U jednoj osnovnoj školi u Grazu stanje je alarmantno – od ukupno 170 učenika, samo njih pet ima njemački kao materinski jezik. Ravnateljica škole, Barbara G., opisuje svakodnevicu u školi kao “stvarnu kriznu zonu”.
Škola se nalazi u četvrti Gries, a čak 80% učenika su muslimani, dok ni oni rijetki koji govore njemački često dolaze iz obrazovno zapuštenih i socijalno ugroženih obitelji. Ravnateljica priznaje da je termin “škola u kriznom području” u ovom slučaju sasvim primjeren – “jer ovdje stvarno gori”.
Vjerske napetosti i kulturne razlike
Ravnateljica se često suočava s vjerskim pitanjima i pritiscima: učenici je pitaju zašto ne nosi maramu i nije li muslimanka. Neki učenici ne žele sjediti pored kršćana, a roditelji otvoreno odbijaju spolni odgoj. Žalili su se čak i na božićno drvce postavljeno u školi, dok istovremeno za vrijeme islamskih blagdana masovno izostavljaju djecu iz nastave bez prijave, piše Heute.
Uvrijeđeni, prijetnje, sigurnosne mjere
Ravnateljica je otkrila da učitelji redovito trpe uvrede, prijetnje i vrijeđanja od strane roditelja koji ne priznaju pravila škole. U nekim slučajevima, tijekom sastanaka s roditeljima, ravnateljica traži školskog domara da čeka ispred ureda kao “tjelohranitelj”.
Uvriježene su izjave poput “ti prljavi psu”, a ravnateljica se ne boji da će zbog svojih javnih istupa izazvati “val uvreda i napada, kako od strane dijela muslimana, tako i od ‘dobronamjernih’ koji ne vide stvarno stanje.”
Prisiljena odjeća i siromaštvo
Ravnateljica podržava zabranu nošenja marame do 14. godine jer ne želi da očevi prisiljavaju kćeri na nošenje odjeće koja prekriva tijelo čak i na +30°C. Uz to, siromaštvo predstavlja sve veći problem – roditelji traže da školsku članarinu od 30 eura mogu platiti na rate, a izleti se mogu organizirati isključivo putem donacija.
Moguća rješenja
Ravnateljica vjeruje da bi veća jezična i kulturna raznolikost u razredima mogla pomoći, ali trenutno za to nema uvjeta jer postoji obostrano odbijanje između skupina djece. Ističe da bi cjelodnevna nastava bila korisna jer bi se djeca dulje zadržala u strukturiranom okruženju, ali to nije izvedivo zbog manjka kadra i sredstava.
Pozitivno je što škola ima turskog socijalnog radnika, koji učinkovito komunicira s roditeljima i radi na razbijanju predrasuda. Unatoč svim izazovima, tim u školi ostaje motiviran – “funkcioniramo kao obiteljski biznis, drukčije se ovdje ni ne može”, zaključuje ravnateljica.
