Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti sabora. Službeni jezik sabora stoljećima je bio latinski, još od srednjeg vijeka pa čak i nakon spomenutog Kukuljevićeva govora. U saboru je tek 1847.godine donesena odluka o uvođenju narodnog jezika kao službenog, a početak primjene hrvatskog jezika na zasjedanjima sabora dogodio se tek 1848. Kukuljević pokrenuo prvi hrvatski povijesni časopis “Arkiv za poviestnicu jugoslavensku” te da je bio prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Njegova je zasluga i konačno prihvaćanje štokavskog narječja koje je upotrijebio u svojoj drami Juran i Sofija ili Turci kod Siska.
Ivan je bio iz plemenite hrvatske obitelji Kukuljevića-Sakcinskih. Bio je hrvatski povjesničar, književnik i političar te osnivač arheološke znanosti u Hrvatskoj. Nakon školovanja u Hrvatskoj, odlazi u Austriju na vojnu akademiju. Jako je brzo napredovao pa je samo za tri godine postao časnik. Nakon što je upoznao Ljudevita Gaja, Kukuljević-Sakcinski se vraća Hrvatsku gdje se aktivno uključuje u političku borbu protiv mađarizacije i cenzure.
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je rođeni Varaždinac, a tijekom svoje političke karijere obavljao je mnoge visoke dužnosti. Bio je veliki župan Zagrebačke županije, član Banske konferencije pa čak i banski namjesnik. Kukuljević je bio i povjesničar i arheolog, a smatra ga se utemeljiteljem moderne hrvatske historiografije. Bio je istaknuti ilirac te je govorom u Saboru želio propagirati borbu za nacionalno osvještenje Hrvata. Iako je taj govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti utro je put skorom priznanju hrvatskog kao službenog jezika.
“Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!
Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah….” -stoji u prvom odlomku Kukuljevićevog govora.
R.P I povijest.hr
Foto: edu.glogster.com