Jan Sobieski smatra se jednim od najpoznatijih vladara Poljsko-litvanske Unije. U 17. stoljeću istaknuo se kao kralj, vojskovođa i reformator. Za razliku od mnogih europskih monarha toga doba, nije naslijedio prijestolje od oca jer Poljsko-litvanska Unija nije imala nasljednu monarhiju. Vladare je birao poljski sejm, političko tijelo u kojem su glavnu riječ vodili najutjecajniji poljski i litvanski plemići.
Rođen je u Olesku, na području današnje Ukrajine. Još u mladosti slušao je o osmanskim i tatarskim upadima u krajeve u kojima je odrastao. Kao sposoban i snažan mladić brzo je pokazao vojni talent te je stekao ugled kao plemić-ratnik braneći naselja od Tatara i Osmanlija.
Izbor za kralja Poljsko-litvanske Unije
Njegovi vojni uspjesi nisu prošli nezapaženo. Nakon smrti prethodnog vladara, sejm ga je 1676. godine izabrao za novog kralja Poljsko-litvanske Unije. U vrijeme izbora Sobieski je vodio vojne operacije protiv Osmanlija na jugu države, zbog čega nije mogao odmah sudjelovati u krunidbi.
Po dolasku na prijestolje nastojao je pokazati da nije samo uspješan vojskovođa nego i sposoban državnik. Zatekao je državnu blagajnu iscrpljenu dugotrajnim ratovima te je pokušao pronaći načine za gospodarski oporavak zemlje.
Jedna od njegovih zamisli bila je priključenje Pruske. U tu je svrhu stupio u kontakt sa švedskim kraljem kako bi zajednički djelovali protiv Pruske, uz očekivanu podršku Francuske. No francuska se politika s vremenom promijenila pa je Francuska počela podupirati pruske interese.
Savez s Austrijom
Zbog toga su se odnosi između Poljsko-litvanske Unije i Francuske pogoršali. Nekoliko godina poslije Sobieski i sejm udaljili su francuskog diplomata sa svojih sjednica jer nije podržao poljskog kralja. Budući da je državi bio potreban novi saveznik, Sobieski se okrenuo austrijskom caru Leopoldu I. Njih dvojica sklopili su sporazum prema kojem će jedna drugoj pomoći ako njihove prijestolnice budu ugrožene.
Obrana Beča 1683.
Dogovor je stavljen na kušnju već 1683. godine, kada su Osmanlije krenule prema Beču. U srpnju su započeli opsadu grada s vojskom koja je brojila gotovo 150.000 ljudi. Car Leopold I. pozvao je saveznike u pomoć, a Sobieski je sa svojim snagama stigao pred Beč 11. rujna. Saveznička vojska potom je porazila Osmanlije i natjerala ih na povlačenje.
Nakon te pobjede Sobieski je stekao golem ugled diljem Europe. Papa ga je slavio kao spasitelja kršćanske Europe i zapadne civilizacije. Europski plemići željeli su biti u njegovu društvu, dok su ga obični ljudi dočekivali s velikim poštovanjem, tražeći priliku da mu poljube ruku ili dotaknu plašt.
Njegov trijumf imao je veliko značenje i za hrvatske zemlje. Nakon bečkog poraza Osmansko Carstvo postupno je gubilo položaje, a njegova je moć južno od Save i Dunava sve više slabila.
Posljednje godine
Nakon bečke pobjede Sobieski se vratio u domovinu i živio mirnije nego tijekom ranijih ratnih godina. Godine 1696. doživio je srčani udar od kojeg je preminuo. Pokopan je zajedno sa suprugom u katedrali u Krakovu.
Danas se ubraja među najvažnije ličnosti poljske povijesti. Pamti ga se kao branitelja kršćanstva, ali i kao čovjeka odanog svojoj supruzi Mariji Kazimiri. Prema nekim izvorima, mnoge njegove političke ambicije bile su povezane s njezinim idejama, a unatoč mogućim političkim koristima drugih brakova, nije se želio razvesti od nje.
