Uskrs se slavi od samog početka kršćanstva, kao najveći blagdan vjere diljem svijeta. Zato se za Uskrs svaki vjernik, a i cijela zajednica nastoje posebno pripremiti kako bi ga mogli dolično i proslaviti. U crkvenoj godini odgovara mu određeni vremenski ciklus zvan uskrsni.

Slavljenje Uskrsnog blagdana ima kod Hrvata važno mjesto i u ciklusu proljetnih običaja, a odlikuje se bogatstvom raznolikih oblika. Tu nalazimo stare pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim i vjerskim običajima, stopljenim zajedno s novijim u živu narodnu tradiciju, lako je mnogo toga već nestalo ili se promijenilo u minulim stoljećima i desetljećima, neke tradicije žive. Mnoga su obilježja slavljenja Uskrsa tipična za sve Hrvate, ali ima i nekih koja su specifična upravo za pojedine krajeve Hrvatske.

Kao najveći blagdan Katoličke crkve, Uskrs se u hrvatskom narodu slavio i slavi od samog početka primanja kršćanstva. Hrvati žive s križem i pod križem više od 1200 godina.

Svatko nosi ili ima svoj križ pa tako i narod. Povijest nas nije štedjela, dapače, bacala nas je u razne vrtloge i iskušenja. No, dubina i snaga vjere vodile su naš narod kamenim i teškim stazama, a simbol im je bio križ i Spasitelj na križu. Sve teškoće u životu lakše se prebrode, kada imamo uporište u čvrstom znaku križa. Uz njega i s njim opstajali smo i opstali na ovim nemirnim prostorima koje nam je povijesna sudbina namijenila. Uz njega i s njim njegujući sačuvali smo žive korijene naših predaka i vrednote kako duhovne tako i tradicijske koje čine nacionalni identitet našeg naroda. Ali jednako tako pod njim smo bili i oslonac drugih europskih naroda zasluživši častan naziv “predziđa kršćanstva”.

Uskrsni ciklus običaja na cijelom je hrvatskom nacionalnom prostoru snažan i raznolik kao ni u jednom drugom vidu narodnog života. Prikazuju se mnogi stari običaji i vjerovanja koji se u tom dinamičnom razdoblju godine, stapaju s kršćanskim znakovljem prepoznatljive duhovne simbolike i identiteta našeg naroda.

Atmosfera Velikog petka proteže se i kroz subotu, samo se osjeća smirenost beznaglašene dramatike. Božji grob je otvoren poklonu vjernika sve do navečer.

Obredi Velike subote su također bogati i razlikuju se od svagdašnjih. U crkvama se toga dana otkrivaju oltari i križevi koji su za vrijeme korizme bili prekriveni, istovremeno se odvezuju zvona. Kod zvonjave bi u Istri pastiri skupljali blago u krug da se tako uvijek drži zajedno i bolje napreduje. Na zvonjavu Glorije (Slava Višnjega) ljudi su umivali lice vodom ili samo simbolično, kao na Svetom Filipu i Jakovu, “prali oči” rupčićima. Uz to su ovdje znali reći: “Slavna zvona prozvonila – zdravje našim očima udilila!”.

Veliku subotu karakterizira blagoslov uskrsne vatre i uskrsne svijeće, unošenje svjetla u crkvu., službe riječi, blagoslova krsne, vode pričesti. Toga se dana ispred crkve palila vatra i blagoslivljala voda. Glavnje od vatre (ugarak) nosile bi se u vinograd, jer su blagoslovljene; a ako bi se nosile kući, s njima bi se zapalio novi oganj.

Nekad davno su se obredi slavili u uskrsno predvečerje, u srednjem vijeku preneseni na jutarnje sate, da bi se opet vratili na prvotno večernje vrijeme ili se obavljaju u noći Uskrsnog bdjenja. U obredima ima mnogo simbolike. Uskrsna svijeća poistovjećuje se sa svijetlom Krista. Blagoslov krsne vode ima svoju povijesnu opravdanost, jer se u stara kršćanska vremena vršilo krštenje katekumena koji su se prije toga kroz cijelu korizmu pripravljali. Krstili su se u toj najsvečanijoj uskrsnoj noći. Obredi su tada trajali sve do uskrsnog jutra. Na Veliku subotu bila je misa na kojoj su se razvezala zvona (opet se zvonilo uz obrede), a kip Uskrslog Spasitelja nosio se u velikoj procesiji ulicom. Kod kuće su se raskrivala raspela i zrcala, a blagoslov jela – svečenje- bio je u nekim krajevima samo za konačare koji su dolazili iz daleka s konaka ili stana.

Kad se navečer za vrijeme svete mise oglasi “Glorija”, tj. crkvena zvona, u mjestima koja imaju obučene vojnike kao npr. u Braču i Žudije u Metkoviću i Vodicama koji čuvaju Isusov grob, padaju na zemlju. Nakon toga se dižu i pognuti, s kopljem u rukama, bježe iz crkve (razoružani se kasnije vraćaju u crkvu da bi prisustvovali obredu do kraja, poredani jedan do drugog).

Na Veliku subotu pripravljalo se bogato i razno blagdansko jelo koje će se na Uskrs nositi na blagoslov. Osim kuhane šunke, kobasica i jaja, bilo je peciva, pogača, kruhova. Opća je značajka uskrsnih peciva obilje jaja, tako da je tijesto vrlo žuto. U okolici Zagreba na Veliku subotu, postojao je jedinstveni običaj raspetnika kad se, uz najavu bubnja, željno iščekuje skupina koja nosi križ. Mlade snahe, koje su se te godine udale, daruju križ ručnicima ili pečama.

Na Veliku subotu u Jaskanskom prigorju, Žumberku, Posavini, Pokuplju, Kalničkom kraju, dijelu Zagorja i Podravine radili su se veliki zeleni stošci od borovice, raznoga granja, borovih grana, loze, kukuruzovine i slame. Negdje je prikupljanje materijala počinjalo još na Cvjetnicu pa su se na određena mjesta vozila puna kola tih sirovina. Stošci su se zvali vuzmenjaki, vuzmenke, vuzemke, vuzmenke, vazmenke, uzelnjaki, vuzmenjki, vuzmice, vuzemlice, vuzelnice, svet jognji. Svaki kraj, dio sela ili mjesta pravio ga je za sebe. U ravničarskom kraju slagali su se pred crkvom usred sela ili kod raspela, a u pobrežju na što višem ili vidljivijem brdašcu. Oko njega skupljala se mladež, osobito djeca, da bi ga čuvali čitave noći.

_{Korišten materijal:
Josip Barlek: Uz križ stati; u: Podravski zbornik 2006. (Etnografski muzej Zagreb, Zagreb, 2006.), 279-302.}

Sretan i blagoslovljen Uskrs želi vam redakcija KROATIV-a!