Tijelovo, punim nazivom Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove (lat. Dies Sanctissimi Corporis et Sanguinis Domini Iesu Christi, skraćeno Corpus Christi, Tijelo Kristovo), kršćanska je euharistijska svetkovina koja se slavi četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, to jest deveti četvrtak nakon Uskrsa. U Austriji je, baš kao i u Hrvatskoj, ali i u mnogim drugim većinski katoličkim državama, neradni dan.
U nekim se hrvatskim krajevima naziva i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan, a u okolici Dubrovnika i na Pelješcu Korosante (prema tal. Corpo Sancto, Sveto Tijelo).
Za Katoličku Crkvu svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Snažnije razmatranje euharistije proteže se tijekom čitave Tijelovske osmine.
Svetkovina Tijela i Krvi Kristove jedna je od idejnih blagdana koji su duboko ukorijenjeni u životu Katoličke Crkve. Povijesna podloga i razvoj počeli su od 8. stoljeća, a službenu potvrdu dobili su u 13. stoljeću kada su se sastavili euhološki obrasci koje se nije mijenjalo do današnjih dana. Na cijelo zapadno kršćanstvo proširilo se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica Sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji imala je viđenje punoga mjeseca na kojemu je zapazila mrlju. Pun mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament.[1] Na njezinu molbu mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se u početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njezini suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su da se slavi u čitavoj Crkvi. Papa Urban IV. 1264. objavio je bulu kojom blagdan Euharistije nastoji proširiti na čitavu Crkvu, no preuranjena ga je smrt spriječila u tome. Tek je u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio blagdan na cijelu Katoličku Crkvu.
Povijest
Izjava pape Grgura VII. († 1085.) o vremenu „otkad je Teutoncima dana uprava naše Crkve“ vremenski je početa promjena u rimskoj liturgiji. Vrijeme je to kada se rimski obred nameće na cijelo područje kojim vladaju merovinški i karolinški vladari. Tijekom njihovih posjeta Rimu svečanosti i ceremonije papinskog dvora, ljepota rimskog stila, skandiranje pri izgovoru, sročenost i odmjerenost u euhološkim obrascima ostavljaju duboki dojam. Želeći prenijeti doživljaj i ljepotu rimskih slavlja oni pri povratku u svoje zemlje sa sobom nose sakramentare i ordine kojima se služe rimske crkve. Na carevu molbu poslije se šalju i originalne liturgijske knjige.
Poradi nedostatka obrazaca za pojedine blagdane stvaraju se novi koji nisu vlastiti rimskoj liturgiji. Dodaju se galski elementi koji su im dali „oznaku dramatičnosti i maštovitosti“ koji dodaju „poticaj osjećajima, mašti i srcu na što su ti narodi bili uvelike navezani“. Problemi koji će nastati proizlaze iz dodatne činjenica da narod van Italije nije poznavao latinski jezik. Kako bi se približilo otajstvo narodu dolazi do alegorijskog tumačenja slavlja. Sudjelovanje i razumijevanje liturgijskih slavlja svodi se na puko promatranje, a pričest vjernika postaje jako rijetka te se nadomješta gledanjem.
Pronalazimo svjedočanstva o važnosti podizanju hostije poslije posvete i njenom pokazivanju narodu, „a čak su i za kadioničara bile dane upute da pazi kako bi kod incenzacije za vrijeme podizanja ne bi dimom od tamjana zamaglio vjernicima Presveto“. Plod svega rečenog dovodi do nerazumijevanja te do raznih praznovjerja. Ljudi su vjerovali da za vrijeme promatranja podignute hostije neće starjeti, da će im se sačuvati vid, da vrijeme gledanja hostije produžuje život i skraćuje vrijeme ispaštanja od zaslužene kazne. Ovakvo podneblje i razumijevanje bili su idealni za nastanak idejnih blagdana.
Tijelovska procesija
Zanimljiv fenomen koji se veže uz blagdan je teoforička procesija. Niti Urban IV. niti njegovi nasljednici koji su promicali blagdan ne spominju procesiju po gradskim ulicama. Prvi spomeni su u Kölnu 1274. godine, a nedugo nakon toga i u Zagrebu 1279. godine U Rimu se procesija uvodi oko 1350. godine i u njoj redovito sudjeluje papa. Zanimljiv je podatak iz 1320. godine gdje sabor u Sensu govori da je procesija „u ove dane uvedena nekako božanskim nadahnućem“. U procesiju se uvode elementi procesija prosnih dana s četiri postaje na četiri strane svijeta te čitanjem Evanđelja, molitava i blagoslovom. Na ovaj način uključujući u molitve zazive za opći napredak, protiv zala, nepogoda i pogibelji, te nakane cijele župne, ali i šire zajednice.
Procesija se u Valenciji prvi puta u ispravama spominje 1355., a redovito se godišnje održava od 1372. godine. Za kalež u valencijskoj katedrali, koji se redovito nosi i u procesiji, postoji predaja kako bi mogao biti sveti gral. U pohodu gradskim ulicama nosi se i pokaznica za koju se drži da je među najvećima na svijetu. Procesiju prati zvonjava crkvenih zvona, dok stanovnici s balkona i prozora bacaju latice različita cvijeća. Sudionici ophoda odijevaju se u starozavjetne (Adam, Eva, Mojsije, David) i novozavjetne likove (apostoli, evanđelisti) te svetce. Stariji muškarci u bijelim haljinama nose visoke svijeće (slika prizora pred Božjim prijestoljem iz Otkrivenja). Tijekom procesije pjeva se na valencijskom dijalektu, uz pratnju puhača.
