Connect with us

Hrvati u BiH

Oni koji trebaju nestati – Hrvati Bosanske Posavine

Objavljeno

na

Procesi dugog trajanja su, kako se prema svim indikatorima čini, usmjereni na pomicanje hrvatskog naroda iz BiH prema srednjoj Europi. Hoćemo li se prepustiti ili dati svoj adekvatan odgovor – kao što su i generacije naših predaka uvijek znali učiniti? Depopulacija i iseljavanje postaju nedvojbeno ključno pitanje opstanka Bosne i Hercegovine, a to naročito vrijedi za Hrvate u BiH. Naime, u hrvatskoj su populaciji u BiH zadnjih godina svi demografski pokazatelji i trendovi negativni.

Piše: dr. sc. Tado Jurić

Prema podacima Svjetske banke Doing business iz 2018. godine u BiH ima samo 2,7 milijuna stanovnika. Vrlo jednostavni matematički račun pokazuje da će uz postojeći prirodni pad i trendove iseljavanje stanovništva BIH već u narednom desetljeću pasti vrlo vjerojatno na ispod dva i pol milijuna stanovnika. Isto izvješće pokazalo je da je BiH napustilo preko 180.000 tisuća građana od 2015. do 2017. A i podaci koje smo dobili na stranicama Eurostata potkrepljuju ove navode. Naime, za građane BiH je izdano 53.761 radnih dozvola u članicama EU tijekom 2018. godine, dok je 2019. brojka prešla čak 70.000 tisuća. Time je iseljavanje iz BiH postalo intenzivnije čak i od iseljavanja iz Hrvatske.

U nedavnoj studiji koju smo pripremili na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, pokazali smo da je po svim našim saznanjima svaki treći iseljeni Hrvat zabilježen u statistikama, zapravo podrijetlom iz BiH. Iseljavanje Hrvata iz BiH pak podjednako pogađa sve tri „hrvatske regije“ u BiH, kako Srednju Bosnu, tako i Bosansku Posavinu i Hercegovinu. U ovom radu ćemo se posvetiti detaljnije slučaju iseljavanja Hrvata iz Bosanske Posavine.

KRAJ POSAVINE – FINISH POSAVINE?

Regija Bosanska Posavina definirana je kao ravničarski pojas BiH u porječju rijeke Save. Proteže se uzduž njezina toka koji je u BiH na zapadu omeđen ušćem Une, a na istoku ušćem Drine u Savu ( V. KLAIĆ, Bosna, 1989.). Površinom broji 2.289,15 km2 te je slična površini Srijema u Hrvatskoj. Kako bi usporedbu stavili u širi okvir, treba imati na umu da je po svojoj površini Posavina veća od brojnih hrvatskih subregija, a posebno je važno naglasiti da je u Bosanskoj Posavini živjelo više Hrvata nego u Hercegovini (kada se izuzme Mostar). Bosanska Posavina je u bivšoj Jugoslaviji slovila za najnaseljeniju regiju uopće s najvećom gustoćom stanovnika, kad se ne računaju veliki gradovi. Kada se pogleda situacija s Hrvatima ovog kraja danas, brojke postaju neumoljive, od 133.467 Hrvata koji su 1991. živjeli na ovom životnom području, danas je manje od 20.000 (stvarnih) stanovnika. Hrvatski etnički prostori Posavine zauzimali su 1233,77 km2 ili 53,90% cijelog teritorija, a katastarski čak i više. Danas su ti prostori pali na ispod 20% prijašnjeg hrvatskog životnog prostora.

Pored „zemljopisne Posavine“ u hrvatskom se društvu, još za vrijeme Jugoslavije, a naročito od 1990-ih ustalio i etnički pojam „Bosanska Posavina“, koji se od vremena raspada Jugoslavije koristi za označavanje njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima (S. Mrduljaš, 2009., s 86.). Od 2000.- ih taj pojam postepeno nestaje iz medijskog i društvenog prostora pa se danas, primjerice u hrvatskim medijima, termin Bosanska Posavina jedva pojavljuje.

Za razliku od zemljopisnog, etnički pojam Bosanske Posavine nije preciznije određen, unatoč tome što je riječ o prostoru koji je imao i ima bitan nacionalno­ hrvatski značaj i za koji je jedno vrijeme vladao izrazit interes hrvatske javnosti. Kako je ustaljena praksa da se predodžbe o etničkom karakteru pojedinih dijelova BiH formiraju na temelju uvida u etničke strukture općina koje ti dijelovi BiH obuhvaćaju, prostornost se etničkog pojma Bosanske Posavine prema Mrduljašu određuje općinama Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko (Isto.)

Uočljivo je da je „etnička“ Posavina imala pretežito hrvatski karakter, pogotovo u usporedbi s posebnom etničko­prostornom cjelinom u odnosu na susjednu Bosansku Krajinu, Semberiju i pretežito Bošnjacima nastanjene krajeve sjeverne Bosne. Dakako, ona ujedno predstavlja i prostor izrazite isprepletenosti hrvatskih i srpskih etničkih teritorija te je po tome specifična etničko­prostorna cjelina unutar BiH. No, svakako je „etnička“ Posavina predstavljala prostor uz koji su se vezivale izrazite hrvatske političke konotacije te ju se praktički smatralo neprikosnovenim hrvatskim prostorom za koji je samorazumljivo da pri (unutrašnjoj) podjeli BiH dođe pod hrvatsku političku kontrolu. Dokaz za ovu tezu je i da Srbi i Bošnjaci iz Bosanske Posavine sebe rijetko ili gotovo nikada ne nazivaju „Posavcima“ ili „Posavljacima“, što je kod Hrvata Posavine ustaljena praksa isticanja zavičajnog identiteta.

Prvi pokušaj koji je u tom smislu rezultirao određenim uspjehom očitovao se prilikom uspostave Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije 1939. godine. Drugi pokušaj, otpočeo je tijekom završne faze raspada socijalističke Jugoslavije i nastanka neovisne BiH kada je ondašnji HDZ BiH osnovao niz teritorijalno­samoupravnih hrvatskih zajednica među kojima i Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu, s ciljem da unutar složeno uređene BiH, konstituirane od autonomnih jedinica zasnovanih primarno na etničkom načelu, Hrvatska zajednica Bosanska Posavina bude dijelom hrvatske samoupravne cjeline. Dakako, ona je mogla biti organizirana samo od onih naselja u kojima su Hrvati bili većinom. Prema Mrduljašu u osnovi se radi o 53,9% prostornosti „etničke“ Posavine, bez svih većinski srpskih i bošnjačkih prostora (S. Mrduljaš, 92.).

Zanimljivo je da je tijekom 1993. godine sama međunarodna zajednica u okviru Vance­Owenova plana administrativno­etničke podjele BiH (vidi: T Jurić, disertacija 2013.), predviđala formiranje (hrvatske) provincije br. 3 koja je po svom prostornom okviru i etničko­demografskom sastavu odgovarala upravo ovoj hrvatskoj posavskoj jedinici. ( Vidi: S. BLAŽANOVIĆ). Vance­Owenov plan se za razliku od planova unutrašnjeg uređenja i podjele BiH koji su slijedili, pri određivanju unutrašnje podjele BiH nije rukovodio rezultatima ratnih osvajanja već primarno etničkim i prostorno­funkcionalnim odrednicama.

Međutim oslanjajući se na vlastitu vojnu nadmoć, srpsko političko vodstvo nije osjećalo potrebu za kompromisnim rješenjem međunacionalnih odnosa u BiH, već se odlučilo oružanom agresijom ostvariti vlastite maksimalističke ciljeve i uspostaviti srpsku državu na dvije trećine bh. teritorija s namjerom da je u konačnici pripoji Srbiji (Mrduljaš, n. dj., 92).

Prema Iki Staniću Hrvati iz Posavine osjećaju se dvostruko izdanima: „prvi put kada je Posavina pala, a drugi put potpisom u Daytonu. Mnogi tvrde da je Posavina žrtvovana ili da je služila za „potkusurivanje”. A taj osjećaj je naročito pojačan nakon završetka rata kada je realizirano da neće doći do imalo značajnijeg hrvatskog povratka na posavske prostore Republike Srpske. Rezultat toga je dijelom zbog negativnog odnosa lokalnih vlasti prema takvom povratku, a dijelom zbog psihološke barijere.

Naime, riječ je prostoru koji je bio većinski hrvatski, za koji se s pravom pretpostavljalo da će biti dijelom hrvatske posavske jedinice i koji je sama međunarodna zajednica, u kontekstu vlastitih korektnih unutrašnjih podjela bh. teritorija, vidjela kao dio takve jedinice. Napokon, Hrvati su tu ratovali ne samo s ciljem da ga obrane od srpske agresije već i s namjerom da osiguraju njegovu transformaciju u hrvatsku posavsku jedinicu unutar BiH. Iz navedenih razloga izuzetno im je teško prihvatiti činjenicu da će povratkom na vlastite etničke prostore doći pod srpsku vlast i de facto biti svedeni na status nacionalne manjine u srpskoj etno­političkoj tvorevini (S. Mrduljaš, 2009., 89-92.).

Postojeći status quo pak kao da odgovara svim političkim elitama u BiH ali i međunarodnoj zajednici. No, ovo „rješenje“ ide na uštrb Hrvata iz BiH. Ipak, pravi i najveći su gubitnici Hrvati Bosanske Posavine i srednje Bosne. Oni najbrže iseljavaju i kao da trebaju tiho nestati. Dugoročne objavljene UN-ove projekcije stanovništva iz 2019. za BiH ozbiljno su upozorenje Hrvatima u BiH kao i ukupnoj budućnosti zemlje, u kojoj će nedostajati stanovništva i radne snage. Kako je stanovništvo temelj svih planiranja i nije obnovljivo samo po sebi, Hrvati BiH moraju planiranje razvoja i obnove stanovništva shvatiti kao primarni interes. Jer će se negativnost svih pokazatelja vezanih uz hrvatsku populaciju u Bosanskoj Posavini i na razini BiH nastaviti i intenzivirati i ubuduće. Iseljavanje i prirodna depopulacija se nikada sami po sebi ne usporavaju, niti zaustavljaju.

Vladajuće hrvatske političke strukture u Hrvatskoj i BiH nisu učinile strateške poteze kojim bi se izbjeglim bosansko­posavskim Hrvatima osigurao nov i primjeren teritorijalni okvir Posavine koji bi iako u minimalnim okvirima odgovarao prostorima povijesne ukorijenjenosti Hrvata u Posavini. Takav prostor bi Hrvatima Posavine omogućio da očuvaju međusobne veze i razvijaju bosansko­posavski segment vlastitog kulturnog identiteta čime bi ostali prepoznatljivom zajednicom unutar nacionalnog hrvatstva. Danas je taj kulturni identitet međutim sveden na poneki KUD u dijaspori i folklornu tradiciju, što je pohvalno ali ni blizu dovoljno.

Hrvati su danas svoje posavske prostore zapravo izgubili ne samo politički, nego i etnički, ali i kulturološki. Naime, za politički razvoj u Bosanskoj Posavini svatko može naći nekog krivca izvana i alibi da se nije moglo bolje, za iseljavanje se pak ne može prozivati iseljene, ali ono što se nikako ne može opravdati je da nije učinjeno dovoljno da se posavski identitet Hrvata adekvatno njeguje i zadrži.

Iz povijesti znamo da je narod bez kulture, narod bez budućnosti. Kultura, shvaćena u širem smislu, je bila upravo ta koja je Hrvate održala svo vrijeme prošlosti i koja je sačuvala identitetski koncept hrvatskog naroda iz čega je onda u povoljnijim vremenima ostvarena hrvatska država. Upravo istu analogiju trebamo preslikati na današnju Posavinu kako je ne bi izgubili za sva vremena.

Sama prvotna ideja i realnost etničkog hrvatskog teritorija Bosanske Posavine kao životnog podneblja Hrvata danas predstavlja krnja Posavska Županija koja nije ništa drugo nego prostorno­demografski minimum u odnosu na okvir kakav je trebala imati hrvatska politička posavska jedinica na temelju etničkih karakteristika Posavine. Iako još uvijek ne de iure, de facto je time u konačnici status posavskih Hrvata sveden na status nacionalne manjine u srpskom entitetu i bošnjačkom entitetu unutar BiH. Riječ je o procesu koji se provodio i provodi postupno te koji je uspio proći gotovo nezapaženo i bez imalo značajnijeg hrvatskog otpora.

Raseljavanje posavskih Hrvata tijekom Domovinskog rata je velikim dijelom stvorio tzv. migrantske mreže koje su olakšale ali i potaknule i val suvremenog iseljavanja Hrvata iz Posavine. Ti su ljudi dobro integrirani u novim (pretežito) njemačkim i austrijskim sredinama te u najvećem broju slučajeva izjavljuju da se ne namjeravaju vratiti. Mnogi te sredine počinju doživljavati svojom novom domovinom, integriraju se ali i asimiliraju pa danas stoga svjedočimo osim političkom i etničkom gubitku hrvatske Posavine i identitetsko-kulturološkom gubitku Posavine.

Nestankom „etničke“ i „kulturne“ Posavine kao specifične etničko­prostorno-političke cjeline unutar BiH koja je trebala omogućiti slobodan nacionalni i sveukupni razvitak posavskih Hrvata, nisu gubitnici samo Hrvati Posavine, nego su oslabljene generalno sve hrvatske pozicije u BiH, kao i ključni strateški interesi Hrvatske.

Revitalizacijske mjere

Scenarij potpunog demografskog sloma Hrvata u Posavini dakako ne mora nužno biti jedina stvarnost koja nas čeka. No zadnji je čas da se poduzmu konkretne demografske i revitalizacijske mjere koje su nisu samo političke prirode. Naime, smatramo da je kultura jača od politike i da obnova Posavine treba početi kulturološkim pristupom i to upravo onako kako su se branili hrvatski identitet i nacija u 19. stoljeću – putem kulture shvaćene u širem smislu. Ovaj tekst je i jedna vrsta apela, kao i inicijative kako to ostvariti.

Smatramo da bi početak bio u:

1.) osnivanju kulturne manifestacije „Dani Posavine“ koja bi se svake godine održavala u jednom od posavskih gradova. Počeli bi s Orašjem sredinom kolovoza, kada je najviše dijaspore u posjeti zavičaju, zatim 2022. u Odžaku, 2023. u Modriči, 2024. u Derventi itd.

2.) Paralelno bi radili na otvaranju „Posavskog doma“ koji bi bio u funkciji muzeja i izložbenog prostora svih identitetskih i tradicionalnih kulturne baštine Hrvata Bosanske Posavine. Taj multifunkcionalni prostor trebao bi imati i prostor za nastupe, gostovanja i slično. A funkciju bi imao i kao mjesto povezivanja dijaspore i domicilnog stanovništva bez uplitanja politike i političara.

3.) U inicijativu svakako treba uključiti samostan iz Tolise i franjevce kao čuvare tradicije hrvatske opstojnosti u BiH te povezati sve dijasporske udruge koje rade na očuvanju tradicije i sjećanja na Hrvate Posavine u inozemstvu. Naročito važnu ulogu bi mogla igrati upravo udruga Prsten kao mogući nositelj ovog umrežavanja.

4.) Nadalje, ovakav projekt bi omogućio i suradnju s pograničnim županijama Republike Hrvatske u smislu EU fondova koji su na raspolaganju ako postoji razrađen suvisao projekt suradnje na očuvanju tradicijskog i kulturnog zajedništva određene populacije u Europi. Ovo je tim više zanimljivo jer EU upravo najviše potiče upravo ovakve oblike regionalne suradnje u kojima sudjeluju jedna članica EU (Hrvatska) i članica kandidatkinja za ulazak u EU (BiH).

5.) Ovim putem bi izbjegli sva politička pitanja koja koče revitalizaciju Posavine kao tradicionalnog hrvatskog životnog prostora i okvira očuvanja identiteta posavskih Hrvata poput pitanja „je li Posavina prodana?“ a zasigurno bi ovakav oblik konstruktivnog pristupa bio i prihvatljiviji ostalim stranama, Srbima i Bošnjacima, a napose međunarodnoj zajednici.

6.) Na ovaj način bi se omogućile svakako i obnova gospodarske suradnje prvenstveno između posavske dijaspore i domicilnog stanovništva. Omogućile bi se i tzv. „cirkularne migracije“ pa mladi iseljeni Posavci ne bi bili zauvijek izgubljeni za ovaj kraj, nego bi dobili osjećaj da nisu zaboravljeni i da je njihova mladost, znanje i entuzijazam potrebno zajednici iz koje su otišli (ili izgurani).

Dakako, ovdje su navedeni samo obrisi modela koji ćemo rado detaljnije prikazati ako se pokaže interes za ovom inicijativom kulturne revitalizacije Posavine kao hrvatskog životnog prostora.

Advertisement
Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Hrvati u BiH

Ljubušaci na vrhu Austrije – životna pustolovina za pamćenje, a sve je počelo iz Međugorja

Objavljeno

na

By

U srcu Alpa, tamo gdje se nebo spaja s gorama i tišina dominira, stoji neprikosnoveni kralj austrijskog neba – Grossglockner. Svojom impozantnom visinom od čak 3798 metara, ovaj planinski div alpinistima nudi priliku da se vinu do samog vrha, osjećajući neukrotivu snagu prirode koja je od pamtivijeka privlačila hrabre duše u potrazi za najvišim vrhovima zemlje.

Imali smo priliku porazgovarati s alpinistima po njihovom povratku na rodnu grudu. Ovo je priča o izazovima, usponima i nevjerojatnim trenucima koje nosi osvajanje najvećeg vrha Austrije.

Perica Biško, jedan od sudionika ovog nevjerojatnog uspona za hercegovina.info kazao je: “Članovi našeg tima su također članovi Hrvatskog planinarskog društva Ljubuški. Klub je ponovno oživljen ovog proljeća i aktivno radi na organizaciji takvih izleta. U ekipi za ovu ekspediciju, osim mene bili su i Miroslav Herceg i Tihomir Bebek. Što se tiče samih priprema, nismo imali neke posebne treninge prije ove ekspedicije jer se sva trojica aktivno bavimo planinarenjem, ali i drugim oblicima sporta kao što su trčanje i boks”


Ovakve ekspedicije polako postaju tradicionalne.

„Svake godine biramo novu državu i njen najviši vrh za našu ekspediciju. Počeli smo s penjanjem na najveće vrhove Bosne i Hercegovine, a zatim smo u narednim godinama polako proširivali svoje horizonte pohodeći vrhove Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Prošle godine smo čak stigli do Grčke i čuvenog Olimpa. Ove godine smo se odlučili popeti na najviši vrh Austrije, Grossglockner. Na početku, dočekala nas je prava mala idila. Austrija kakvu vjerojatno većina vas zamišlja. Prekrasan krajolik, malene drvene kućice u kojima se već ložila vatra. Bilo je prilično neobično jer je kod nas ljeto bilo u punom zamahu”, nastavlja.

Oko njih su se pružali potoci, bajkovite šume, krave na beskrajnim pašnjacima, prekrasne zelene livade, a na svakom koraku mogli su vidjeti one simpatične svisce kako vire iz svojih rupa i promatraju što se događa.

“Put kojim smo krenuli bio je izvanredan, pažljivo označen i uređen, u pravom austrijskom stilu. Točno onako kako biste očekivali od takve države, i to je upravo ono što su mi planinari najviše priželjkivali. Prvi dom bio je na otprilike 2400 metara nadmorske visine, a činilo se da je namijenjen širem broju posjetitelja. Drugi dom nalazio se na otprilike 2800 metara i bio je znatno izazovniji, tako da smo susretali znatno manje ljudi. Nakon toga, uslijedili su glečeri i izvori vode koji su polako počeli otapati. Potom smo krenuli prema ferata dijelu, što je u osnovi osigurani planinarski put, koji nas je vodio do skloništa u kojem smo Miroslav, Tihomir i ja proveli noć”, priča Perica za hercegovina.info.


Najveći izazov za njih stvaralo je slušanje savjeta i iskustava drugih planinara koji su već prošli taj ali i neke druge slične putove. Kako smo iz razgovora saznali, jednom kada su se otisnuli stvari nisu bile tako strašne kako su to prvotno zamišljali.

“Iskreno, kad doživite to iz prve ruke, sve se mijenja. Najteže nam je bilo slijedećeg dana. Rano smo se probudili i počeli se penjati po stijenama, gaziti po ledu i snijegu. Tada smo shvatili da tjelesna sprema nije jedini faktor za uspon. Potrebna je i mentalna snaga i izdržljivost. Na primjer, ako netko ima i najmanji strah od visine, stvarno nema što raditi na takvom mjestu. Bilo je trenutaka kad smo doslovno visjeli na visini od 3800 metara, a ispod nas se pružala strma padina. Presretan sam jer sam imao dva vrhunska alpinista uz sebe, ili još bolje rečeno, dva prijatelja kojima sam vjerovao čak i pod cijenu vlastitog života. Ja sam bio prvi u nizu, a njih dvojica su me slijedila. Kako sam koračao naprijed, kačio sam se za metalne šipke i sidrišta, dok smo se međusobno pomagali kad god je bilo potrebno prihvatiti uže i slično. Naš uspon je rezultat isključivo timskog rada i uzajamne podrške“, s ponosom je izjavio Biško.

Visine su nepredvidive i često zahtijevaju visoku cijenu, ponekad čak i ljudske živote.

„Sada, nakon što sam se vratio kući i proveo nekoliko dana razmišljajući o svemu i kad su mi se slegli svi dojmovi, moram reći da mi je silazak s planine bio znatno teži od uspona. Kad bolje razmislim, to je često slučaj. Najveći izazov silaska leži u tome što morate otpenjavati niz planinu. No, najteže od svega je bilo saznanje da je jedan od planinara koji nije član našeg tima stradao pri povratku u podnožju planine, te je helikopter bio pozvan kako bi ga spasio. Za nas trojicu, taj zvuk helikoptera bio je baš potresan. Tim za spašavanje je kružio oko nas sigurno dvadesetak minuta, tako da nam je cijela ova situacija baš nekako teško pala, nije nam bilo svejedno“, kazao je.

Iako je prvotni plan bio krenuti na ekspediciju početkom kolovoza, nažalost, vremenski uvjeti nisu bili na njihovoj strani.

„Naš plan je znatno poremetio neočekivan niz vremenskih uvjeta. Sloveniju su zadesile velike poplave, a na planini je čak i sniježilo, što nas je prisililo da odgodimo naš uspon na neko vrijeme. Srećom, što se samog dana uspona tiče, vremenski uvjeti su bili idealni. Nije bilo ni daška vjetra, sunce je sjalo, a pogled se pružao na najmanje 200 kilometara u daljinu. Dan prije toga nije obećavao, bio je maglovit i čak smo se brinuli da će padati kiša“, izjavio je.
Kada smo ih upitali kako se osjećaju nakon što su osvojili Grossglockner, najviši vrh Austrije, moramo priznati da smo ostali zatečeni njihovim odgovorom. Kolege i ja ne volimo se hvaliti jer imamo veliko poštovanje prema prirodi. Zato ne koristimo riječ “osvojiti” kada govorimo o vrhovima koje smo posjetili. Radije kažemo da smo “pohodili” neki vrh. Stoga, smatramo da nismo ništa “osvojili”, naprotiv, mi smo samo prolaznici koji na trenutak posjete neki vrh prije nego se vrate u svoje domove. Mi planine ne osvajamo, mi planine pohodimo. Budući da se radi o kondicijski dosta teškom i naporom usponu, ponosni smo na nas. Grossglockner nije vrh na koji se ljudi često odlučuju, iako visinom možda ne izgleda toliko impresivno, barem u usporedbi s vrhovima koji premašuju 4000 metara nadmorske visine. No, razlika je u tome što su ti drugi vrhovi često lakši za pohoditi. Na primjer, Elbrus, najviši europski i kavkaski vrh sa svojih 5642 metra visine nije ni blizu toliko zahtjevan kao vrh s kojega smo se upravo spustili“, nadodao je.

Kada je riječ o njihovim ritualima prije svakog uspona, ovoj ekipi planinara nije dovoljno samo tjelesno se pripremiti.

„Iako većina naših kolega ima svoje posebne rituale koje vole provesti prije nego se upuste u svoje nove avanture, nas trojica nemamo neki poseban. No, moram napomenuti da si ne možemo zamisliti krenuti na put bez da prvo odemo na Svetu misu u Međugorje. Osim toga, prije samog uspona redovito odemo kampirati na Čvrsnicu ili neko slično mjesto kako bismo postepeno naviknuli svoje tijelo na promjene nadmorske visine. Znamo da nije preporučljivo boraviti na stotinjak metara nadmorske visine i onda iznenada krenuti na nekoliko tisuća metara visine. No, čini se da naš ritual ima smisla, jer nismo iskusili nikakve probleme s visinskom bolešću, niti je itko od nas imao ozbiljnih problema tijekom uspona“, istaknuo je Biško.

Nastavi čitati

Austrija

IZ POVIJESTI MISIJE BEČ: Papa Ivan Pavao II. u posjeti crkvi Am Hof 1983. godine

Objavljeno

na

By

Godine 1983., 12. rujna, pred našom crkvom Am Hof u Beču zbio se susret Svetog Oca Ivana Pavla II. s austrijskim i stranim radnicima. Taj je susret organiziran u sklopu Katoličkog dana. Crkva je susretom Svetog Oca s radništvom htjela dati jasno svjedočenje o svom zauzimanju za radnike i o njihovoj važnosti u društvenom i crkvenom životu, koristeći pri tom ulogu Ivana Pavla II. koji i sam dolazi iz radničkog svijeta i koji je u svom pontifikatu pokazivao naglašen interes upravo prema njima.

Katolički dan 1983. godine bio je pod motom Hoffnung leben – Hoffnung geben, a susret s radnicima održan je pod geslom Solidaritet in der Arbeit. Austrijska Crkva posvjedočila je kroz ovaj susret svoju brigu za radništvo i posebno svoje iskreno i velikodušno zalaganje za strane radnike.

Na prepunom bečkom trgu Am Hof pred našom crkvom postavljen je podij i na njemu je svečano dočekan i pozdravljen Sveti Otac od predstavnika austrijske Crkve i predstavnika radnika. U ime hrvatske zajednice pozdravio ga je p. Efrem Kujundžić, a u ime naših radnika Marko Tunjić. U susretu sa Svetim Ocem nastupila je i folklorna skupina naše Misije.

Premda su od Jugoslavenskog veleposlanstva dolazile prijetnje da se ne donose hrvatske zastave, trg je bio preplavljen njima. Fotografije koje su svjedok toga vremena pokazuju da su na trgu Hrvati bili ogromna većina. Hrvati su s toga skupa poslali jasnu poruku o svom postojanju, o svojoj vjeri i vezanosti uz Svetog Oca i Katoličku crkvu. Danas kada je Hrvatska slobodna i samostalna mogu se još bolje razumjeti namjere i bojazni Jugoslavenskog veleposlanstva iz 1983. godine i njihove želje da se to sakrije.

Na pozornici ispred crkve, pater Efrem pozdravlja Svetog Oca.

Sveti Otac je kod tog susreta ušao u našu crkvu, popeo se na njen balkon prema trgu i pozdravio narod. To isto učinio je prije 220 godina papa Pio VI. koji je na uskrsnu nedjelju 31. ožujka 1782. s istog mjesta blagoslovio okupljene Bečane na trgu pred crkvom.

Kardinal mons. Franjo Kuharić i mons. Đuro Kokša. Vjerojatno su i tada mislili i molili: “Dat’ će Bog, i mi ćemo ga dočekati u Hrvatskoj!” I Bog dragi se neogluši na njihovu molitvu.
Ploča s natpisom kod ulazu u crkvu na Am Hofu.

Na inicijativu koju je pokrenuo prijašnji apostolski nuncij u Austriji mons. dr. Donato Squicciarini i pomoću dr. Bandiona svečano je postavljena spomen ploča na susret sv. Oca Ivana Pavla II. s radnicima 1983. godine. Svečano misno slavlje i otkrivanje spomen ploče predvodio je tajnik Biskupske konferencije Austrije dr. Egidije Živković. Spomen ploča postavljena je u predvorje crkve Am Hof.

fra Ilija Vrdoljak,
obljavljeno u Našoj riječi, listu Hrvatskih katoličkih misija u Austriji, ožujak 2004., br. 8., 10-17. str.

Foto: Arhiva Hrvatske katoličke misije Beč.

Nastavi čitati

Hrvati u BiH

Sattler u Posavini: Nalazite se na 4 sata od Beča, nudite poticaje i privucite investitore

Objavljeno

na

By

Šef Izaslanstva Europske unije u Bosni i Hercegovini i specijalni predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini, veleposlanik Johann Sattler danas je posjetio Županiju Posavsku u sklopu posjeta lokalnim zajednicama diljem Bosne i Hercegovine. Posjetom se potvrdila posvećenost EU europskom putu BiH.

-Dodjela kandidacijskog statusa u prosincu 2022. godine je bila važna prekretnica za Bosnu i Hercegovinu, ali i poticaj za novoizabrane lidere da s novim zamahom provedu reforme potrebne za pristupanje EU. Značajne reforme su nužne kako bi zemlja ispunila svih 14 ključnih prioriteta navedenih u Mišljenju Europske komisije po zahtjevu BiH za članstvo u EU, ističu iz Ureda šefa Izaslanstva EU u BiHi specijalnog predstavnika EU u BiH, veleposlanika Johanna Sattlera.

Tijekom posjete Županiji Posavskoj Sattler se sastao s predstavnicima Skupštine Posavske županije na čelu s predsjednikom Skupštine Blažom Župarićem i članovima Vlade Posavske županije na čelu s predsjednikom Vlade Đurom Topićem, a nakon toga u skupštinskoj je dvorani održan politički dijalog tijekom kojeg se govorilo o procesu pristupanja EU, strateškom razvoju zakonodavstva i politike, kao i o EU programiranju i financiranju. Nakon sastanaka u prostorijama Vijećnice u Domaljevcu medijima su se obratili: Blaž Župarić, predsjednik Skupštine Posavske županije, Đuro Topić, predsjednik Vlade Posavske županije i Johann Sattler, šef Izaslanstva Europske unije u BiH i specijalni predstavnik Europske unije u BiH.

Foto: Vlada Županije Posavske

Veleposlanik Johann Sattler izjavio je kako su razgovori vođeni o prioritetima Posavske županije u kontekstu članstva u Europskoj Uniji, te o samim prilikama u kontekstu dostupnih projekata za realizaciju. Dotaknuli su se konkretnijih tema koje uključuju energetsku efikasnost i reformu javne uprave.

–Zadovoljan sam što se do kraja godine planira uspostavljanje Ureda za borbu protiv korupcije jer vladavina prava postaje prioritet za Europsku Uniju, izjavio je Sattler te naglasio kako prilike i izazovi dolaze zajedno u Posavskoj županiji.

– S jedne strane izazov su demografske prilike i geografski položaj Posavske županije na 4 sata od Beča ili 2 sata od Ljubljane. Izazov je kako ljude zadržati, a posebno mlade. Zbog blizine tržišta EU područje je također interesantno za same investitore, a s nekim od njih sam ovdje i razgovarao. Želim uputiti poruku ohrabrenja zakonodavnoj i izvršnoj vlasti da nastave raditi na ovim prilikama, nuditi poticaje i investitore privlačiti, te osiguravati povoljne uvjete za poslovanje. Mi ćemo vas u tome podržati, a pokazali smo da smo uvijek bili tu uz vas kao u vrijeme poplava, te u vrijeme pandemije covida. Sada smo svi suočavamo sa značajnim rastom cijena energenata. Planirane su potpore najugroženijim domaćinstvima od kojih se neka nalaze i u Posavskoj županiji, kazao je Sattler u Domaljevcu.

Foto: Vlada Županije Posavske

Osvrnuo se i na veliku investiciju otvaranja mosta na Svilaju u sklopu koridor Vc.

– Pozdravljam skorašnje formiranje poslovne zone u Odžaku duž trase koridora Vc koja bi trebala privući dodatna ulaganja, kazao je uz ostalo Šef Izaslanstva EU u BiH Johan Sattler u izjavi za medije u Domaljevcu.

Predsjednik Skupštine Župarić je izrazio zadovoljstvo što je veleposlanik Sattler posjetio Posavsku županiju te naglasio kako su razgovori vođeni kako bi visokog gosta upoznali sa onim što je urađeno na implementaciji Općih izbora.

Foto: Vlada Županije Posavske

– Možemo biti predvodnica pozitivnih kretanja u državi. U punom je kapacitetu formirana vlast na razini Posavske županije. Upoznao sam gosta i s prostorom, njenim ustrojem, funkcioniranjem skupštine, aktualnim projektima. Vjerujem da je svima nama glavni cilj implementacija svih zakona i propisa za priključak prema Europskoj Uniji, kazao je predsjednik Skupštine ŽP Blaž Župarić.

Predsjednik Vlade Posavske županije također je izrazio zadovoljstvo posjetom veleposlanika Sattlera, zahvalio na potpori koju je pružala Europska unija.

-Imali smo izuzetno sadržajan sastanak s veleposlanikom Sattlerom. Brojne smo teme razmatrali, te potvrdili zajednička stajališta. Dat ćemo sa svoje strane doprinos prioritetima Bosne i Hercegovine vezano za pristupne pregovore, doprinos i u segmentu obnovljivih izvora energije, u segmentu reforme javne uprave, borbe protiv korupcije i svim temama vezanih za 14 prioriteta u pravcu pristupanja EU. Usklađivat ćemo zakonski okvir s onima koje su u praksi EU. Bila je ovo istodobno prilika da se zahvalimo Europskoj Uniji na svemu onome što je uradila za ovaj prostor kroz potporu projektima obnove i sanacije posljedica velikih poplava u Posavini 2014. godine, u borbi protiv pandemije, te doprinosu velikoj investiciji izgradnje mosta na Svilaju kao izrazito bitnog infrastrukturnog projekta za budućnost ove županije, kazao je predsjednik Vlade Posavske županije Đuro Topić u izjavi za medije, te je na kraju izrazio optimizam vezano i za buduću suradnju.

Nastavi čitati
LM