Komentar

Uz Dan materinskog jezika: Zašto u Austriji imamo tzv. bosansko-hrvatsko-srpski jezik, a ne hrvatski?

Foto: Matica hrvatska I Ilustracija

I tako dok Hrvati s pravom bojkotiraju nastavu tzv. BKS (Bosnisch-Kroatisch-Serbisch) jezika jer ih se time želi staviti pod krinkom tobožnje integracije u potpuno neprihvatljive okvire, a Hrvatska nije u mogućnosti intenzivirati konzularni tip nastave kroz Hrvatsku dopunsku školu, za posljedicu imamo stanje koje doista nikome ne odgovara. Može li ovo grozno jezično stanje odgovarati Austriji, zemlji koja je toliko dobroga načinila Hrvatskoj posebice u vremenu Domovinskog rata prigrlivši tolike prognane i izbjegle? Austrija kao da nije svjesna da stalnim naglašavanjem i poturanjem tzv. BKS-a, u mnogome omalovažava Hrvate u Austriji koji su u mnogo čemu primjer sjajne integracije u svim porama života u Austriji. Zvuči neshvatljivo da se zanemaruju temeljne potrebe tako velike populacije od gotovo 200 000 Hrvata u Austriji. Držim kako austrijska strana treba preispitati svoje ukorijenjene stavove, jer ako u nastavi tzv. bosansko-hrvatskog-srpskog jezika sa svega 4,5% sudjeluju djeca hrvatskog podrijetla, nije li to alarmantan pokazatelj kako tu nešto nije u redu? Mogu li se austrijske školske vlasti hvaliti nastavom tzv. BKS-a i svrstavati je kao najuspješniju i najbrojniju ponudu materinskog jezika u Austriji, ako je ona tako krnja i ne predstavlja realno stanje? Zar je moguće da u obrazovnom sustavu jedne zemlje imamo jezik koji nigdje u svijetu pa niti u matičnim nikada nije ni postojao i bio priznat? Hrvatski jezik se predaje u mnogim zemljama svijeta, na 90 sveučilišta, ali nigdje kao BKS jezik!


Piše: Željko Batarilo


Društvena pozadina i povijesni pregled1

Početci nastave materinskog jezika, koja se od školske godine 1991./1992. vodila kao projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“ sežu u godinu 1972., kada su se u saveznoj pokrajini Vorarlberg po prvi put ponudili tečajevi tzv. srpskohrvatskog, slovenskog i turskog jezika. Nakon toga su utemeljene “Miješana povjerenstva” između Austrije i SFR Jugoslavije (1974.), odnosno između Austrije i Turske (1976.), kako bi se utvrdili okvirni uvjeti za školski projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“. Na temelju bilateralnih razgovora uvedena je u pojedinim saveznim pokrajinama dodatna nastava na materinskom jeziku, i to za djecu iz SFR Jugoslavije školske godine 1975./76., a za djecu iz Turske školske godine 1976./77. Nakon toga je ova nastava sukcesivno proširena i na ostale savezne pokrajine. Kao osnova za nastavu služili su nastavni planovi i udžbenici iz dotičnih matičnih zemalja, a nastava je od samog početka potpadala pod austrijski školski sistem. Nastavnici su po rotacijskom principu, stavljeni na raspolaganje od dotičnih država i trebali su se nakon četiri ili pet godina vraćati u svoju domovinu, pošto bi ih zamijenilo novo nastavno osoblje. Prvenstveni cilj dodatne nastave na materinskom jeziku bio je da se djeci dade prilika da njeguju i dalje razvijaju svoj materinski jezik, te stječu znanja o svojoj domovini kako bi nakon povratka u zavičaj bez poteškoća mogli nastaviti daljnje školovanje.2

Početni ciljevi dodatne nastave na materinskom jeziku došli su u opreku s razvojem realnosti u Austriji. Već sredinom osamdesetih godina je skoro 70% djece podrijetlom iz Jugoslavije i 42% djece iz Turske bila rođena u Austriji.3

Te društvene promjene kao i nove lingvističke spoznaje zahtijevale su preorijentaciju nastave materinskog jezika. Godine 1992. dolazi do propisivanja stručnih nastavnih planova za nastavu materinskog jezika u svim općeobrazovnim obveznim školama (niša i viša osnovna škola, posebne škole s djecom s poteškoćama u razvoju i politehničku školu).4

Nadalje je u okviru novog nastavnog plana za I. sekundarni stupanj, koji je stupio na snagu školske godine 2000./01. po prvi put donesen stručni nastavni plan nastave materinskog jezika za niži stupanj gimnazije, koji je identičan s planom za višu osnovnu školu.5

Ciljevi nastavnog plana nastave materinskog jezika

Kod formuliranja nastavnog plana se potpuno odustalo od početne nakane na povratak djece u zemlju podrijetla roditelja. Ciljevi nastave materinskog jezika su sada razvijanje obiju kultura te učvršćivanje dvojezičnosti. Putem nastave materinskog jezika se želi posebno poticati razvoj osobnosti i stvaranje identiteta učenika.

Kod ustroja nastavnog plana se potpuno odustalo od početne nakane na povratak djece u zemlju podrijetla roditelja.

Ponuda jezika

Iako u načelu postoji teorijska osnova za utemeljenjem bilo kojeg materinskog jezika u koliko postoji potreba i svi kadrovski preduvjeti te isplanirana radna mjesta, vidimo da to s hrvatskim jezikom i nije slučaj. Ove školske godine su na općeobrazovnim obveznim školama i općeobrazovnim višim školama bili ponuđeni sljedeći jezici: albanski, arapski, bugarski, kineski, kurdski, mađarski, makedonski, perzijski, poljski, rumunjski, slovački, slovenski, b/h/s (bosanski/hrvatski/srpski), španjolski i turski pri čemu daleko najveći dio otpada na tzv. bks i turski.

Ciljne skupine

Pravo sudjelovanja imaju svi učenici čiji prvotni jezik nije njemački, bez obzira na njihovo državljanstvo, kao i učenici koji se u obitelji odgajaju dvojezično, također bez obzira na njihovo državljanstvo.

Organizacijski okvir

Na materinskom jeziku djeteta može se već na predškolskom stupnju ponuditi poticanje u okviru obvezujuće vježbe “jezik i govor” u trajanju od tri sata tjedno, paralelno uz nastavu, ili pak integrativno.6

U osnovnim školama (1. do 4. razred) i općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (1. do 5. razred) nudi se nastava materinskog jezika kao neobvezujuća vježba, a u višim osnovnim školama, te na općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (6. do 8. razreda) ili kao slobodan izborni predmet s ocjenjivanjem, ili kao neobvezujuća vježba bez ocjenjivanja u trajanju od dva do šest sati tjedno.7

U nižim stupnjevima gimnazije nastava se materinskog jezika također može održati kao slobodni izborni predmet, ili kao neobvezujuća vježba i to u trajanju od 8 do 21 sat tjedno tijekom četiri godine, što znači, po školskoj godini, najmanje dva, a najviše pet ili šest sati tjedno.8

U politehničkim školama se nastava materinskog jezika može držati kao slobodni izborni predmet ili kao neobvezujuća vježba u trajanju od tri sata tjedno.9

Za viši stupanj gimnazije, te srednje i više stručne škole nije propisan nikakav odgovarajući nastavni plan, ali je ipak moguće ponuditi nastavu materinskog jezika u okviru školske autonomije. Nastava se odvija ili paralelno uz uobičajenu nastavu, ili integrativno, ili dodatno – posije podne. Poglavito u bečkim osnovnim školama rade nastavnici iz bivše Jugoslavije i Turske zajedno u timovima s austrijskim učiteljima. U ostalim saveznim pokrajinama, te kod manje rasprostranjenih materinskih jezika prevladava oblik tečaja.

Veličina skupina polaznika

Kod neintegrativnog izvođenja nastave (oblik tečaja) vrijede isti brojevi za stvaranje i podjelu skupina kao kod slobodnih izbornih predmeta, odnosno neobvezujućih vježbi, pri čemu se primjenjuje za pokrajinske škole odgovarajući pokrajinski provedbeni zakoni, a za savezne škole jedinstven propis o potrebnom broju za podjelu skupina.10

Mogu se oblikovati također skupine s učenicima različitih razreda, školskih stupnjeva i vrsta škola. U koliko bi broj prijavljenih učenika u gimnaziji bio nedovoljan za ustroj posebnog tečaja (čest slučaj u školama izvan Beča), mogu dotični učenici sudjelovati na tečaju u nekoj višoj osnovnoj školi, pri čemu se njihov broj ne uzima kod stvaranja skupine, ili kod podjele postojeće skupine.

Nastavnici

Nastavnike za nastavu materinskog jezika postavljaju i plaćaju austrijske školske vlasti. Već u školskoj godini 1998./99. imalo je 39% nastavnika materinskog jezika austrijsko državljanstvo, a ta tendencija uzimanja državljanstva je u stalnom porastu tako da primjerice 50% nastavnika materinskog jezika u Beču posjeduje austrijsko državljanstvo.11

Usporedba nastave materinskog jezika u Austriji s drugim članicama Europske unije

Sve članice EU-e predviđaju u nekom obliku poticanje učenika u njihovom prvotnom govoru. Modeli koji se primjenjuju u pojedinim zemljama s dijelom znatno međusobno razlikuju, ali se u osnovi mogu razlučiti dva pristupa:

Konzularni tip nastave: Poticanje materinskog jezika počiva na bilateralnom sporazumu između zemlje podrijetla i zemlje prijema. Okvirni uvjeti variraju, već prema pojedinom sporazumu, ali uglavnom zemlja podrijetla preko veleposlanstva ili konzulata u suradnju s udrugama stavlja na raspolaganje potrebnu infrastrukturu i nastavnike. Zemlje prijema osiguravaju prostor te u većini slučajeva sudjeluju i plaćanju nastavnika. Države: Belgija, neke njemačke pokrajine, Francuska, Luksemburg, Portugal, Španjolska.

Integrirani tip nastave: Za poticanje materinskog jezika odgovornost snosi zemlja prijema, koja isto tako postavlja i plaća nastavnike. Država je dijelom obvezna da pri jednom određenom minimalnom broju ponudi nastavu materinskog jezika. Nastava se može održavati za vrijeme redovite nastave, ili izvan nje. U koliko su u jednoj skupini obuhvaćeni učenici različitih razreda/škola kako bi se dostigao minimalan broj, tada se nastava u pravili odvija izvan uobičajenog školskog vremena. Države: Austrija, Danska, neke njemačke pokrajine, Finska, Grčka, Italija, Nizozemska, Švedska, Velika Britanija.

Austrija se dakle još od 1992. godine odlučila uvrstiti nastavu materinskog jezika u redovito školstvo. Po mišljenju Elfie Fleck, ponajvećeg autoriteta za nastavu materinskog jezika u Austriji, integrirani tip nastave predstavlja značajan napredak. Ona ističe kako je to jasan znak prosvjetne politike, ali je isto tako svjesna da ponuda materinskog jezika u austrijskim školama koju pohađaju učenici iz 160 zemalja, s preko 200 materinskih jezika nije niti izdaleka kakva je primjerice u skandinavskim državama.

Mag. Fleck često ističe kako je nadležnost zemalja podrijetla za nastavu materinskog jezika neefikasna pa čak i zastarjela.

Hrvati u Austriji kao pravi primjer uspješne integracije

Reprezentativno istraživanje o migraciji i integraciji u Austriji, pokazalo je kako se većina migranata (83%) osjeća potpuno integriranima. Među hrvatskim migrantima, 84% se smatra potpuno integrirano. Bolje integrirano osjećaju se Poljaci, Rumunji i Bugari. Samo 15% Hrvata smatra se da su manje integrirani, a i ta je vrijednost ispod prosjeka od 16% svih migranata koji se osjećaju nedovoljno integriranim.

Uspješna integracija Hrvata u Austriji se često navodi kao primjer odlične integracije jer se može slobodno kazati kako su tri četvrtine iseljenika hrvatskog podrijetla potpuno po svim pokazateljima izjednačeni i uključeni u austrijsko društvo dok se samo 21% s tim ne može identificirati.

Obrazovanje

Od 109 316 učenika stranog državljanstva, 8,5% je iz Hrvatske. Učenici hrvatskog podrijetla su u izboru i pohađanju škola uglavnom izjednačeni s austrijskim učenicima. To se poglavito odnosi na osnovnu školu, škole za djecu s posebnim potrebama i strukovne škole, dok je razlika uočljiva u pohađanju gimnazija koju djeca hrvatskog podrijetla ipak manje pohađaju od austrijskih vršnjaka.

Studenata stranog podrijetla je u Austriji 23,4%, a hrvatskih državljana gotovo 3 posto studenta od kojih 32,9% studira na Sveučilištu u Beču. Inače, od 2000. godine, broj studenata s hrvatskim državljanstvom na austrijskim Sveučilištima se gotovo udvostručio (plus 45,5%), a po posljednjim podatcima gotovo je 3 000 hrvatskih studenata u Austriji.

Od ukupne ponude studija, hrvatski državljani su izabrali viša učilišta ili studije primijenjenih znanosti, a udio hrvatskih (3,7%) te drugih stranih studenata na privatnim sveučilištima bila je veće nego li kod Austrijanaca.

Situacija na tržištu rada

Prema provedenoj anketi o radnoj snazi i austrijskoj statistici 32 000 radnika u Austriji imalo je hrvatsko državljanstvo (55,2% muški, 44,8% žene). Od toga broja, u Hrvatskoj je rođeno 22 000 radnika (42,8% muški, 57,2% žene).

Gledajući točan broj zaposlenih hrvatskih državljana u Austriji kao nositelje socijalnog osiguranja, vidljiva je velika razlika u broju u odnosu na austrijske službene statističke podatke. Tako, primjerice Zavod za zapošljavanje vodi nezaposlene još kao pripadnike iz bivše Jugoslavije, a ne kao samostalne države pa onda izgleda daleko veća nezaposlenost nego što u praksi jeste.

Većina muškaraca hrvatskog državljanstva zaposlena je u građevinarstvu (28,9%), prerađivačkoj industriji (22,6%) te trgovini i popravku motornih vozila (11,2%). Hrvatske državljanke najčešće su zastupljene u poslovima usluga hrane i smještaja (18,7%), trgovini te u poslovima pružanja zdravstvenih usluga.

Po dobnoj strukturi zaposlenih hrvatskih državljana, naviše ih je između 25 i 45 godina, a zanimljivo, najmanje zaposlenih je onih ispod 25 godina.

Konzularni tip nastave hrvatskog jezika u Austriji

Različita je sudbina hrvatskoga jezika kod hrvatskih iseljenika diljem svijeta, ovisi od kontinenta do kontinenta pa i od države do države. Važna je svakako i starost i brojnost naših iseljenika, kao i udaljenost od domovine. U svakom slučaju i hrvatski je jezik, kao i svaki drugi iseljenički jezik, ugrožen životnim prilikama u novoj sredini. Dinamičan ritam života i razumljiv dominantan pritisak mjesnoga jezika baca u sjenu iseljeničke jezike pa tako i hrvatski. U mnogim našim iseljeničkim zajednicama i obiteljima govorenje hrvatskim jezikom svedeno je na najmanju moguću mjeru, unutar stana ili kuće, na misi na hrvatskom jeziku, na ponekoj domovinskoj priredbi. Ali i ondje hrvatskim govore uglavnom stariji, dok mlađi većinom govore jezikom zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Povijest je ipak puna primjera gdje su hrvatski iseljenici ustrajno i s ljubavlju, unatoč svim pritiscima, i nakon 300 godina, čuvali i očuvali jezik staroga kraja, koliko god taj jezik s vremenom dobio svoje posebnosti, kao sto je to jezik gradišćanskih Hrvata u Austriji, molizanskih u Italiji, karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, Bunjevaca i Šokaca u Mađarskoj, Janjevaca na Kosovu. Jer jezik je iskaznica, poput imena, poput vjere i kulture. Zato svi iseljenici nastoje, s više ili manje truda, njegovati i čuvati materinski jezik, odnosno jezik staroga kraja. Zato je i danas važno učiti i govoriti hrvatskim jezikom i u iseljeničkim prilikama, usprkos dominaciji mjesnoga jezika. Jezik se njeguje i uči na različite načine, a standardni su: dopunska nastava, tečajevi, vjerski susreti, vjeronauk, rad u kulturnim i sportskim udrugama, izleti u domovinu, posjeti i odmori u domovini.12

Nastavom hrvatskoga jezika i kulture prenosi se i njeguje hrvatsko kulturno i povijesno naslijeđe djeci hrvatskog podrijetla koja žive u bilingvalnoj ili multilingvalnoj sredini, što obuhvaća djecu hrvatskih državljana koji žive u zemljama Europske unije, djecu pripadnike hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama i djecu iseljenika u prekomorskim zemljama.

Hrvatska nastava, osim jezikoslovlja, sadrži i stjecanje znanja o Hrvatskoj i njezinoj kulturi u širem smislu (hrvatskoj povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini, uključujući upoznavanje sa svakodnevnim životom i vrijednostima stanovnika Republike Hrvatske, ekonomske, političke te ostale sadržaje hrvatskog društva). Razvojem jezičnih kompetencija te usvajanjem hrvatske kulturne, povijesne i prirodne baštine hrvatska nastava pridonosi razvijanju osjećaja pripadnosti hrvatskoj kulturi i hrvatskoj domovini. Istodobno je učenje hrvatskoga jezika i kulture sredstvo uspješnije interkulturalne komunikacije i razumijevanja u sredinama u kojima žive hrvatski građani.

Kurikulum hrvatske nastave u inozemstvu (NN 194/03.) temeljni je dokument kojim se ostvaruje hrvatska nastava u inozemstvu.

Organizacija konzularnog tipa nastave hrvatskog jezika u Austriji

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta organizira i financira hrvatsku nastavu potpuno ili djelomično u 20 država svijeta (Argentina, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Francuska, Italija, Irska, Luksemburg, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Švicarska, Velika Britanija) za oko 6 800 učenika, a nastavu izvodi 95 učitelja. Ministarstvo odabire i financira učitelje koji se upućuju na rad na temelju Pravilnika o uvjetima i postupku izbora učitelja za rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu (NN 41/09.) Uz hrvatsku nastavu u inozemstvu koju organizira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, u inozemstvu postoji hrvatska nastava integrirana u obrazovni sustav zemalja primateljica, koji organiziraju i provode obrazovne vlasti zemalja primateljica, te hrvatska nastava koju organiziraju hrvatske zajednice i katoličke misije u inozemstvu. U državama u kojima žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine nastava na hrvatskom jeziku organizirana je najčešće u sklopu redovnog obrazovnog sustava. Učitelji koji rade u tim sustavima imaju mogućnost sudjelovati na stručnom usavršavanju na seminaru koji organizira Agencija za odgoj i obrazovanje u ljetnim mjesecima u Hrvatskoj, a prema potrebama i mogućnostima organiziraju se i seminari u zemljama u kojima se nastava održava. Ministarstvo potporu održavanju nastave daje kupnjom knjiga i drugih nastavnih materijala, a u pojedinim državama uz odobrenje njihovih obrazovnih vlasti financira rad učitelja u cilju unaprjeđenja hrvatske nastave za potrebe hrvatske nacionalne manjine (Austrija, Crna Gora, Makedonija, Italija, Slovačka, Srbija, Rumunjska). Hrvatska nastava za potrebe hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama najčešće je integriranog tipa ili se ostvaruje u sklopu katoličkih misija i hrvatskih zajednica (Australija, Kanada, SAD).13

Odnos prema dopunskom obrazovanju djece hrvatskih migranata je različita od pokrajine do pokrajine, od grada do školskog okruga. Austrijske vlasti i troma školska administracija sporo i teško mijenjaju nešto što su već ranije ozakonili, pa često još uvijek insistiraju da se nastava izvodi u heterogenom nacionalnom sastavu i nude nama neprihvatljive jezične varijante. Zbog toga još uvijek moramo uporno uvjeravati osobe u nadležnim prosvjetnim institucijama da je hrvatski jezik poseban i samosvojan i da hrvatska djeca imaju pravo također na nastavu hrvatskog jezika. Jezično usvajanje materinskog jezika mora se dakle dalje razvijati u školi. Ono se ne smije prekinuti, jer ne samo da zbog toga trpi ovladavanje materinskim jezikom, već i razvoj drugog jezika (njemačkog).

Kod djece koja pripadaju jezičnim manjinama događa se upravo sljedeće: Polaskom u školu razvoj se materinskog jezika manje više naglo prekida. Daljnje stjecanje materinskog jezika se u školi jedva ili nikako ne podupire. Djeca uče na drugom, stranom jeziku čitati i pisati. To ima za posljedicu da se niti prvi niti drugi jezik ne mogu u potpunosti razviti, jer se opismenjavanje i školska socijalizacija vrše na drugom jeziku, a ne na jeziku obitelji. Nastupa lom u jezičnom razvoju koji označavamo terminom polujezičnost. Takvo nedostatno znanje materinskog i drugog jezika se često na prvi pogled ne može utvrditi. Dotična djeca ne upadaju uopće u oči svojom kompetencijom u svakodnevnoj komunikaciji na drugom jeziku, u našem slušaju na njemačkom. Deficit se najčešće pokazuje tek mnogo kasnije, kada u školi u prvi plan stupe kognitivne jezične vještine, te treba na primjer baratati apstraktnim pojmovima.

Jezične vještine, koje netko može dostići na drugom, stranom jeziku, bitnim djelom su ovisne o kvaliteti i razini znanja koje je dosegao na materinskom jeziku. Istraživanja su pokazala da su djeca koja polaze nastavu materinskog jezika uspješna ne samo u njemačkom jeziku nego i u drugim predmetima austrijske škole.

Literatura o bilingvizmu također govori u prilog nastave na materinskom jeziku: učenje materinskog jezika u školi istovremeno s drugim jezikom ne sputava stjecanje jezičnih vještina na drugom jeziku, naprotiv; djeca koja kvalitetno komuniciraju materinskom jezikom lakše i brže usvajaju drugi i ostale jezike; sposobnost jezične analize, te kvaliteta i kvantitet jezičnog usvajanja su kod dvojezične djece viši nego kod jednojezične; potiče se jezična kreativnost; to konačno vodi ka većoj toleranciji kod bilingvalnih ljudi i njihovoj umanjenoj sklonosti pretjeranom etnocentrizmu.

Integracija ne teče u jednom u jednom smjeru. Ona mora biti dvosmjerna i iskrena. Prihvaćena i od strane Austrijanaca i migranata, koji su ovdje našli svoju drugu domovinu. Ona ne smije biti prikrivena asimilacija, nego doista integracija sa svim ljudskim pravima koja uživaju žitelji Europske zajednice. Jedno od temeljnih prava jest svakako pravo dodatnog obrazovanja na materinskom jeziku. Kad su Hrvati u pitanju, to je hrvatski, a ne neke ponižavajuće varijante i mješavine jezika.14

Između konzularnog i integriranog tipa nastave

Dakle, konzularnim tipom nastave gdje Hrvatska izravno skrbi o plaći nastavnika, udžbenicima i pomagalima, u 21 zemlji svijeta obuhvaćeno je oko 7000 djece s kojima radi 95 nastavnika. U Austriji je takvom vrstom nastave obuhvaćeno oko 1000 učenika s kojima radi 12 nastavnika. Usprkos zauzetosti Ministarstva znanosti, prosvjete i sporta Republike Hrvatske, razvidno je kako je to izrazito mali broj polaznika imajući u vidu ukupan broj djece školske dobi u izvandomovinstvu.

U Austriji živi oko 15 000 djece školske dobi hrvatskog podrijetla. Svjesni smo žalosne činjenice da ih zbog tretmana hrvatskog jezika u Austriji, jako malo pohađa integrirani tip nastave odnosno materinski jezik koji je, kao što je istaknuto, u potpunoj nadležnosti austrijskih školskih vlasti. Ako znamo da svega 500 djece pohađa nastavu materinskog jezika (i to na mjestima gdje je nastavnik izvorni hrvatski govornik), u Hrvatima neprihvatljivoj varijanti tzv. BKS jezika, dolazimo do jednostavne računice da je oko 13 500 djece školske dobi u Austriji potpuno izvan obrazovnog sustava, kako austrijskog tako i onog hrvatskog. Čak i uz pretpostavku da pola djece odnosno njihovih roditelja nisu zainteresirani za bilo koji oblik nastave hrvatskog jezika u Austriji, dolazimo opet do porazne brojke da oko 7 000 djece odnosno njihovih roditelja ne ostvaruju svoje temeljno pravo u Austriji.

Projekti koji su u Austriji provedeni ili su provode (Hrvatski je naš izbor; Građansku inicijativu za priznanje hrvatskoga kao samosvojnog jezika u okviru nastave materinskog jezika u Austriji) pokazuju da nikako nije stvar u nezainteresiranosti roditelja za nastavom hrvatskog jezika u Austriji. Upravo suprotno. Veliko zanimanje postoji, ali očito plaćamo danak višedesetljetnog nerazjašnjenog statusa i položaja hrvatskog jezika u Austriji te svojevrsne financijske pa i političke nemoći Hrvatske da se u većoj mjeri uključi u rješavanje problema.

Kome odgovara status quo?

I tako dok Hrvati s pravom bojkotiraju nastavu tzv. BKS jezika jer ih se time želi staviti pod krinkom tobožnje integracije u potpuno neprihvatljive okvire, a Hrvatska nije u mogućnosti intenzivirati konzularni tip nastave kroz Hrvatsku dopunsku školu, za posljedicu imamo stanje koje doista nikome ne odgovara. Doista, može li grozno jezično stanje odgovarati Austriji, zemlji koja je toliko dobroga načinila Hrvatskoj posebice u vremenu Domovinskog rata prigrlivši tolike prognane i izbjegle? Austrija kao da nije svjesna da stalnim naglašavanjem i poturanjem tzv. BKS-a, u mnogome omalovažava Hrvate u Austriji koji su u mnogo čemu primjer sjajne integracije u svim porama života u Austriji. Zvuči neshvatljivo da se zanemaruju temeljne potrebe tako velike populacije od gotovo 200 000 Hrvata u Austriji. Držimo kako austrijska strana treba preispitati svoje ukorijenjene stavove jer ako u nastavi tzv. bosansko-hrvatskog-srpskog jezika sa svega 4,5% sudjeluju djeca hrvatskog podrijetla, nije li to alarmantan pokazatelj kako tu nešto nije u redu? Mogu li se austrijske školske vlasti hvaliti nastavom BKS-a i svrstavati je kao najuspješniju i najbrojniju ponudu materinskog jezika u Austriji, ako je ona tako krnja i ne predstavlja realno stanje? Zar je moguće da u obrazovnom sustavu jedne zemlje imamo jezik koji nigdje u svijetu pa niti u matičnim zemljama nije priznat? Hrvatski jezik se predaje u mnogim zemljama svijeta, na 90 sveučilišta, ali nigdje kao BKS jezik!

Balkan-Express je dugo vremena bio jedan od najpoznatijih i najvažnijih vlakova u europskom prometovanju svih vrsta. Ovaj dugoprugaški vlak je amo-tamo vozao ljude, emocije, živote, simbole, ideje, te stvari i interese svih vrsta. U toj gužvi stvarni su putnici bili najmanje važni, jer se uglavnom radilo o masi radne snage koja je bila nepoželjna totalitarnim režimima u balkanskim i okolnim državama, te je stoga pod egzistencijalnim i drugačijim pritiscima taj dio radne snage tjeran na „privremeni rad u inozemstvo“. No, ta prijetvorna privremenost zapravo je postajala trajnost u kojoj su ljudi i njihovi životi dugo, sve do puknuća rastezani na trasi smjera istok-zapad.

Ustav i zakoni RH su glede hrvatskog jezika sukladni odgovarajućim pravnim standardima, kao i u drugim zemljama, te tu nema dvojbi i nejasnoća. Ulaskom u EU hrvatski jezik je i formalno priznat kao samostalan, kao 24. službeni jezik koji postoji u EU. Možda će netko, prema sustavno nametnutom hrvatskom kompleksu manje nacionalne vrijednosti i odgovarajućem mentalitetu servilnosti, naivno reći kako tako mora biti. No, stvar je puno sustavnija i s BHS-om, kao i sa svim ostalim specifično hrvatskim problemima u međunarodnim odnosima.

U uspostavu samostalne hrvatske države hrvatski iseljenici su uložili iznimno puno fizičkih i duhovnih prinosa te materijalnih sredstava. Kad se dogodila hrvatska država, hrvatski iseljenici su se s oduševljenjem zauzimali da njihova djeca u školama diljem europskih zemalja napokon steknu pravo učiti hrvatski jezik u dopunskoj nastavi, kao što to pravo ostvaruju djeca drugih iseljenika.

Pustimo sada po strani, što je austrijskom školskom sustavu sigurno financijski isplativije da sva „jugoslovenska djeca“ sada uče eu-genetski manipulirani BHS jezik. Pustimo sada po strani činjenicu što se teško krše zakoni EU-a. Pustimo sada po strani sve međunarodne interese koji kroz podzemne tunele Balkan-Espressom jure prema Hrvatskoj i kroz Hrvatsku.15


1 Usp. Korišten pisani materijal Mag. Elfie Fleck, Odjel za migraciju i školstvo Saveznog ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije.
2 Council of Europe. U: Cinar (1998.), str. 28.
3 Usp. Cinar (1998.), str. 38.
4 Usp. BGBl. 528/1992 i BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
5 Usp. BGBl. II br. 133/2000 i BGBl. II br. 134/2000.
6 Usp. BGBl. 528/1992
7 Usp. BGBl. 546/1993 i BGBl. II br. 134/2000.
8 Usp. BGBl. II br. 133/2000.
9 Usp. BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
10 Usp. BGB1. 86/1981 u pojedinim važećim inačicama.
11 Usp. bm:bwk (izdavač) Informationsblätter des Referats für interkulturelles Lernen, br. 5/99, str. 13.
12 Batinić, isto
13 Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske
14 Mrežna stranica kroat.at
15 prof. dr. sc. Josip Jurčević, mrežna stranica dnevno.hr

Literatura:
Mag. GRUBER, Barbara. (2012): Kroatische Migrant/innen in Österreich. Zahlen. Fakten. Einstellungen. In: ÖIF-Dossier n°23, Wien.


Povezane vijesti:

Lokalni izbori u Hrvatskoj: Posebno zanimljivo u četiri velika grada

Robert Pandža

Pregled tjedna: Tko dijeli BiH ili kako podijeliti već podijeljeno

Robert Pandža

Pregled tjedna: Milanović i Mamić u “obračunu” protiv bivših “drugova”

Robert Pandža