Vijest kako Hrvatski nogometni savez i izbornik mlade reprezentacije Igor Bišćan prate jednog od najboljih mladih argentinskih igrača, 19-godišnjeg Matea Bajamicha, igrača argentinskog nogometnog kluba Instituta, u fokus hrvatske nogometne javnosti opet je dovelo temu hrvatskih igrača iz dijaspore. Mateo Bajamich nije jedini talentirani igrač hrvatskih korijena kojeg prate u Hrvatskom nogometnom savezu. Već sada primjerice u mladim uzrastima nekoliko njemačkih i austrijskih klubova ima igrača koji su itekako zanimljivi hrvatskim stručnjacima. Neki od tih igrača već posjeduju hrvatsku putovnicu, a neki od njih tek trebaju za nju aplicirati. Najsvježiji primjer nije mladi Argentinac, nego igrač koji je donedavno branio boje Salzburga, danas igrač njemačkog Wolfsburga – Marin Pongračić. Marin je rođen u njemačkom Landshutu i prije nego je zablistao u Salzburgu i igrama zaslužio vrijedan transfer u Bundesligu, Marin je prošao mlade kategorije dvaju minhenskih klubova. Prvi nastup za neku od mladih reprezentacija Hrvatske zabilježio je prije pet godina. Dobrim igrama u Salzburgu, te dobrim startom u Bundesligi, Pongračić je skrenuo pažnju izbornika Dalića i vrlo je vjerojatno da će uskoro upisati prvi nastup za reprezentaciju Hrvatske. Nema sumnje da će se trend sjajnih igrača iz dijaspore nastaviti i u sljedećim godinama.
Priča o hrvatskim igračima iz dijaspore počinje već osamostaljenjem Republike Hrvatske i formiranjem nogometne reprezentacije, no pravu vrijednost igrača iz dijaspore, hrvatska navijači i hrvatska javnost počeli su razumijevati dolaskom braće Kovač i Josipa Šimunića, koji su svojim pristupom, požrtvovnošću i zalaganjem brzo osvojili simpatije šire javnosti. Kasnije su došli igrači poput Mladena Petrića, Ivana Klasnića i Ivana Rakitića, pa onda i Matea Kovačića, Dejana Lovrena, ako hoćete i Vedrana Ćorluke koji dolazi iz Bosne i Hercegovine, koja je nekako bliža Hrvatskoj, pa neki na te igrače i ne gledaju kao igrače iz dijaspore. Popularni “Čarli” godinama je bio nezamjenjiva karika u hrvatskoj obrani. Svi nabrojani, ali i oni prije njih i poslije njih dali su hrvatskoj reprezentaciji veliki obol, kako u nogometnom tako i u karakternom smislu. Četvorica igrača iz dijaspore sudjelovala su i u osvajanju srebra u Rusiji, a prema svemu sudeći bit će i udarne igle na predstojećem Euru.
Mnogi će reći da je nogomet više od sporta, da je nogomet ponekad čista emocija, da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. I zbilja, nema sporta koji privlači toliko pažnje kao nogomet, nema sporta koji može okupiti toliki broj navijača i nema sporta koji može izazvati toliko emocija koliko i nogomet. Nogomet djeluje i kao mehanizam nacionalne solidarnosti promovirajući osjećaj identiteta i zajedništva, a to smo najbolje vidjeli u ljeto 2018. godine, za vrijeme trajanja prvenstva i za vrijeme proslave mitskog srebra iz Rusije. Svi su bili kao jedno, razlike među nama naprosto su bile zaboravljene.
Emocionalna nota, ona ljubavi prema nogometu i hrvatskoj reprezentaciji najbolje je vidljiva upravo na igračima koji dolaze iz hrvatske dijaspore. Mnogi od njih su imali priliku igrati za zemlje u kojima su rođeni. no oni su unatoč svemu ipak izabrali Hrvatsku. Neki pak, unatoč ponudama drugih reprezentacija, nikad nisu pomišljali o igranju za bilo koju drugu reprezentaciju osim Hrvatske. Zanimljivo, među prvih deset igrača Vatrenih s najviše nastupa u “kockastom” dresu čak su petorica igrača iz dijaspore, Josip Šimunić, Vedran Ćorluka, Ivan Rakitić, te Robert i Niko Kovač. Mnogi od prethodno nabrojanih igrača mogli su izabrati zemlje u kojima su rođeni ili odrasli, čak se takvi izbori nameću i kao logični, pogotovo igrači koji su rođeni u Njemačkoj, državi koja je gotovo pa oaza za nogometaše, nogometni div koji nudi sve mogućnosti za razvoj. Velika većina naših igrača odgajana je u krugu svojih obitelji s usađenom ljubavi prema domovini, prema Hrvatskoj, prema hrvatskom nacionalnom dresu. Upravo je obitelj temeljna podloga mladim igračima iz dijaspore u izgradnji identiteta koja im istovremeno daje osjećaj da su pripadnici drugačije zajednice od one u kojoj žive, da su za Hrvatsku vezani povijesnim korijenima. Zato talentirani klinci, kakvi su nekad bili i Rakitić, Kovačić i Ćorluka radije biraju Hrvatsku.
Sportski, ali i društveni fenomen sportaša iz dijaspore sigurno će se nastaviti i u budućnosti. Nažalost, svakim novim danom sve je veći broj Hrvata koji žive van Hrvatske, a time su šanse da će hrvatski dres nositi dijete iz dijaspore i veće. Na sportaše iz dijaspore trebamo biti posebno ponosni, jer su unatoč nekim boljim uvjetima, nekim boljim i zdravijim sredinama, bogatijim ponudama ipak slušali srce i izabrali Hrvatsku. Nerijetko, na sportskim borilištima pokazali su i najviše volje, želje i strasti braneći boje Hrvatske.
R.P I kroativ.at
