Mladi analitičar Mateo Krešić za nas analizira dosadašnji tijek Svjetskog prvenstva

Svjetsko prvenstvo 2026. u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku već sada je turnir kakav nogomet dosad nije vidio. Prvi put u povijesti na Mundijalu nastupa čak 48 reprezentacija, koje će odigrati rekordne 104 utakmice — brojke koje su prije samo jednog ciklusa zvučale nezamislivo. Dvanaest skupina, potpuno nova šesnaestina finala, tri zemlje domaćina, tri vremenske zone i vrućine koje testiraju i igrače i navijače. Neki su ovaj format unaprijed otpisivali kao razvodnjavanje kvalitete, no dosadašnji tijek natjecanja pokazao je upravo suprotno: stari poredak snaga u svjetskom nogometu ozbiljno se ljulja, a reprezentacije koje su desetljećima bile u sjeni velikih sada ravnopravno konkuriraju.

Dokazi su posvuda. Njemačka je ispala od Paragvaja na jedanaesterce, Nizozemsku je izbacio Maroko, a senzacije su se nizale iz kola u kolo. S druge strane, favoriti koji su ostali u igri djeluju moćnije nego ikad.

Za Hrvatsku i njezine navijače, nažalost, priča je završila ranije nego što smo se nadali. Vatreni su u šesnaestini finala u Torontu poraženi od Portugala 2:1 — poveo je Ivan Perišić, a preokret su donijeli Cristiano Ronaldo iz jedanaesterca i Goncalo Ramos, i to glavom u četvrtoj minuti sudačke nadoknade, nakon utakmice koju su mnogi opisali kao dramu koja nije za ljude slabih živaca. Za generaciju Modrića i Perišića to je najvjerojatnije bio posljednji ples na svjetskoj sceni.

O svemu tome — o Hrvatskoj, o Francuskoj koja melje sve pred sobom, o Španjolskoj koja tiho raste i Argentini koja s Messijem nikad nije otpisana — razgovarali smo s Mateom Krešićem, mladim sportskim analitičarem iz Mostara. Krešić je nogometno obrazovanje stekao u Hrvatskoj, na prestižnoj skautskoj akademiji u Zagrebu koja surađuje s brojnim sportskim akademijama i srodnim ustanovama diljem Europe i svijeta, a djeluje pod patronatom FIFA-e i UEFA-e. Iako pripada najmlađoj generaciji analitičara, njegove taktičke analize već se čitaju i citiraju daleko izvan regije.

Mateo, krenimo od najbolnije teme. Hrvatska je ispala od Portugala. Kako si doživio tu utakmicu?

Kao nepravdu, i to ne govorim iz navijačkih emocija nego iz analitičke pozicije. Kad pogledate film utakmice: Hrvatska vodi golom Perišića, Kovačić u 75. minuti dva puta u nekoliko sekundi puca prema golu i zaustavljaju ga Costa i vratnica, Matanović ima čistu priliku s pet metara, Sučiću je poništen gol zbog milimetarskog zaleđa… To su detalji na kojima se lome velike utakmice. Portugal je imao posjed, to je istina, ali Hrvatska je imala situacije koje su vrijedile prolaska. Presudio je jedanaesterac nakon VAR intervencije — držanje u šesnaestercu kakvo vidite na svakom kornera na ovom prvenstvu, samo što se sviralo baš nama — i gol Ramosa u 94. minuti. Kad izgubiš na takav način, s takvim prilikama, to boli više nego da si nadigran. A Hrvatska nije bila nadigrana. Ono što se dogodilo na samom kraju neću komentirati. Sve ste vidjeli. Sramota za veliku scenu i nogomet. Krađa tisućljeća.

Je li ovo kraj jedne ere?

Realno, jest. Modrić ima 40 godina, Perišić 37, ovo im je gotovo sigurno posljednje Svjetsko prvenstvo. Ali ne bih bio pesimist. Sučić, Matanović, Vlašić u najboljim godinama — kostur nove Hrvatske postoji. Ono što me raduje jest da je i u porazu Hrvatska pokazala karakter: protiv momčadi koja je u skupini razbila Uzbekistan 5:0, mi smo vodili i bili na dvije minute od produžetaka. Prijelazno razdoblje neće biti bezbolno, ali temelji su zdravi.

Idemo na favorite. Tko te dosad najviše impresionirao?

Bez ikakve dvojbe — Francuska. To je trenutno najkompletnija momčad prvenstva i moj glavni favorit za naslov. Pogledajte samo brojke: 3:1 protiv Senegala, 3:0 protiv Iraka, 4:1 protiv Norveške i 3:0 protiv Švedske u šesnaestini finala. Četrnaest zabijenih, dva primljena, a Norvešku s Haalandom rastavili su kao da igraju trening utakmicu. Mbappe je protiv Švedske zabio dva, Barcola jedan — i to je ono što je zastrašujuće: nije to više momčad koja ovisi o jednom igraču. Oni imaju tri različita načina da vas pobijede — kroz posjed, kroz tranziciju i kroz prekide. Kad Francuska igra na osamdeset posto, dovoljno je za većinu reprezentacija svijeta. Pitanje je samo hoće li sami sebe pobijediti, jer to je povijesno jedini protivnik koji ih redovito dobiva.

Španjolska je u osmini finala izvukla Portugal, momčad koja je izbacila Hrvatsku. Što očekuješ?

Španjolska je za mene najzanimljivija priča prvenstva jer — i to želim naglasiti — oni još nisu odigrali svoju pravu utakmicu. Krenuli su s 0:0 protiv Zelenortskih Otoka, što su svi protumačili kao krizu, a onda su nanizali 4:0 Saudijskoj Arabiji, 1:0 Urugvaju i 3:0 Austriji. Vidite li obrazac? Ne primaju golove, a napadački rastu iz utakmice u utakmicu. To je momčad građena na najboljoj nogometnoj školi na svijetu, s generacijom koja je već osvojila Euro i koja tek ulazi u zrelost. Ja od Španjolske tek očekujem najbolje — njihov vrhunac dolazi u drugom dijelu turnira, kad posjed i strpljenje počnu lomiti umorne protivnike. Dvoboj s Portugalom bit će klasik, ali ako Španjolska prođe, ne vidim tko je zaustavlja prije finala.

A branitelji naslova? Argentina se protiv Zelenortskih Otoka dobrano namučila.

Jest, bilo je 3:2 i senzacija je visjela u zraku, ali tu treba biti oprezan s zaključcima. Argentina s Messijem je uvijek favorit — to je aksiom modernog nogometa, ne moje mišljenje. Oni su naučili pobjeđivati i kad ne igraju dobro, a to je osobina prvaka. Sjetite se 2022.: izgubili su prvu utakmicu od Saudijske Arabije pa podigli pehar. Ova Argentina zna patiti, zna se braniti rezultata i ima igrača koji u jednoj sekundi rješava utakmicu. Dok je Messi na terenu, svaka analiza koja Argentinu ne stavlja u najuži krug favorita jednostavno je neozbiljna. U osmini finala čeka ih Egipat i tu očekujem puno zreliju predstavu.

Za kraj prvog dijela — tvoja tri favorita za naslov?

Francuska, Španjolska, Argentina — tim redoslijedom. Francuska zbog širine i forme, Španjolska zbog trajektorije rasta, Argentina zbog mentaliteta i Messija. A ako mene pitate za srce — volio bih da u polufinalu gledamo barem jednu momčad koja tamo “ne pripada”, jer ovo prvenstvo je već pokazalo da hijerarhija svjetskog nogometa više nije uklesana u kamen.

Mateo, na ovom prvenstvu nastupila je i Bosna i Hercegovina. Kako ocjenjuješ njihov nastup?

Iskreno? Kao veliku propuštenu priliku i nastup bez ikakvog identiteta. Znam da će se plasman u šesnaestinu finala u Sarajevu prodavati kao uspjeh, ali pogledajmo stvarno što se dogodilo. U skupini remi 1:1 s domaćinom Kanadom — utakmica u kojoj se čekalo, kalkuliralo i molilo Boga da protivnik ne zabije. Pobjeda 3:1 protiv Katara, najslabije momčadi skupine, jedina je svijetla točka, ali protiv Katara na Mundijalu pobjeda je obveza, ne dostignuće. A onda, kad je došla prva ozbiljna prepreka, SAD ih je izbacio s 2:0 — i to, budimo iskreni, bez da je BiH ijednog trenutka djelovala kao momčad koja vjeruje da može proći. Nikakav plan igre, nikakva hrabrost, potpuna predaja inicijative protivniku od prve minute. Ono što najviše smeta jest da se iz te momčadi ne vidi nikakva ideja — ni presing, ni posjed, ni kontra. Samo skup pojedinaca koji čekaju da netko drugi riješi utakmicu. S takvim pristupom ni prolazak skupine nije zasluga, nego posljedica ždrijeba.

Okrenimo se klupskom nogometu. U Mostaru je burno ljeto — Igor Štimac je otišao, dolazi Simon Rožman. Kako gledaš na tu smjenu?

Kao na nužan i zakašnjeli potez. Znam da Štimac u dijelu javnosti ima status zaštićene figure, ali brojke i teren ne lažu. Zrinjski je sezonu završio na drugom mjestu, s ogromnih 13 bodova zaostatka za Borcem — za klub s najvećim proračunom i najširim kadrom u ligi to je jednostavno neprihvatljivo. Igra tijekom sezone nije zadovoljila navijače, a učestali incidenti izvan travnjaka gurali su sportske rezultate u drugi plan. Cijelu sezonu gledali smo momčad bez jasnog obrasca — sterilan posjed bez dubine, ovisnost o pojedinačnim potezima, kaotičnu obranu na prekidima. A umjesto samokritike, dobili smo otvorena pisma, prozivke uprave i teatar na društvenim mrežama. Kup i Superkup su lijepi trofeji, ali Zrinjski se ne mjeri kupovima — Zrinjski se mjeri titulom. Deseta titula je bila imperativ, a nje nema. Tu priča o Štimcu u Mostaru počinje i završava.

Od Rožmana, dakle, očekuješ puno?

Očekujem sve, i mislim da Zrinjski nije mogao dovesti boljeg čovjeka za ovaj trenutak. Rožman je trener modernog kova — analitičan, sistematičan, pedantan do detalja. To je čovjek koji momčad gradi kao arhitekt: od strukture, od automatizama, od jasnih uloga za svakog igrača. S Rijekom je osvojio Kup i izborio skupnu fazu Europske lige, u Sloveniji je vodio Celje, Maribor i Domžale, s kojima je također osvojio nacionalni kup — dakle, gdje god je došao, ostavio je trofej i prepoznatljiv rukopis. Njegove momčadi uvijek znate po organiziranom presingu, brzoj vertikalnoj igri i hrabrosti da se mladim igračima da prostor. Upravo to Zrinjskom treba: netko tko će posložiti stvari od temelja, uvesti red i dati momčadi identitet koji je pod Štimcem potpuno izostao. Uz kadar koji Zrinjski ima i uz stručnjaka Rožmanovog kalibra, za mene nema dileme — Zrinjski će već u ovoj sezoni vratiti titulu prvaka pod Bijeli brijeg. I ne samo to: uvjeren sam da s Rožmanom Zrinjski može napraviti iskorak i u Europi, jer on je trener koji zna igrati na rezultat protiv nominalno jačih.

Za kraj — ti si analitičar i skaut po vokaciji. Koliko su analitika i skautizam danas zapravo važni za jednu momčad?

Presudni su, i to više nije stvar mišljenja nego činjenica. Danas se prvenstva i titule dobivaju prije nego što lopta uopće krene — u sobama za analizu, u bazama podataka, na skautskim putovanjima. Svaki protivnički prekid, svaki obrazac otvaranja igre, svaka slabost pojedinog igrača danas je izmjerena i dokumentirana. Klubovi koji to ignoriraju natječu se sa zavezanim očima. I zato mi je drago da i klubovi u našoj regiji, uključujući Zrinjski, sve ozbiljnije ulažu u taj segment — jer razlika između drugog mjesta i titule često nije u nogama, nego u informacijama.

Ja osobno u tom smjeru nastavljam i vlastito usavršavanje: krajem ljeta odlazim u sportsku akademiju Deportivo Alavesa na jednomjesečno obrazovanje s najboljim španjolskim stručnjacima. Španjolska je trenutno epicentar nogometne pameti — od metodologije rada s mladima do napredne taktičke analize — i prilika učiti od ljudi koji su odgojili generacije vrhunskih igrača za mene je neprocjenjiva. Sve što tamo naučim, namjera mi je donijeti natrag i ugraditi u naš nogomet. Jer naš prostor talenata ima napretek — ono što nam nedostaje jest sustav. A sustav se gradi znanjem.