15.7 C
Beč
24. rujna 2022.
Komentar

Kršćani su najprogonjenija vjerska skupina na svijetu

Foto: Tim Marshall / unsplash.com

Nigerija, 2018. godine kršćansko selo u Nigeriji kakvih je danas sve manje. Teroristi “Boko Harama” hodaju od vrata do vrata, uzvikuju “Allahu Akbar” i putem ubijaju sve na koje naiđu. Jedan metak u glavu bio je dovoljan da se usmrte dva dječaka, jednog starog tri mjeseca, drugog starog šest godina. Na putu su ubili i 14-godišnju djevojčicu zajedno s bakom i djedom. Imena im ne znamo. Povijest ih ne pamti. Tek poneka upaljena svijeća kao znak da su ljudski životi nepravedno oduzeti. Zbog vjere.

Potresne scene iz Nigerije djeluju nam tako daleko, ali danas više nema garancije da one neće postati i naša bliska stvarnost. Dovoljno je pogledati prošlogodišnje scene iz Čilea, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. Slike paljenja crkvi, rušenja kipova svetaca i napada na kršćane polako postaju dio svakodnevice i na Zapadu.

“Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!” (Mt 5,10-12).

Piše: Robert Pandža

Tko su oni koji su progonjeni zbog pravednosti? To su oni ljudi izvrgnuti patnji zbog svoga života, jer slijede Isusov nauk, kršćanske norme ponašanja i tome ostaju vjerni. Kršćani koji danas moraju računati s činjenicom, da ako žele nasljedovati nauk Krista, da će ih nerazumijevanje, progonstva, ignoriranje, protivljenje, zadesiti, jednako kao i njihova učitelja – Isusa Krista. Promatramo li skršenih ruku sve što se događa našoj braći i sestrama? Reagiramo li na patnju onih koji zbog svoje vjere bivaju progonjeni?

Kad je početkom listopada službeni Baku granatirao povijesnu katedralu u Gorskom Karabahu Zapad je tiho promatrao uništavanje. Skrštenih ruku gledali smo ubijanje Armenaca i sljedeća tri mjeseca. Šutjeli smo. Ni početak ove godine nije bio bolji, armenske crkve su se nastavile oskvrnjivati. Zapad i dalje nijemo promatra. Šutimo. Tek ponekad tihi protestiramo, gotovo neprimjetno da nas ne vide.

Vrijedi podsjetiti da je Armenija prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju, smatra se da to dogodilo 301. godine. Prema vjerovanju, Armensku apostolsku crkvu osnovali su Isusovi apostoli Sveti Juda Tadej i Sveti Bartolomej koji su propovijedali kršćanstvo u Armeniji između 40. i 60. godine. Zbog svojih osnivača ova Crkva se naziva apostolskom, a spada među istočne pravoslavne Crkve. Važnost Armenije premašuje tek puku obranu kršćanskih života.

“Bilježimo bezbrojne žrtve. Žalim naše hrabre mučenike koji su pali braneći domovinu, štiteći pravo naših ljudi da žive, čuvajući armenski identitet, dostojanstvo i armensku budućnost. Klanjam se svim našim žrtvama, mučenicima, njihovim obiteljima, njihovim roditeljima te osobito njihovim majkama. Gubitak njih smatram svojim gubitkom, svojim osobnim gubitkom i gubitkom svoje obitelji”, rekao je armenski premijer Nikol Pašinjan. Snažne riječi armenskog premijera odzvanjaju i danas. Uistinu, Armenci su kroz povijest uistinu bili žrtve, žrtve zbog svoje kršćanske vjere i tradicije.

Sve gore nabrojano samo je dio onog što kršćani trpe i proživljavaju širom svijeta. Organizacija „Open doors“ 13. siječnja objavila je godišnji izvještaj za 2020. godinu prema kojem je u svijetu više od 340 milijuna kršćana (svaki osmi), doživjelo visoku stopu progonstva ili diskriminacije. U odnosu na prošlu godinu dogodio se porast broja progonjenih kršćana. Prema “Watch listi” Open doorsa u 50 zemalja u kojima Kristovi sljedbenici doživljavaju najjači intenzitet progona ili diskriminacije zbog svoje vjere progonjeno je oko 309 milijuna kršćana. Ostalih 30-ak milijuna progonjeno je u ostalim državama.

Najgore progone kršćani doživljavaju u Sjevernoj Koreji, Afganistanu, Somaliji, Libiji, Pakistanu, Eritreji, Jemenu, Iran, Nigeriji, Indiji, Iraku i Siriji. Razina progona ili diskriminacije u tim zemljama može se označiti ekstremnom. Jasno je vidljivo je da kršćani najveća iskušenja proživljavaju u afričkim i azijskim zemljama. Situacija je najbolja u Europi, Australiji i Americi. No ni tamo nije idealno. Primjerice, Turska zauzima visoko 25. mjesto na tablici zemalja svijeta u kojoj kršćani doživljavaju visok stupanj diskriminacije. Pomalo iznenađujuće je da je situacija po Kristove sljedbenike teška u Kolumbiji i Meksiku koje zauzimaju 30. i 37. mjesto na tablici.

Osim velikog stupnja diskriminacije zabrinjava porast broja ubijenih kršćana zbog njihove vjere. U odnosu na prethodnu godinu porastao je za 60 %. Konkretno od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2020. u svijetu je zbog vjere ubijen 4761 kršćanin, što bi značilo da je u prosjeku 13 Kristovih vjernika za njega dalo život svakoga dana u tom razdoblju. Od prvih 10 zemalja u kojoj se dogodio najveći broj ubojstava čak osam ih se nalazi u Africi. Osim što ih se ubija, Kršćane se otima, zatvara i sustavno plaši. Kršćanima se uništava i imovina, ali raste i broj uništavanja crkvi, bogoslužnih prostora i ostalih zgrada u vlasništvu kršćana poput škola, bolnica i slično. U protekloj godini u tim zemljama bilo je 4488 napada ili zatvaranja bogomolja koje koriste kršćani, odnosno 12 dnevno.

Kršćani su religijska zajednica koja je danas najviše proganjana, no što mi – kršćani – činimo po tom pitanju? Organiziranje kongresa, slanje nedovoljne financijske pomoći i tek poneki istupi europskih političara tek su kozmetičke odluke i potezi koji u stvarnosti ne pomažu puno. I dok opća sekularizacija na Zapadu sve više uzima maha, kršćani su prepušteni borbi na dva fronta. U svojim sredinama se bore za očuvanje tradicionalnih kršćanskih tekovina na kojima je izgrađen Zapad, a u isto vrijeme moraju misliti na svoju braću i sestre koji doživljavaju sve snažnije i ozbiljnije progone. I dok se nekima ovo čini kao puko nabrajanje koje nema veze s našom stvarnosti, činjenica je da opasnost postoji i da je prisutna. I ovdje, u našim sredinama,dominatno kršćanskim – u Austriji, Hrvatskoj – ali i u zapadnoj Europi, odnosno na Zapadu.

U isto vrijeme europska ljevica većinom odbacuje bilo kakvu konkretnu pomoć ugroženim kršćanima, te istovremeno jeftinim moralnim ucjenama nastoji u Europu na mala vrata uvesti iste one ljude koji u svojim državama vrše veliku represiju nad kršćanima. Kultura smrti koju oni zagovaraju svakim danom je sve očitija i jasnija, to vidimo na bezbrojnim primjerima. Abortus, eutanazija, zaštita progonjenih, javni linč neistomišljenika…

Zato nam je danas, u ovim teškim vremenima za kršćane, više nego išta potrebno zajedništvo. Samo zajedničkim pristupom kršćani mogu mijenjati stvari, mogu se pobrinuti za one ugrožene među nama, mogu se boriti za svoja prava u državama u kojima su ta prava ugrožena. Na kraju krajeva – samo jedinstveni i snažni možemo birati predstavnike koji će govoriti u naše ime. Zbog razjedinjenosti plaćamo skupu cijenu.

* mišljenje izneseno u ovom članku ne odražava nužno i stav uredništva kroativa.at te je isključivo osobni stav autora.


Povezane vijesti:

Uz Dan materinskog jezika: Poteškoće hrvatskog kao materinskog jezika u Austriji

Željko Batarilo

Pravoslavni Božić ili Božić po julijanskom kalendaru?

Željko Batarilo

Zašto Europskoj komisiji smeta Božić?

Željko Batarilo