NASTAVA MATERINSKOG JEZIKA U AUSTRIJI[1]

Društvena pozadina i povijesni pregled

Počeci nastave materinskog jezika u Austriji, koji se od školske godine 1991. /1992. vodi kao projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“ seže u godinu 1972., kada su se u saveznoj pokrajini Vorarlberg po prvi put ponudili tečajevi tzv. srpskohrvatskog, slovenskog i turskog jezika. Nakon toga su ustrojene “Miješana povjerenstva” između Austrije i SFR Jugoslavije (1974.), odnosno između  Austrije i Turske (1976.), kako bi se utvrdili okvirni uvjeti za školski projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“.

Na temelju bilateralnih razgovora uvedena je u pojedinim saveznim pokrajinama dodatna nastava na materinskom jeziku, za djecu iz SFR Jugoslavije školske godine 1975./76., a za djecu iz Turske školske godine 1976./77. Nakon toga je ova nastava sukcesivno proširena i na ostale savezne pokrajine. Kao osnova za nastavu služili su nastavni planovi i udžbenici iz dotičnih matičnih zemalja, a nastava je od samog početka potpadala pod austrijski školski sustav. Nastavnici su po tzv. rotacijskom principu, stavljeni na raspolaganje od dotičnih država i trebali su se nakon četiri ili pet godina vraćati u svoju domovinu, pošto bi ih zamijenili novi nastavnici.

Prvenstveni cilj dodatne nastave na materinskom jeziku bio je da se djeci dadne prilika da njeguju i dalje razvijaju svoj materinski jezik te stječu znanja o svojoj domovini kako bi nakon povratka u zavičaj bez poteškoća mogli nastaviti daljnje školovanje.[2]

Početni ciljevi dodatne nastave na materinskom jeziku došli su u opreku s razvojem realnosti u Austriji. Već sredinom osamdesetih godina je skoro 70% djece podrijetlom iz Jugoslavije i 42% djece iz Turske bila rođena u Austriji. [3] Te društvene promjene kao i nove lingvističke spoznaje zahtijevale su prenamjenu nastave materinskog jezika.

Godine 1992. dolazi do propisivanja stručnih nastavnih planova za nastavu materinskog jezika u svim općeobrazovnim obveznim školama (niša i viša osnovna škola, posebne škole s djecom s poteškoćama u razvoju i politehničku školu).[4]

Nadalje je u okviru novog nastavnog plana za I. sekundarni stupanj, koji je stupio na snagu školske godine 2000./01. po prvi put donesen stručni nastavni plan nastave materinskog jezika za niži stupanj gimnazije, koji je identičan s planom za višu osnovnu školu.[5]

Ciljevi nastavnog plana nastave materinskog jezika

Kod formuliranja nastavnog plana se potpuno odustalo od početne orijentacije na povratak djece u zemlju podrijetla roditelja.

Ciljevi nastave materinskog jezika su sada razvijanje obiju kultura te učvršćivanje dvojezičnosti. Putem nastave materinskog jezika se želi posebno poticati razvoj osobnosti i stvaranje identiteta učenika.

Ponuda jezika

Iako u načelu postoji teorijska osnova za ustrojem bilo kojeg materinskog jezika u koliko postoji potreba i svi kadrovski preduvjeti te isplanirana radna mjesta, vidimo da to s hrvatskim jezikom i nije slučaj.

Ove školske godine su na općeobrazovnim obveznim školama i općeobrazovnim višim školama bili ponuđeni sljedeći jezici: albanski, arapski, bugarski, kineski, kurdski, mađarski, makedonski, perzijski, poljski, rumunjski, slovački, slovenski, BHS (bosanski/hrvatski/srpski), španjolski i turski, pri čemu daleko najveći dio otpada na tzv. BHS i turski.

Ciljne skupine

Pravo sudjelovanja imaju svi učenici čiji prvotni jezik nije njemački, bez obzira na njihovo državljanstvo, kao i učenici koji se u obitelji odgajaju dvojezično, također bez obzira na njihovo državljanstvo.

Organizacijski okvir

Na materinskom jeziku djeteta može se već na predškolskom stupnju ponuditi poticanje u okviru obvezujuće vježbe “jezik i govor” u trajanju od tri sata tjedno, paralelno uz nastavu, ili pak integrativno.[6]

U osnovnim školama (1. do 4. razred) i općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (1. do 5. razred) nudi se nastava materinskog jezika kao neobvezujuća vježba, a u višim osnovnim školama te na općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (6. do 8. razreda) ili kao slobodan izborni predmet s ocjenjivanjem, ili kao neobvezujuća vježba bez ocjenjivanja u trajanju od dva do šest sati tjedno.[7]

U nižim stupnjevima gimnazije nastava se materinskog jezika također može održati kao slobodni izborni predmet, ili kao neobvezujuća vježba i to u trajanju od 8 do 21 sat tjedno tijekom četiri godine, što znači, po školskoj godini, najmanje dva, a najviše pet ili šest sati tjedno.[8]

U politehničkim školama se nastava materinskog jezika može držati kao slobodni izborni predmet ili kao neobvezujuća vježba u trajanju od tri sata tjedno.[9]

Za viši stupanj gimnazije te srednje i više stručne škole nije propisan nikakav odgovarajući nastavni plan, ali je ipak moguće ponuditi nastavu materinskog jezika u okviru školske autonomije.

Nastava se odvija ili paralelno uz uobičajenu nastavu, ili integrativno, ili dodatno – posije podne. Poglavito u bečkim osnovnim školama rade nastavnici iz bivše Jugoslavije i Turske zajedno u timovima s austrijskim učiteljima. U ostalim saveznim pokrajinama te kod manje rasprostranjenih materinskih jezika prevladava oblik tečaja.

Veličina skupina polaznika

Kod neintegrativnog izvođenja nastave (oblik tečaja) vrijede isti brojevi za stvaranje i podjelu skupina kao kod slobodnih izbornih predmeta, odnosno neobvezujućih vježbi, pri čemu se primjenjuje za pokrajinske škole odgovarajući pokrajinski provedbeni zakoni, a za savezne škole jedinstven propis o potrebnom broju za podjelu skupina.[10]

Mogu se oblikovati također i skupine s učenicima različitih razreda, školskih stupnjeva i vrsta škola. U koliko bi broj prijavljenih učenika u gimnaziji bio nedovoljan za ustroj posebnog tečaja (čest slučaj u školama izvan Beča), mogu dotični učenici sudjelovati na tečaju u nekoj višoj osnovnoj školi, pri čemu se njihov broj ne uzima kod stvaranja skupine, ili kod podjele već postojeće skupine.

Nastavnici

Nastavnike za nastavu materinskog jezika postavljaju i plaćaju austrijske školske vlasti. Već u školskoj godini 1998. /99. imalo je 39% nastavnika materinskog jezika austrijsko državljanstvo, a ta tendencija uzimanja državljanstva je u stalnom porastu tako da primjerice 50% nastavnika materinskog jezika u Beču posjeduje austrijsko državljanstvo.[11]

Usporedba nastave materinskog jezika u Austriji s drugim članicama Europske unije

Sve članice EU-e predviđaju u nekom obliku poticanje učenika u njihovom prvotnom govoru.

Modeli koji se primjenjuju u pojedinim zemljama se dijelom znatno međusobno razlikuju, ali se u osnovi mogu razlučiti dva pristupa.

Konzularni tip nastave: Poticanje materinskog jezika počiva na bilateralnom sporazumu između zemlje podrijetla i zemlje prijema. Okvirni uvjeti variraju, već prema pojedinom sporazumu, ali uglavnom zemlja podrijetla preko veleposlanstva ili konzulata u suradnju s udrugama stavlja na raspolaganje potrebnu infrastrukturu i nastavnike. Zemlje prijema osiguravaju prostor te u većini slučajeva sudjeluju u plaćanju nastavnika. Države: Belgija, neke njemačke pokrajine, Francuska, Luksemburg, Portugal, Španjolska.

Integrirani tip nastave: Za poticanje materinskog jezika odgovornost snosi zemlja prijema, koja isto tako postavlja i plaća nastavnike. Država je dijelom obvezna da pri jednom određenom minimalnom broju ponudi nastavu materinskog jezika. Nastava se može održavati za vrijeme redovite nastave, ili izvan nje. U koliko su u jednoj skupini obuhvaćeni učenici različitih razreda/škola kako bi se dostigao minimalan broj, tada se nastava u pravilu odvija izvan uobičajenog školskog vremena. Države: Austrija, Danska, neke njemačke pokrajine, Finska, Grčka, Italija, Nizozemska, Švedska, Velika Britanija.

Austrija se dakle još od 1992. godine odlučila uvrstiti nastavu materinskog jezika u redovito školstvo. Po mišljenju Elfie Fleck, ponajvećeg autoriteta za nastavu materinskog jezika u Austriji, integrirani tip nastave predstavlja značajan napredak. Ona ističe kako je to jasan znak prosvjetne politike, ali je isto tako svjesna da ponuda materinskog jezika u austrijskim školama koju pohađaju učenici iz 160 zemalja, s preko 200 materinskih jezika nije ni izdaleka kakva je primjerice u skandinavskim državama.

Mag. Fleck često ističe kako je nadležnost zemalja podrijetla za nastavu materinskog jezika neefikasna pa čak i zastarjela. Na primjeru nastave hrvatskog jezika u Austriji koja je u potpunoj nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, ne bih se baš složio s uvaženom gospođom Fleck.

Konzularni tip nastave hrvatskog jezika u Austriji

Različita je sudbina hrvatskoga jezika kod hrvatskih iseljenika diljem svijeta, ovisi od kontinenta do kontinenta pa i od države do države. Važna je svakako i starost i brojnost naših iseljenika, kao i udaljenost od domovine. U svakom slučaju i hrvatski je jezik, kao i svaki drugi iseljenički jezik, ugrožen životnim prilikama u novoj sredini. Dinamičan ritam života i razumljiv dominantan pritisak mjesnoga jezika baca u sjenu iseljeničke jezike pa tako i hrvatski.

U mnogim našim iseljeničkim zajednicama i obiteljima govorenje hrvatskim jezikom svedeno je na najmanju moguću mjeru, unutar stana ili kuće, na misi na hrvatskom jeziku, na ponekoj domovinskoj priredbi. Ali i ondje hrvatskim govore uglavnom stariji, dok mlađi većinom govore jezikom zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive.

Povijest je ipak puna primjera gdje su hrvatski iseljenici ustrajno i s ljubavlju, unatoč svim pritiscima, i nakon nekoliko stoljeća, čuvali i očuvali jezik staroga kraja, koliko god taj jezik s vremenom dobio svoje posebnosti, kao što je to jezik gradišćanskih Hrvata u Austriji, moliških Hrvata u Italiji, karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, Bunjevaca i Šokaca u Mađarskoj, Janjevaca na Kosovu…

Jer jezik je iskaznica, poput imena, poput vjere i kulture. Zato svi iseljenici nastoje, s više ili manje truda, njegovati i čuvati materinski jezik, odnosno jezik staroga kraja. Zato je i danas važno učiti i govoriti hrvatskim jezikom i u iseljeničkim prilikama, usprkos dominaciji mjesnoga jezika. Jezik se njeguje i uči na različite načine, a standardni su: dopunska nastava, tečajevi, vjerski susreti, vjeronauk, rad u kulturnim i sportskim udrugama, izleti u domovinu, posjeti i odmori u domovini.

Nastavom hrvatskoga jezika i kulture prenosi se i njeguje hrvatsko kulturno i povijesno naslijeđe djeci hrvatskog podrijetla koja žive u bilingvalnoj ili multilingvalnoj sredini, što obuhvaća djecu hrvatskih državljana koji žive u zemljama Europske unije, djecu pripadnike hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama i djecu iseljenika u prekomorskim zemljama.

Hrvatska nastava, osim jezikoslovlja, sadrži i stjecanje znanja o Hrvatskoj i njezinoj kulturi u širem smislu (hrvatskoj povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini, uključujući upoznavanje sa svakodnevnim životom i vrijednostima stanovnika Republike Hrvatske, ekonomske, političke te ostale sadržaje hrvatskog društva). Razvojem jezičnih kompetencija te usvajanjem hrvatske kulturne, povijesne i prirodne baštine hrvatska nastava pridonosi razvijanju osjećaja pripadnosti hrvatskoj kulturi i hrvatskoj domovini.

Istodobno je učenje hrvatskoga jezika i kulture sredstvo uspješnije interkulturalne komunikacije i razumijevanja u sredinama u kojima žive hrvatski građani.

Između konzularnog i integriranog tipa nastave

Dakle, konzularnim tipom nastave gdje Hrvatska izravno skrbi o plaći nastavnika, udžbenicima i pomagalima, u 21 zemlji svijeta obuhvaćeno je oko 7000 djece s kojima radi 95 nastavnika. U Austriji je takvom vrstom nastave obuhvaćeno oko 1000 učenika s kojima radi 12 nastavnika. Usprkos zauzetosti Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, razvidno je kako je to izrazito mali broj polaznika imajući u vidu ukupan broj djece školske dobi u izvandomovinstvu.

U Austriji živi oko 17 000 djece školske dobi hrvatskog podrijetla. Svjesni smo žalosne činjenice da ih zbog tretmana hrvatskog jezika u Austriji, jako malo pohađa integrirani tip nastave odnosno materinski jezik koji je, kao što je istaknuto, u potpunoj nadležnosti austrijskih školskih vlasti. Ako znamo da svega 500 djece pohađa nastavu materinskog jezika (i to na mjestima gdje je nastavnik izvorni hrvatski govornik), u Hrvatima neprihvatljivom tzv. BKS jezika, dolazimo do jednostavne računice da je oko 16 500 djece školske dobi u Austriji potpuno izvan obrazovnog sustava, kako austrijskog tako i onog hrvatskog. Čak i uz pretpostavku da pola djece odnosno njihovih roditelja nisu zainteresirani za bilo koji oblik nastave hrvatskog jezika u Austriji, dolazimo opet do porazne brojke da oko 7 000 do 8 000 djece odnosno njihovih roditelja ne ostvaruju svoje temeljno pravo u Austriji.

Veliko zanimanje roditelja postoji, ali očito plaćamo danak gotovo tridesetogodišnjeg nerazjašnjenoga statusa i položaja hrvatskog jezika u Austriji te svojevrsne financijske pa i političke volje Hrvatske da se u većoj mjeri uključi u rješavanje problema.

I tako dok Hrvati s pravom bojkotiraju nastavu tzv. BKS jezika jer ih se time želi staviti pod krinkom tobožnje integracije u potpuno neprihvatljive okvire, a Hrvatska nije u mogućnosti intenzivirati konzularni tip nastave kroz Hrvatsku dopunsku školu, za posljedicu imamo stanje koje doista nikome ne odgovara.

Austrija kao da nije svjesna da stalnim naglašavanjem i poturanjem tzv. BKS-a, u mnogome omalovažava Hrvate u Austriji koji su u mnogo čemu primjer sjajne integracije u svim porama života u Austriji.

Zvuči neshvatljivo da se zanemaruju temeljne potrebe tako velike populacije od gotovo 200 000 Hrvata u Austriji. Držimo kako austrijska strana treba preispitati svoje ukorijenjene stavove jer ako u nastavi tzv. bosansko-hrvatsko-srpskog jezika sa svega 4,5% sudjeluju djeca hrvatskog podrijetla, nije li to alarmantan pokazatelj kako tu nešto nije u redu? Mogu li se austrijske školske vlasti hvaliti nastavom BKS-a i svrstavati je kao najuspješniju i najbrojniju ponudu materinskog jezika u Austriji, ako je ona tako krnja i ne predstavlja realno stanje? Zar je moguće da u obrazovnom sustavu jedne zemlje imamo jezik koji nigdje u svijetu pa niti u matičnim zemljama nije priznat? Hrvatski jezik se predaje u mnogim zemljama svijeta, na 90 sveučilišta, ali nigdje kao BKS jezik!

Svake je godine sve manje upisanih učenika na tzv BKS kod sve tri iseljeničke skupine. Je li to krajnji cilj?

---

[1]Usp. Korišten pisani materijal Mag. Elfie Fleck, Odjel za migraciju i školstvo Saveznog ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije te knjiga autora Željka Batarila “Nastava hrvatskog kao materinskog jezika u Austriji, s posebnim osvrtom na projekt Hrvatski je naš izbor”.
[2]Council of Europe. U: Cinar (1998.), str. 28.
[3]Usp. Cinar (1998.), str. 38.
[4]Usp. BGBl. 528/1992 i BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
[5]Usp. BGBl. II br. 133/2000 i BGBl. II br. 134/2000.
[6]Usp. BGBl. 528/1992
[7]Usp. BGBl. 546/1993 i BGBl. II br. 134/2000.
[8]Usp. BGBl. II br. 133/2000.
[9]Usp. BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
[10]Usp. BGB1. 86/1981 u pojedinim važećim inačicama.
[11]Usp. bm:bwk (izdavač) Informationsblätter des Referats für interkulturelles Lernen, br. 5/99, str. 13.

---

Umrije li jezik, umro je i narod, zato i nastojimo da ovaj naš lijepi materinski hrvatski jezik živi s nama, u nama i za nama, jer s njime ćemo živjeti i mi, naš narod, naše ime, naša zemlja, naš spomen, a živjeti je lijepo.  
(Viktor Car Emin)

---

T.N.