinski jezik, te stjecati znanja o svojoj domovini kako bi nakon povratka u zavičaj bez poteškoća mogli nastaviti daljnje školovanje.

Početni ciljevi dodatne nastave na materinskom jeziku došli su u opreku s razvojem realnosti u Austriji. Već sredinom osamdesetih godina je skoro 70% djece podrijetlom iz Jugoslavije i 42% djece iz Turske bila rođena u Austriji.

Te društvene promjene kao i nove lingvističke spoznaje zahtijevale su preinaku nastave na materinskom jeziku. Godine 1992. dolazi do propisivanja stručnih nastavnih planova za nastavu materinskog jezika u svim općeobrazovnim obveznim školama (niša i viša osnovna škola, posebne škole s djecom s poteškoćama u razvoju i politehničku školu). Nadalje je u okviru novog nastavnog plana za I. sekundarni stupanj, koji je stupio na snagu školske godine 2000./01. po prvi put donesen stručni nastavni plan nastave materinskog jezika za niži stupanj gimnazije, koji je identičan s planom za višu osnovnu školu.

Ciljevi nastavnog plana nastave materinskog jezika

Kod formuliranja nastavnog plana se potpuno odustalo od početne nakane na povratak djece u zemlju podrijetla roditelja. Ciljevi nastave materinskog jezika su sada razvijanje obiju kultura te učvršćivanje dvojezičnosti. Putem nastave materinskog jezika se želi posebno poticati razvoj osobnosti i stvaranje identiteta učenika.

Ponuda jezika

Iako u načelu postoji teorijska osnova za utemeljenjemnastave bilo kojeg materinskog jezika u koliko postoji potreba i svi kadrovski preduvjeti te isplanirana radna mjesta, vidimo da to s hrvatskim jezikom i nije slučaj. Ove školske godine su na općeobrazovnim obveznim školama i općeobrazovnim višim školama bili ponuđeni sljedeći jezici: albanski, arapski, bugarski, kineski, kurdski, mađarski, makedonski, perzijski, poljski, rumunjski, slovački, slovenski, b/h/s (bosanski/hrvatski/srpski), španjolski i turski pri čemu daleko najveći dio otpada na tzv. bks i turski.

Ciljne skupine

Pravo sudjelovanja imaju svi učenici čiji prvotni jezik nije njemački, bez obzira na njihovo državljanstvo, kao i učenici koji se u obitelji odgajaju dvojezično, također bez obzira na njihovo državljanstvo.

Organizacijski okvir

Na materinskom jeziku djeteta može se već na predškolskom stupnju ponuditi poticanje u okviru obvezujuće vježbe “jezik i govor” u trajanju od tri sata tjedno, paralelno uz nastavu, ili pak integrativno.

U osnovnim školama (1. do 4. razred) i općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (1. do 5. razred) nudi se nastava materinskog jezika kao neobvezujuća vježba, a u višim osnovnim školama, te na općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (6. do 8. razreda) ili kao slobodan izborni predmet s ocjenjivanjem, ili kao neobvezujuća vježba bez ocjenjivanja u trajanju od dva do šest sati tjedno.

U nižim stupnjevima gimnazije nastava se materinskog jezika također može održati kao slobodni izborni predmet, ili kao neobvezujuća vježba i to u trajanju od 8 do 21 sat tjedno tijekom četiri godine, što znači, po školskoj godini, najmanje dva, a najviše pet ili šest sati tjedno.

U politehničkim školama se nastava materinskog jezika može držati kao slobodni izborni predmet ili kao neobvezujuća vježba u trajanju od tri sata tjedno.

Za viši stupanj gimnazije, te srednje i više stručne škole nije propisan nikakav odgovarajući nastavni plan, ali je ipak moguće ponuditi nastavu materinskog jezika u okviru školske autonomije. Nastava se odvija ili paralelno uz uobičajenu nastavu, ili integrativno, ili dodatno – posije podne. Poglavito u bečkim osnovnim školama rade nastavnici iz bivše Jugoslavije i Turske zajedno u timovima s austrijskim učiteljima. U ostalim saveznim pokrajinama, te kod manje rasprostranjenih materinskih jezika prevladava oblik tečaja.

Veličina skupina polaznika

Kod neintegrativnog izvođenja nastave (oblik tečaja) vrijede isti brojevi za stvaranje i podjelu skupina kao kod slobodnih izbornih predmeta, odnosno neobvezujućih vježbi, pri čemu se primjenjuje za pokrajinske škole odgovarajući pokrajinski provedbeni zakoni, a za savezne škole jedinstven propis o potrebnom broju za podjelu skupina. Mogu se oblikovati i skupine s učenicima različitih razreda, školskih stupnjeva i vrsta škola. U koliko bi broj prijavljenih učenika u gimnaziji bio nedovoljan za ustroj posebnog tečaja (čest slučaj u školama izvan Beča), mogu dotični učenici sudjelovati na tečaju u nekoj višoj osnovnoj školi, pri čemu se njihov broj ne uzima kod stvaranja skupine, ili kod podjele postojeće skupine.

Nastavnici

Nastavnike za nastavu materinskog jezika postavljaju i plaćaju austrijske školske vlasti. Već u školskoj godini 1998./99. imalo je 39% nastavnika materinskog jezika austrijsko državljanstvo, a ta tendencija uzimanja državljanstva je u stalnom porastu tako da primjerice 50% nastavnika materinskog jezika u Beču posjeduje austrijsko državljanstvo.

Usporedba nastave materinskog jezika u Austriji s drugim članicama Europske unije

Sve članice EU-a predviđaju u nekom obliku poticanje učenika u njihovom prvotnom govoru. Modeli koji se primjenjuju u pojedinim zemljama se dijelom znatno međusobno razlikuju, ali se u osnovi mogu razlučiti dva pristupa.

Konzularni tip nastave:
Poticanje materinskog jezika počiva na bilateralnom sporazumu između zemlje podrijetla i zemlje prijema. Okvirni uvjeti variraju, već prema pojedinom sporazumu, ali uglavnom zemlja podrijetla preko veleposlanstva ili konzulata u suradnju s udrugama stavlja na raspolaganje potrebnu infrastrukturu i nastavnike. Zemlje prijema osiguravaju prostor te u većini slučajeva sudjeluju i plaćanju nastavnika. Države: Belgija, neke njemačke pokrajine, Francuska, Luksemburg, Portugal, Španjolska.

Integrirani tip nastave:
Za poticanje materinskog jezika odgovornost snosi zemlja prijema, koja isto tako postavlja i plaća nastavnike. Država je dijelom obvezna da pri jednom određenom minimalnom broju ponudi nastavu materinskog jezika. Nastava se može održavati za vrijeme redovite nastave, ili izvan nje. U koliko su u jednoj skupini obuhvaćeni učenici različitih razreda/škola kako bi se dostigao minimalan broj, tada se nastava u pravili odvija izvan uobičajenog školskog vremena. Države: Austrija, Danska, neke njemačke pokrajine, Finska, Grčka, Italija, Nizozemska, Švedska, Velika Britanija.

Austrija se dakle još od 1992. godine odlučila uvrstiti nastavu materinskog jezika u redovito školstvo. Po mišljenju Elfie Fleck, ponajvećeg autoriteta za nastavu materinskog jezika u Austriji, integrirani tip nastave predstavlja značajan napredak. Ona ističe kako je to jasan znak prosvjetne politike, ali je isto tako svjesna da ponuda materinskog jezika u austrijskim školama koju pohađaju učenici iz 160 zemalja, s preko 200 materinskih jezika nije niti izdaleka kakva je primjerice u skandinavskim državama. Mag. Fleck često ističe kako je nadležnost zemalja podrijetla za nastavu materinskog jezika neefikasna pa čak i zastarjela.

Dakle, različita je sudbina hrvatskoga jezika kod hrvatskih iseljenika diljem svijeta pa ovisi od kontinenta do kontinenta pa i od države do države. Važna je svakako i starost i brojnost naših iseljenika, kao i udaljenost od domovine. U svakom slučaju i hrvatski je jezik, kao i svaki drugi iseljenički jezik, ugrožen životnim prilikama u novoj sredini. Dinamičan ritam života i razumljiv dominantan pritisak mjesnoga jezika baca u sjenu iseljeničke jezike pa tako i hrvatski. U mnogim našim iseljeničkim zajednicama i obiteljima govorenje hrvatskim jezikom svedeno je na najmanju moguću mjeru, unutar stana ili kuće, na misi na hrvatskom jeziku, na ponekoj domovinskoj priredbi. Ali i ondje hrvatskim govore uglavnom stariji, dok mlađi većinom govore jezikom zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive.

Jzik je iskaznica, poput imena, poput vjere i kulture. Zato svi iseljenici nastoje, s više ili manje truda, njegovati i čuvati materinski jezik, odnosno jezik staroga kraja. Zato je i danas važno učiti i govoriti hrvatskim jezikom i u iseljeničkim prilikama, usprkos dominaciji mjesnoga jezika. Nastavom hrvatskoga jezika i kulture prenosi se i njeguje hrvatsko kulturno i povijesno naslijeđe djeci hrvatskog podrijetla koja žive u bilingvalnoj ili multilingvalnoj sredini, što obuhvaća djecu hrvatskih državljana koji žive u zemljama Europske unije, djecu pripadnike hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama i djecu iseljenika u prekomorskim zemljama.

Hrvatska nastava, osim jezikoslovlja, sadrži i stjecanje znanja o Hrvatskoj i njezinoj kulturi u širem smislu (hrvatskoj povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini, uključujući upoznavanje sa svakodnevnim životom i vrijednostima stanovnika Republike Hrvatske, ekonomske, političke te ostale sadržaje hrvatskog društva). Razvojem jezičnih kompetencija te usvajanjem hrvatske kulturne, povijesne i prirodne baštine hrvatska nastava pridonosi razvijanju osjećaja pripadnosti hrvatskoj kulturi i hrvatskoj domovini. Istodobno je učenje hrvatskoga jezika i kulture sredstvo uspješnije interkulturalne komunikacije i razumijevanja u sredinama u kojima žive hrvatski građani.

Organizacija konzularnog tipa nastave hrvatskog jezika u Austriji
Ministarstvo znanosti i obrazovanja organizira i financira hrvatsku nastavu potpuno ili djelomično u 20 država svijeta (Argentina, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Francuska, Italija, Irska, Luksemburg, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Švicarska, Velika Britanija) za oko 6 800 učenika, a nastavu izvodi 95 učitelja. Ministarstvo odabire i financira učitelje koji se upućuju na rad na temelju Pravilnika o uvjetima i postupku izbora učitelja za rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu (NN 41/09.) Uz hrvatsku nastavu u inozemstvu koju organizira Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, u inozemstvu, kako je spomenuto, postoji hrvatska nastava integrirana u obrazovni sustav zemalja primateljica, koji organiziraju i provode obrazovne vlasti zemalja primateljica, te hrvatska nastava koju organiziraju hrvatske zajednice i katoličke misije u inozemstvu.

U državama u kojima žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine nastava na hrvatskom jeziku organizirana je najčešće u sklopu redovnog obrazovnog sustava. Učitelji koji rade u tim sustavima imaju mogućnost sudjelovati na stručnom usavršavanju na seminaru koji organizira Agencija za odgoj i obrazovanje u ljetnim mjesecima u Hrvatskoj, a prema potrebama i mogućnostima organiziraju se i seminari u zemljama u kojima se nastava održava. Ministarstvo potporu održavanju nastave daje kupnjom knjiga i drugih nastavnih materijala, a u pojedinim državama uz odobrenje njihovih obrazovnih vlasti financira rad učitelja u cilju unaprjeđenja hrvatske nastave za potrebe hrvatske nacionalne manjine (Austrija, Crna Gora, Makedonija, Italija, Slovačka, Srbija, Rumunjska).

Hrvatska nastava za potrebe hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama najčešće je integriranog tipa ili se ostvaruje u sklopu katoličkih misija i hrvatskih zajednica (Australija, Kanada, SAD).

Hrvatska dopunska škola u Austriji, jedino je mjesto gdje se sustavno uči hrvatski jezik, kultura i povijest
Brojni hrvatski građani žive i rade u Republici Austriji kao gastarbajteri i najvjerojatnije će većim dijelom oni i njihova djeca tamo i ostati. Djeca, predstavnici druge i treće generacije pohađaju obvezne škole i brojne slobodno izabrane programe koje im nudi zemlja boravka. Dio roditelja koji su svjesni značaja dopunske nastave hrvatskog jezika i kulture u očuvanju nacionalnog identiteta, uključili su djecu u takav oblik neobveznog obrazovanja. Neki iz egzistencijalno-objektivnih razloga, jer budućnost vide u svojoj domovini, a drugi iz kulturološko-socijalnih razloga jednostavno žele znanjem jezika i kulture očuvati i ojačati identitet zemlje podrijetla.

Hrvatska dopunska nastava je jedino mjesto gdje se sustavno uči hrvatski jezik, kultura i povijest. Fleksibilni programi koji su otvoreni i prilagođeni za svu djecu, bez obzira na njihove raznolike sposobnosti, različita jezična predznanja, interese i obrazovne potrebe, imaju mnogostruku važnost i korist za svoje polaznike: Budući da djeca bez poduke sve više zaboravljaju svoj materinski jezik, a neki od njih ga nisu svladala niti na razini obiteljskog sporazumijevanja, dopunska nastava je nužna kako bi uklonila ovaj nedostatak. Svladavanje hrvatskog jezika i kulture je temelj očuvanja nacionalnog identiteta. Oni koji svoju budućnost vide u svojoj domovini, bez poznavanja jezika imat će poteškoća s nastavkom školovanja. Ako pak završe cjelokupno školovanje u inozemstvu, s manjkavim ili nikakvim poznavanjem hrvatskog jezika i kulture, teško će naći zaposlenje u Republici Hrvatskoj. Ako i nakon školovanja ostaju u Austriji, imat će prednosti ako svladaju hrvatski jezik i osnove nacionalne kulture. Naime, suradnja između Austrije i Hrvatske sve se više širi, posebno u gospodarstvu pa se sve više traži poznavanje i hrvatskog jezika za radna mjesta koja ostvaruju tu suradnju (trgovina, uvoz-izvoz, tehnološka suradnja, proizvodnja, turizam, mediji i dr.).

Hrvatske dopunske škole, kao i u ostalim europskim državama tako i u Austriji, nastale su 90-tih godina, odmah nakon prvih demokratskih promjena u Hrvatskoj. Osnivane su na naputak Ministarstva znanosti i obrazovanja te svekoliku podršku i pomoć hrvatskih kulturnih zajednica i Hrvatskih katoličkih misija.

Svakako je značajan program mješovite komisije za suradnju Republike Hrvatske i Republike Austrije u području kulture, znanosti i prosvjete. U tim Programima suradnje pod zaglavljem „Nastava materinskog jezika na hrvatskom jeziku“, obje strane pozdravljaju takav oblik dodatnog obrazovanja kao sredstvo za promicanje učenja jezika učenika kojima je njemački jezik drugi jezik.

Austrijska strana priopćava da je u nastavi materinskog jezika, a ovisno o broju prijava i o mogućnostima mjesta u kojem se nalazi škola, moguće provesti jezično-etnički homogenu skupnu nastavu hrvatskog jezika i kulture. Izbor, zapošljavanje i plaćanje nastavnika za nastavu materinskog jezika u Austriji obavljaju nadležne vlasti Republike Austrije za školstvo. Nastavni materijali za nastavu materinskog jezika izradit će se dijelom u Austriji, a dijelom će se kupovati u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom da su oni sukladni propisima austrijskih nastavnih programa.

Međutim stvarnost je nešto drugačija.

Odnos prema dopunskom obrazovanju djece hrvatskih migranata je različita od pokrajine do pokrajine, od grada do školskog okruga. Austrijske vlasti i troma školska administracija sporo i teško mijenjaju nešto što su već ranije ozakonili pa još uvijek insistiraju da se nastava izvodi u heterogenom nacionalnom sastavu i nude nama neprihvatljive jezične varijante. Zbog toga još uvijek moramo uporno uvjeravati osobe u nadležnim prosvjetnim institucijama da je hrvatski jezik poseban i samosvojan i da hrvatska djeca imaju pravo također na nastavu hrvatskog jezika. Jezično usvajanje materinskog jezika mora se dakle dalje razvijati u školi. Ono se ne smije prekinuti, jer ne samo da zbog toga trpi ovladavanje materinskim jezikom, već i razvoj drugog jezika (njemačkog).

Kod djece koja pripadaju jezičnim manjinama događa se upravo sljedeće: Polaskom u školu razvoj se materinskog jezika manje više naglo prekida. Daljnje stjecanje materinskog jezika se u školi jedva ili nikako ne podupire. Djeca uče na drugom, stranom jeziku čitati i pisati. To ima za posljedicu da se niti prvi niti drugi jezik ne mogu u potpunosti razviti, jer se opismenjavanje i školska socijalizacija vrše na drugom jeziku, a ne na jeziku obitelji. Nastupa lom u jezičnom razvoju koji označavamo terminom polujezičnost. Takvo nedostatno znanje materinskog i drugog jezika se često na prvi pogled ne može utvrditi. Dotična djeca ne upadaju uopće u oči svojom kompetencijom u svakodnevnoj komunikaciji na drugom jeziku, u našem slušaju na njemačkom. Deficit se najčešće pokazuje tek mnogo kasnije, kada u školi u prvi plan stupe kognitivne jezične vještine, te treba na primjer baratati apstraktnim pojmovima. Jezične vještine, koje netko može dostići na drugom, stranom jeziku, bitnim djelom su ovisne o kvaliteti i razini znanja koje je dosegao na materinskom jeziku. Istraživanja su pokazala da su djeca koja polaze nastavu materinskog jezika uspješna ne samo u njemačkom jeziku nego i u drugim predmetima austrijske škole. Literatura o bilingvizmu također govori u prilog nastave na materinskom jeziku: učenje materinskog jezika u školi istovremeno s drugim jezikom ne sputava stjecanje jezičnih vještina na drugom jeziku, naprotiv; djeca koja kvalitetno komuniciraju materinskom jezikom lakše i brže usvajaju drugi i ostale jezike; sposobnost jezične analize, te kvalitete i kvantitete jezičnog usvajanja su kod dvojezične djece viši nego kod jednojezične; potiče se jezična kreativnost; to konačno vodi ka većoj toleranciji kod bilingvalnih ljudi i njihovoj umanjenoj sklonosti pretjeranom etnocentrizmu.

Integracija ne teče u jednom u jednom smjeru. Ona mora biti dvosmjerna i iskrena. Prihvaćena i od strane Austrijanaca i migranata, koji su ovdje našli svoju drugu domovinu. Ona ne smije biti prikrivena asimilacija, nego doista integracija sa svim ljudskim pravima koja uživaju žitelji Europske zajednice. Jedno od temeljnih prava jest svakako pravo dodatnog obrazovanja na materinskom jeziku. Kad su Hrvati u pitanju, to je hrvatski, a ne neke ponižavajuće varijante i mješavine jezika.

Dakle, konzularnim tipom nastave gdje Hrvatska izravno skrbi o plaći nastavnika, udžbenicima i pomagalima, u 21 zemlji svijeta obuhvaćeno je oko 7000 djece s kojima radi 95 nastavnika. U Austriji je takvom vrstom nastave obuhvaćeno oko 1000 učenika s kojima radi 12 nastavnika. Usprkos zauzetosti Ministarstva znanosti i prosvjete Republike Hrvatske, razvidno je kako je to izrazito mali broj polaznika imajući u vidu ukupan broj djece školske dobi u izvandomovinstvu.

U Austriji živi oko 15 000 djece školske dobi hrvatskog podrijetla. Svjesni smo žalosne činjenice da ih zbog tretmana hrvatskog jezika u Austriji, jako malo pohađa integrirani tip nastave odnosno materinski jezik koji je, kao što je istaknuto, u potpunoj nadležnosti austrijskih školskih vlasti. Ako znamo da svega 500 djece pohađa nastavu materinskog jezika (i to na mjestima gdje je nastavnik izvorni hrvatski govornik), u Hrvatima neprihvatljivoj varijanti tzv. BKS jezika, dolazimo do jednostavne računice da je oko 13 500 djece školske dobi u Austriji potpuno izvan obrazovnog sustava, kako austrijskog tako i onog hrvatskog. Čak i uz pretpostavku da pola djece odnosno njihovih roditelja nisu zainteresirani za bilo koji oblik nastave hrvatskog jezika u Austriji, dolazimo opet do porazne brojke da oko 7 000 djece odnosno njihovih roditelja ne ostvaruju svoje temeljno pravo u Austriji.


Mag. Elfie Fleck, Odjel za migraciju i školstvo Saveznog ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije.
Council of Europe. U: Cinar (1998.), str. 28.
Usp. Cinar (1998.), str. 38.
Usp. BGBl. 528/1992 i BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
Usp. BGBl. II br. 133/2000 i BGBl. II br. 134/2000.
Usp. BGBl. 528/1992
Usp. BGBl. 546/1993 i BGBl. II br. 134/2000.
Usp. BGBl. II br. 133/2000.
Usp. BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
Usp. BGB1. 86/1981 u pojedinim važećim inačicama.
Usp. bm:bwk (izdavač) Informationsblätter des Referats für interkulturelles Lernen, br. 5/99, str. 13.
Batinić, isto
Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
Mrežna stranica kroat.at
HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Nastavi čitati

Komentar

Pravoslavni Božić ili Božić po julijanskom kalendaru?

Objavljeno

na

Čitam ovih dana mnogobrojne čestitke za Božić. Jako je to lijepo i tomu se treba radovati. No, malo zbrke ima ovih dana kada nakon Božića kojega katolici slave 25. prosinca, čestitamo Božić našim prijateljima pravoslavne vjeroispovijesti. Kada je njima Božić i je li ispravno čestitati im pravoslavni Božić ili pak Božić po julijanskom kalendaru?

Naime, svi kršćani slave Božić istoga dana, 25. prosinca, a razlika je u kalendaru odnosno njegovoj primjeni. I pravoslavni slave Božić isto kao katolici, samo što je razlika u danima nastala zbog razlike u kalendaru (gregorijanskom naspram julijanskog). Neću ovdje o tome koji je kalendar “točniji”.

Ja sam, primjerice, Božić čestitao rumunjskoj prijateljici baš 25. prosinca iako je ona pravoslavka, iz prostog razloga što su Rumunji baš kao i Bugari prihvatili obnovljeni, gregorijanski kalendar.

Sutra čestitati pravoslavni Božić je terminološki pogrešno jer ga slave i grkokatolici, katolici koji su zadržali istočni obred i pridržavaju se julijanskog kalendara. Rusi i Srbi se još drže julijanskog kalendara i to treba poštivati.

Gledam ovih dana u centru Beča kako jedna novinarka austrijske nacionalne televizije zaustavlja turiste, mahom Kineze, i pita ih kako se kod njih proslavlja Božić. Pretpostavljam kako novinarka zna kako je Božić kršćanski blagdan?! Čudi se ona odgovorima susretljivih Kineza koji je nerazumljivo pogledavaju i tek iz pristojnosti nešto odgovaraju. Doduše, možda je novinarka htjela znati kako proslavlja Božić pet posto kršćana u Kini pa se rukovodila da je to doista relevantno jer se ipak tu radi od više od 60 milijuna ljudi? Ili je Božić za nju tek dio tradicije, kupovanja, kićenja i ispijanja vina i punča pa što bi onda i u Kini bilo drukčije?

No, vratimo se na naš omiljeni kršćanski blagdan i čestitajmo sutra Božić svima onima koji ga slave po julijanskom kalendaru.

Sretan Božić!

Nastavi čitati

Komentar

Zašto Europskoj komisiji smeta Božić?

Objavljeno

na

Europska komisija povukla je smjernice za izbjegavanje diskriminacije i promicanje inkluzivnosti, a koje su izazvale val negodovanja. S pravom! Kontroverzni dokument, naslovljen “Jedinstvo jednakosti”, predlagao je da se u komunikaciji umjesto izraza “božićno vrijeme” koristi “blagdansko vrijeme”.

Doduše, ovdje u Austriji baš kao i u Hrvatskoj, s mnogobrojnih televizijskih emisija čestitaju nam blagdane, praznike pa i na sam Božić, opet je za njih – blagdan. U Austriji će se tako prekinuti i lockdown, virus će na kratko otići na spavanje, kako bi ljudi pohrlili u “blagdansku kupovinu”. O Božiću, rođenju Gospodinovu, neće biti riječi. Iz izloga nam već ionako čestitaju Merry X-mas umjesto Christmas. Jer, Božić je, očito “suvišan”, a ovo je nekako, valjda, prilagodljivo širokim masama.

Srećom, na ove nebuloze briselskih činovnika reagirao je i Vatikan napominjući da su “smjernice” pokušaj brisanja korijena kršćanske Europe.

“To je također poništavanje naših korijena, kršćanske dimenzije Europe, osobito s obzirom na kršćanske blagdane. Naravno, svjesni smo da Europa svoje postojanje i identitet duguje mnogim utjecajima, ali ne možemo zaboraviti jedan od glavnih, ako ne i najvažniji, samo kršćanstvo. Stoga, uništavanje razlika i uništavanje korijena znači upravo to, uništenje osobe.”, napisao je državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin.

Čestitam!

Nastavi čitati