Hrvati u BiH
HRVATI U BiH: Kronika jednog nestanka
Hrvatska pozicija u Bosni i Hercegovini, ili bolje rečeno, pozicija bosansko-hercegovačkih Hrvata poznata je već više od desetljeća i pol. Dva su tu temeljna problema.
Unutarnja majorizacija od strane HDZ-a BiH koji bh. Hrvate drži u svojevrsnoj talačkoj poziciji zahvaljujući onoj goroj i po Hrvate pogubnijoj – vanjskoj majorizaciji od strane bošnjačkih političkih elita.
Danima bi mogli pričati o tomu koje sve greške rade hrvatske političke elite. No zadržimo se na onoj temeljnoj, a to je nemogućnost održavanja u koraku s vremenom. Niti svoje politike, ni način djelovanja, a ni nastup prema vani – bilo da se radi o susjedima, regiji i svijetu ili biračima, HDZ BiH već dugo nije pokušao modernizirati, ili, modernim rječnikom rečeno, “apdejtati”. Istini za volju, ni druge stranke s hrvatskim predznakom nisu puno drukčije, samo je HDZ BiH najdominatnija stranka pa je, što je i u politici logično, njima važno i uputiti najveću kritiku.
Ili drukčije rečeno: Onaj tko odgovara mora biti i odgovoran. HDZ BiH se kao stranka nametnula bh. Hrvatima kao lider, tako je i potpuno logično da se račun za sve ono što nisu napravili, a trebali su, isporuči njima.
VANJSKA MAJORIZACIJA
Kad je u pitanju odnos hrvatskih i bošnjačkih političkih elita, valja kazati kako taj odnos nije puko stranačko ili nacionalno nadmetanje. Jednostavno, kad god netko od bošnjačkih javnih osoba, bilo da su političari ili intelektualci, nešto poruči Čoviću, on tu poruku šalje cijelom hrvatskom narodu. Pitanje opstanka Hrvata u BiH nije pitanje opstanka Dragana Čovića, a upravo Sarajevo i dio Čovićevih kritičara iz hrvatskog korpusa to pokušava tako pojednostaviti.
Hrvatima je Čović štetan zbog onoga što se u katoličkom nauku tumači grijehom propusta, međutim, smjenom Čovića ili smjenom cijelog HDZ-a Hrvatima i dalje ostaje problem vanjske majorizacije, odnosno majorizacije od strane bošnjačkih političkih stranaka.
Takva situacija traje gotovo 20 godina, a u svakom slučaju više od 15. Formalno je to započelo 2006. kada se po prvi put srećemo s fenomenom Komšić, ali je teren pripreman dosta ranije, još otkako je Alija Izetbegović početkom tisućljeća uputio Ustavnom sudu apelaciju o konstitutivnosti sviju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Komšić je došao samo kao kruna te pripreme i početni čavao u lijes umirućeg političkog naroda – Hrvata.
Njegov izbor tada nitko nije problematizirao, štoviše, dobio je i puno simpatija od ljudi koji ga danas preziru ili ismijavaju, ali je to bio prvi udar na pravo Hrvata da sami biraju svoje predstavnike. Godine 2010. to se nastavilo njegovim drugim izborom, da bi kao svojevrstan plug-in toj situaciji došao i izbor, odnosno nametanje Vlade Federacije bez legitimnih političkih predstavnika Hrvata.
PROMJENE ZAGREBAČKOG VIĐENJA
Cijelo to vrijeme politički Zagreb je šutio i na krilima detuđmanizacije potpuno se odrekao hrvatskog naroda u BiH. Račanova vlada i prvi Mesićev mandat napravili su teški odmak od herceg-bosanske priče dok je Sanader rušio tadašnji HDZ BiH (koji je također vodio Čović) podupirući otvoreno HDZ 1990. Istovremeno se događa gore spomenuta 2006. i prvi Komšićev izbor, a nakon Sanadera koji odlazi s vlasti ni vlada Zorana Milanovića ne čini nikakav poseban iskorak prema obnovi komunikacije s bh. Hrvatima dok je Ivo Josipović, što nije bilo slučaj kod Mesića, donekle ipak radio na tomu da se približi Hrvatima u BiH koji su ga opet ignorirali, ali ne zbog toga, nego zbog činjenice da dolazi sa suprotnog političkog i ideološkog spektra koji oni, uglavnom, zastupaju. Elem, Josipović je u svom uredu primio Dragana Čovića dok se nije sastajao s nametnutim predsjednikom Federacije Živkom Budimirom.
Prijeloman trenutak događa se kada je Mostar doslovno gorio, a upravo tamo kao premijer je stigao Zoran Milanović izrazivši u tim trenucima potporu legitimnim političkim predstavnicima Hrvata koji nisu bili dio federalne vlasti. To je nekako bio, doduše i igrom slučaja, trenutak kada su stvari iz zagrebačke perspektive počele izgledati drukčije.
Eurozastupnici predvođeni Plenkovićem i nova predsjednica Grabar Kitarović započeli su, zapravo, ono što se postoji i danas, a to je svojevrsni konsenzus relevantnih političkih opcija u Hrvatskoj po pitanju položaja bh. Hrvata. Nemjerljiv je tu doprinos i nekih drugih stranaka i pojedinaca koji ne pripadaju HDZ-u poput aktualnog saborskog zastupnika Nine Raspudića, stranke Most i mnogih drugih. Uglavnom, tada je počelo svojevrsno zatopljenje odnosa. Šteta koja je počinjena ranije, ipak, nije mogla biti nadoknađena pa se 29. studenog 2017. događa svima znana tragedija koja je kulminirala samoubojstvom generala Praljka, a malo manje od godinu dana nakon tog Komšić je izabran po treći put.
BOŠNJAČKO SILOVANJE DEMOKRACIJE
Komšićevim trećim izborom 2018. godine nekako je i zadnji naivac u Hrvatskoj shvatio da taj čovjek u sebi nema ništa ni građansko ni socijal-demokratsko nego mu je SDA utkana u genetski materijal. Problematiziranje slučaja Komšić i lobiranje nekolicine ljudi od kojih neki nisu političari, pokazalo je javnosti u Hrvatskoj što je zapravo Željko Komšić, dok je prepotentni nastup Bakira Izetbegovića u jednom od najgledanijih talk showowa na Balkanu pokazao svima da je Bakir Izetbegović, zapravo, bošnjački radikal neo-miloševićevskog habitusa koji u BiH pokušava otprilike ono što je Milošević radio u bivšoj nam zajedničkoj državi.
Tako je bošnjačko silovanje demokracije dovelo do neminovnog procesa – mirenja Srba i Hrvata u BiH koji su unatoč obostranim traumama iz zajedničke povijesti uspjeli pomirit mnoge svoje razlike da bi shvatili tko im, doslovno, radi o glavi. To su nedvojbeno bošnjačke političke elite koje nakon obračuna s Hrvatima imaju u planu krenuti i u onaj sa Srbima – prvo ekonomskim ucjenama potom i političkim ucjenama i pritiscima. To je plan bošnjačkih političkih elita, a iako na prvu zvuči kao skript scenarija za politički triler, taj plan je jednostavan.
Bošnjačke stranke Hrvatima žele na idućim općim izborima 2022. uzeti trećinu mjesta u federalnom domu naroda. To je šest od 17 izaslanika koji se biraju iz županijskih skupština. Bošnjačke stranke će, jednostavno, postaviti dovoljno Hrvata na liste potom i u skupštine tako da mogu kontrolirati taj dom. E što onda? Kontrolom trećine federalnog doma kluba Hrvata, bošnjačke stranke u mogućnosti su izabrati predsjednika i potpredsjednike Federacije. Potpis predsjednika Federacije služi mandataru vlade da sastavi vladu. Dakle, federalna vlada bez hrvatskih zastupnika. Drugi par rukava je državni Dom naroda i hrvatski klub koji ima pet zastupnika. Pogodite, oni se delegiraju iz federalnog kluba koji, u ovom slučaju, kontroliraju Bošnjaci. Osim federalnog doma naroda, Bošnjaci će tako Hrvatima izabrati i trećinu kluba Hrvata u državnom domu naroda pa će Hrvati, osim u Federaciji, biti marginalizirani i na državnoj razini.
To je bošnjački plan koji im za sada može uspjeti, a jedina mu je brana izmjena Izbornog zakona na način da svi biraju svoje legitimne predstavnike. Bošnjačke stranke na to nikada neće pristati, a bez njih se ne može ni donijeti takav zakon jer ga treba izglasati u parlamentu, a HDZ BiH, uz najbolju volju i mogućnosti lobističke i druge prirode, nikada neće natjerati bošnjačke stranke da dignu ruku i izglasaju takav zakon. Tu jedino može utjecaj imati neki vanjski faktor koji će prisiliti bošnjačke na takvo što.
Povijesna prilika za takvo prisiljavanje bošnjačkih stranaka bio je posjet američkog Državnog tajnika Pompea Hrvatskoj. Hrvatska je doslovno mogla istrgovati izmjene Izbornog zakona i provedbu presuda Ustavnog suda, primjerice, kupnjom američkih zrakoplova. Pompeo bi na to možda i pristao. Amerikanci imaju svoje jasne interese i nisu u savezništvu ni s kim tek onako.
POMPEOV I DODIKOV POSJET ZAGREBU
U tom kontekstu treba promatrati i posjet Milorada Dodika Zagrebu koji je s Milanovićem i Plenkovićem razgovarao kao predstavnik Srba iz BiH. Najjača politička figura u doslovno pola države i lider jednog od tri naroda svakako je netko s kim Zagreb ima o čemu pričati. To je pokazalo kako su i Milanović i Plenković shvatili koliko je funkcija Predsjedništva u kojoj sjedi Željko Komšić – beznačajna. S njim i Džaferovićem nitko nije htio razgovarati jer su u Zagrebu svjesni da u BiH postoje tri nacionalna lidera i da Predsjedništvo kao takvo nema moć koju pojedinačno imaju Čović, Dodik i Izetbegović.
Nekoliko je mogućih scenarija, jedan je izglasavanje novog Izbornog zakona koji će spriječiti scenarij doslovnog političkog uništenja hrvatskog naroda u političkom smislu. Drugi je potpuna blokada institucija i pokazivanje zubi od strane HDZ-a, a treći je ulazak u izborni ciklus 2022. pod ovim uvjetima.
Kako bilo da bilo, Hrvati u BiH istovremeno imaju i pregršt egzistencijalnih problema i nemaju se vremena baviti političkim nadmetanjima s Bošnjacima. Isti problem imaju i Bošnjaci, ali oni u ovom slučaju ispadaju pobjednici pa za njih nema brige – barem te političke, dok Hrvate lagano ubija dvostruka majorizacija s početka ovog eseja.
I.C
Foto: Vlada HR
Hrvati u BiH
Ljubušaci na vrhu Austrije – životna pustolovina za pamćenje, a sve je počelo iz Međugorja
U srcu Alpa, tamo gdje se nebo spaja s gorama i tišina dominira, stoji neprikosnoveni kralj austrijskog neba – Grossglockner. Svojom impozantnom visinom od čak 3798 metara, ovaj planinski div alpinistima nudi priliku da se vinu do samog vrha, osjećajući neukrotivu snagu prirode koja je od pamtivijeka privlačila hrabre duše u potrazi za najvišim vrhovima zemlje.
Imali smo priliku porazgovarati s alpinistima po njihovom povratku na rodnu grudu. Ovo je priča o izazovima, usponima i nevjerojatnim trenucima koje nosi osvajanje najvećeg vrha Austrije.
Perica Biško, jedan od sudionika ovog nevjerojatnog uspona za hercegovina.info kazao je: “Članovi našeg tima su također članovi Hrvatskog planinarskog društva Ljubuški. Klub je ponovno oživljen ovog proljeća i aktivno radi na organizaciji takvih izleta. U ekipi za ovu ekspediciju, osim mene bili su i Miroslav Herceg i Tihomir Bebek. Što se tiče samih priprema, nismo imali neke posebne treninge prije ove ekspedicije jer se sva trojica aktivno bavimo planinarenjem, ali i drugim oblicima sporta kao što su trčanje i boks”
Ovakve ekspedicije polako postaju tradicionalne.
„Svake godine biramo novu državu i njen najviši vrh za našu ekspediciju. Počeli smo s penjanjem na najveće vrhove Bosne i Hercegovine, a zatim smo u narednim godinama polako proširivali svoje horizonte pohodeći vrhove Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Prošle godine smo čak stigli do Grčke i čuvenog Olimpa. Ove godine smo se odlučili popeti na najviši vrh Austrije, Grossglockner. Na početku, dočekala nas je prava mala idila. Austrija kakvu vjerojatno većina vas zamišlja. Prekrasan krajolik, malene drvene kućice u kojima se već ložila vatra. Bilo je prilično neobično jer je kod nas ljeto bilo u punom zamahu”, nastavlja.
Oko njih su se pružali potoci, bajkovite šume, krave na beskrajnim pašnjacima, prekrasne zelene livade, a na svakom koraku mogli su vidjeti one simpatične svisce kako vire iz svojih rupa i promatraju što se događa.
“Put kojim smo krenuli bio je izvanredan, pažljivo označen i uređen, u pravom austrijskom stilu. Točno onako kako biste očekivali od takve države, i to je upravo ono što su mi planinari najviše priželjkivali. Prvi dom bio je na otprilike 2400 metara nadmorske visine, a činilo se da je namijenjen širem broju posjetitelja. Drugi dom nalazio se na otprilike 2800 metara i bio je znatno izazovniji, tako da smo susretali znatno manje ljudi. Nakon toga, uslijedili su glečeri i izvori vode koji su polako počeli otapati. Potom smo krenuli prema ferata dijelu, što je u osnovi osigurani planinarski put, koji nas je vodio do skloništa u kojem smo Miroslav, Tihomir i ja proveli noć”, priča Perica za hercegovina.info.
Najveći izazov za njih stvaralo je slušanje savjeta i iskustava drugih planinara koji su već prošli taj ali i neke druge slične putove. Kako smo iz razgovora saznali, jednom kada su se otisnuli stvari nisu bile tako strašne kako su to prvotno zamišljali.
“Iskreno, kad doživite to iz prve ruke, sve se mijenja. Najteže nam je bilo slijedećeg dana. Rano smo se probudili i počeli se penjati po stijenama, gaziti po ledu i snijegu. Tada smo shvatili da tjelesna sprema nije jedini faktor za uspon. Potrebna je i mentalna snaga i izdržljivost. Na primjer, ako netko ima i najmanji strah od visine, stvarno nema što raditi na takvom mjestu. Bilo je trenutaka kad smo doslovno visjeli na visini od 3800 metara, a ispod nas se pružala strma padina. Presretan sam jer sam imao dva vrhunska alpinista uz sebe, ili još bolje rečeno, dva prijatelja kojima sam vjerovao čak i pod cijenu vlastitog života. Ja sam bio prvi u nizu, a njih dvojica su me slijedila. Kako sam koračao naprijed, kačio sam se za metalne šipke i sidrišta, dok smo se međusobno pomagali kad god je bilo potrebno prihvatiti uže i slično. Naš uspon je rezultat isključivo timskog rada i uzajamne podrške“, s ponosom je izjavio Biško.
Visine su nepredvidive i često zahtijevaju visoku cijenu, ponekad čak i ljudske živote.
„Sada, nakon što sam se vratio kući i proveo nekoliko dana razmišljajući o svemu i kad su mi se slegli svi dojmovi, moram reći da mi je silazak s planine bio znatno teži od uspona. Kad bolje razmislim, to je često slučaj. Najveći izazov silaska leži u tome što morate otpenjavati niz planinu. No, najteže od svega je bilo saznanje da je jedan od planinara koji nije član našeg tima stradao pri povratku u podnožju planine, te je helikopter bio pozvan kako bi ga spasio. Za nas trojicu, taj zvuk helikoptera bio je baš potresan. Tim za spašavanje je kružio oko nas sigurno dvadesetak minuta, tako da nam je cijela ova situacija baš nekako teško pala, nije nam bilo svejedno“, kazao je.
Iako je prvotni plan bio krenuti na ekspediciju početkom kolovoza, nažalost, vremenski uvjeti nisu bili na njihovoj strani.
„Naš plan je znatno poremetio neočekivan niz vremenskih uvjeta. Sloveniju su zadesile velike poplave, a na planini je čak i sniježilo, što nas je prisililo da odgodimo naš uspon na neko vrijeme. Srećom, što se samog dana uspona tiče, vremenski uvjeti su bili idealni. Nije bilo ni daška vjetra, sunce je sjalo, a pogled se pružao na najmanje 200 kilometara u daljinu. Dan prije toga nije obećavao, bio je maglovit i čak smo se brinuli da će padati kiša“, izjavio je.
Kada smo ih upitali kako se osjećaju nakon što su osvojili Grossglockner, najviši vrh Austrije, moramo priznati da smo ostali zatečeni njihovim odgovorom. Kolege i ja ne volimo se hvaliti jer imamo veliko poštovanje prema prirodi. Zato ne koristimo riječ “osvojiti” kada govorimo o vrhovima koje smo posjetili. Radije kažemo da smo “pohodili” neki vrh. Stoga, smatramo da nismo ništa “osvojili”, naprotiv, mi smo samo prolaznici koji na trenutak posjete neki vrh prije nego se vrate u svoje domove. Mi planine ne osvajamo, mi planine pohodimo. Budući da se radi o kondicijski dosta teškom i naporom usponu, ponosni smo na nas. Grossglockner nije vrh na koji se ljudi često odlučuju, iako visinom možda ne izgleda toliko impresivno, barem u usporedbi s vrhovima koji premašuju 4000 metara nadmorske visine. No, razlika je u tome što su ti drugi vrhovi često lakši za pohoditi. Na primjer, Elbrus, najviši europski i kavkaski vrh sa svojih 5642 metra visine nije ni blizu toliko zahtjevan kao vrh s kojega smo se upravo spustili“, nadodao je.
Kada je riječ o njihovim ritualima prije svakog uspona, ovoj ekipi planinara nije dovoljno samo tjelesno se pripremiti.
„Iako većina naših kolega ima svoje posebne rituale koje vole provesti prije nego se upuste u svoje nove avanture, nas trojica nemamo neki poseban. No, moram napomenuti da si ne možemo zamisliti krenuti na put bez da prvo odemo na Svetu misu u Međugorje. Osim toga, prije samog uspona redovito odemo kampirati na Čvrsnicu ili neko slično mjesto kako bismo postepeno naviknuli svoje tijelo na promjene nadmorske visine. Znamo da nije preporučljivo boraviti na stotinjak metara nadmorske visine i onda iznenada krenuti na nekoliko tisuća metara visine. No, čini se da naš ritual ima smisla, jer nismo iskusili nikakve probleme s visinskom bolešću, niti je itko od nas imao ozbiljnih problema tijekom uspona“, istaknuo je Biško.
Austrija
IZ POVIJESTI MISIJE BEČ: Papa Ivan Pavao II. u posjeti crkvi Am Hof 1983. godine
Godine 1983., 12. rujna, pred našom crkvom Am Hof u Beču zbio se susret Svetog Oca Ivana Pavla II. s austrijskim i stranim radnicima. Taj je susret organiziran u sklopu Katoličkog dana. Crkva je susretom Svetog Oca s radništvom htjela dati jasno svjedočenje o svom zauzimanju za radnike i o njihovoj važnosti u društvenom i crkvenom životu, koristeći pri tom ulogu Ivana Pavla II. koji i sam dolazi iz radničkog svijeta i koji je u svom pontifikatu pokazivao naglašen interes upravo prema njima.
Katolički dan 1983. godine bio je pod motom Hoffnung leben – Hoffnung geben, a susret s radnicima održan je pod geslom Solidaritet in der Arbeit. Austrijska Crkva posvjedočila je kroz ovaj susret svoju brigu za radništvo i posebno svoje iskreno i velikodušno zalaganje za strane radnike.
Na prepunom bečkom trgu Am Hof pred našom crkvom postavljen je podij i na njemu je svečano dočekan i pozdravljen Sveti Otac od predstavnika austrijske Crkve i predstavnika radnika. U ime hrvatske zajednice pozdravio ga je p. Efrem Kujundžić, a u ime naših radnika Marko Tunjić. U susretu sa Svetim Ocem nastupila je i folklorna skupina naše Misije.
Premda su od Jugoslavenskog veleposlanstva dolazile prijetnje da se ne donose hrvatske zastave, trg je bio preplavljen njima. Fotografije koje su svjedok toga vremena pokazuju da su na trgu Hrvati bili ogromna većina. Hrvati su s toga skupa poslali jasnu poruku o svom postojanju, o svojoj vjeri i vezanosti uz Svetog Oca i Katoličku crkvu. Danas kada je Hrvatska slobodna i samostalna mogu se još bolje razumjeti namjere i bojazni Jugoslavenskog veleposlanstva iz 1983. godine i njihove želje da se to sakrije.
Sveti Otac je kod tog susreta ušao u našu crkvu, popeo se na njen balkon prema trgu i pozdravio narod. To isto učinio je prije 220 godina papa Pio VI. koji je na uskrsnu nedjelju 31. ožujka 1782. s istog mjesta blagoslovio okupljene Bečane na trgu pred crkvom.
Na inicijativu koju je pokrenuo prijašnji apostolski nuncij u Austriji mons. dr. Donato Squicciarini i pomoću dr. Bandiona svečano je postavljena spomen ploča na susret sv. Oca Ivana Pavla II. s radnicima 1983. godine. Svečano misno slavlje i otkrivanje spomen ploče predvodio je tajnik Biskupske konferencije Austrije dr. Egidije Živković. Spomen ploča postavljena je u predvorje crkve Am Hof.
fra Ilija Vrdoljak,
obljavljeno u Našoj riječi, listu Hrvatskih katoličkih misija u Austriji, ožujak 2004., br. 8., 10-17. str.
Foto: Arhiva Hrvatske katoličke misije Beč.
Hrvati u BiH
Sattler u Posavini: Nalazite se na 4 sata od Beča, nudite poticaje i privucite investitore
Šef Izaslanstva Europske unije u Bosni i Hercegovini i specijalni predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini, veleposlanik Johann Sattler danas je posjetio Županiju Posavsku u sklopu posjeta lokalnim zajednicama diljem Bosne i Hercegovine. Posjetom se potvrdila posvećenost EU europskom putu BiH.
-Dodjela kandidacijskog statusa u prosincu 2022. godine je bila važna prekretnica za Bosnu i Hercegovinu, ali i poticaj za novoizabrane lidere da s novim zamahom provedu reforme potrebne za pristupanje EU. Značajne reforme su nužne kako bi zemlja ispunila svih 14 ključnih prioriteta navedenih u Mišljenju Europske komisije po zahtjevu BiH za članstvo u EU, ističu iz Ureda šefa Izaslanstva EU u BiHi specijalnog predstavnika EU u BiH, veleposlanika Johanna Sattlera.
Tijekom posjete Županiji Posavskoj Sattler se sastao s predstavnicima Skupštine Posavske županije na čelu s predsjednikom Skupštine Blažom Župarićem i članovima Vlade Posavske županije na čelu s predsjednikom Vlade Đurom Topićem, a nakon toga u skupštinskoj je dvorani održan politički dijalog tijekom kojeg se govorilo o procesu pristupanja EU, strateškom razvoju zakonodavstva i politike, kao i o EU programiranju i financiranju. Nakon sastanaka u prostorijama Vijećnice u Domaljevcu medijima su se obratili: Blaž Župarić, predsjednik Skupštine Posavske županije, Đuro Topić, predsjednik Vlade Posavske županije i Johann Sattler, šef Izaslanstva Europske unije u BiH i specijalni predstavnik Europske unije u BiH.
Veleposlanik Johann Sattler izjavio je kako su razgovori vođeni o prioritetima Posavske županije u kontekstu članstva u Europskoj Uniji, te o samim prilikama u kontekstu dostupnih projekata za realizaciju. Dotaknuli su se konkretnijih tema koje uključuju energetsku efikasnost i reformu javne uprave.
–Zadovoljan sam što se do kraja godine planira uspostavljanje Ureda za borbu protiv korupcije jer vladavina prava postaje prioritet za Europsku Uniju, izjavio je Sattler te naglasio kako prilike i izazovi dolaze zajedno u Posavskoj županiji.
– S jedne strane izazov su demografske prilike i geografski položaj Posavske županije na 4 sata od Beča ili 2 sata od Ljubljane. Izazov je kako ljude zadržati, a posebno mlade. Zbog blizine tržišta EU područje je također interesantno za same investitore, a s nekim od njih sam ovdje i razgovarao. Želim uputiti poruku ohrabrenja zakonodavnoj i izvršnoj vlasti da nastave raditi na ovim prilikama, nuditi poticaje i investitore privlačiti, te osiguravati povoljne uvjete za poslovanje. Mi ćemo vas u tome podržati, a pokazali smo da smo uvijek bili tu uz vas kao u vrijeme poplava, te u vrijeme pandemije covida. Sada smo svi suočavamo sa značajnim rastom cijena energenata. Planirane su potpore najugroženijim domaćinstvima od kojih se neka nalaze i u Posavskoj županiji, kazao je Sattler u Domaljevcu.
Osvrnuo se i na veliku investiciju otvaranja mosta na Svilaju u sklopu koridor Vc.
– Pozdravljam skorašnje formiranje poslovne zone u Odžaku duž trase koridora Vc koja bi trebala privući dodatna ulaganja, kazao je uz ostalo Šef Izaslanstva EU u BiH Johan Sattler u izjavi za medije u Domaljevcu.
Predsjednik Skupštine Župarić je izrazio zadovoljstvo što je veleposlanik Sattler posjetio Posavsku županiju te naglasio kako su razgovori vođeni kako bi visokog gosta upoznali sa onim što je urađeno na implementaciji Općih izbora.
– Možemo biti predvodnica pozitivnih kretanja u državi. U punom je kapacitetu formirana vlast na razini Posavske županije. Upoznao sam gosta i s prostorom, njenim ustrojem, funkcioniranjem skupštine, aktualnim projektima. Vjerujem da je svima nama glavni cilj implementacija svih zakona i propisa za priključak prema Europskoj Uniji, kazao je predsjednik Skupštine ŽP Blaž Župarić.
Predsjednik Vlade Posavske županije također je izrazio zadovoljstvo posjetom veleposlanika Sattlera, zahvalio na potpori koju je pružala Europska unija.
-Imali smo izuzetno sadržajan sastanak s veleposlanikom Sattlerom. Brojne smo teme razmatrali, te potvrdili zajednička stajališta. Dat ćemo sa svoje strane doprinos prioritetima Bosne i Hercegovine vezano za pristupne pregovore, doprinos i u segmentu obnovljivih izvora energije, u segmentu reforme javne uprave, borbe protiv korupcije i svim temama vezanih za 14 prioriteta u pravcu pristupanja EU. Usklađivat ćemo zakonski okvir s onima koje su u praksi EU. Bila je ovo istodobno prilika da se zahvalimo Europskoj Uniji na svemu onome što je uradila za ovaj prostor kroz potporu projektima obnove i sanacije posljedica velikih poplava u Posavini 2014. godine, u borbi protiv pandemije, te doprinosu velikoj investiciji izgradnje mosta na Svilaju kao izrazito bitnog infrastrukturnog projekta za budućnost ove županije, kazao je predsjednik Vlade Posavske županije Đuro Topić u izjavi za medije, te je na kraju izrazio optimizam vezano i za buduću suradnju.
You must be logged in to post a comment Login