Hrvatska
Potresne snimke iz KB Dubrava zbog koronavirusa
[?] Hrvatski novinari snimili su potresne snimke iz zagrebačke covid bolnice, a u cijelosti prenosimo i alarmantno pismo jedne medicinske sestre iz ove bolnice.
Dnevni list „24sata“ imao je priliku snimiti odjel intenzivne medicine u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava, u kojem se nalaže najteži pacijenti zaraženi koronavirusom koji su spojeni na respiratore.
„Smrt. Nema jednostavnijeg i istinitijeg opisa intenzivnog odjela zagrebačke Covid bolnice. Pacijenti, liječnici, kreveti i respiratori se izmjenjuju, skafanderi i maske se bacaju i nadomještaju, bijele kute i posteljine se dezinficiraju i obnavljaju, ali smrt je ovdje stalno prisutna. Ne odlazi i ne oprašta. Smrt živi u KB Dubrava“, početak je priče.
Liječnici dodaju kako „nijedan matematički graf, nijedna teorija zavjere, nijedna izjava samoprozvanih stručnjaka, nijedan član stožera i nijedan priglupi prosvjed ne može umanjiti ni racionalizirati ovo što se upravo događa u zagrebačkoj bolnici“.
31-godišnja specijalizantica anesteziologije Maja radi već mjesecima s najgorim covid slučajevima. Toliko umorno i iscrpljeno izgleda da su novinari mislili kako ima dosta više godina. Maja je novinare uvela u odjel intenzivne njege gdje su vidjeli prizore koje nikada neće zaboraviti: „Svi, kao jedan, leže na leđima, nesvjesni naše prisutnosti. Poluotvorene, mutne oči gledaju negdje gore, u neku točku na stropu. Iz širom razjapljenih usta izviruju cijevi. Iz nosnica izviruju cijevi. Na golim prsima su im zalijepljeni uređaji, ne znamo kako se zovu. Na kažiprstima su im pričvršćene štipaljke, a bosa stopala beživotno strše ispod plahti. Ne čuju nas, ne vide nas“.
U KB Dubrava se nalazi preko 400 ljudi koji su isključivo covid pacijenti. Oko sedamdeset njih se nalazi na respiratorima i na high-flowu, terapiji visokim protokom kisika.
„Teško je, ali nemamo izbora. Kao ni ljudi koji ovdje završe. Kako se nosimo s ovoliko smrtnih slučajeva? Inače, u našem uobičajenom poslu nema ovoliko smrti. U cijelom svijetu je ovako i kad znamo podatke iz Europe i ostatka svijeta, donekle nam je lakše jer znamo da očito radimo kao svi drugi. Ali svejedno je teško svaki put kad netko umre. U brzini i košmaru moramo kontaktirati i obitelj i taj razgovor… Ljudi jesu razumni i znaju da radimo sve što možemo da im pomognemo“, izjavila je anesteziologinja Verica Mikecin.
Mikecin je dodala kako su rijetke smjene bez smrtnog slučaja, a jedan ili dvoje liječnika se u prosjeku brine za 14 ljudi koji zahtijevaju stalnu njegu jer se situacija može pogoršati u svakom trenutku: „Nema pravila, ne umiru samo stari pacijenti. Ima mlađih u četrdesetim i pedesetim godinama. Neki su s bolestima, neki bez. Neki su dijabetičari ili imaju problema s tlakom, ali dijabetes i hipertenzija su u dobi od pedesetak godina praktički uobičajena stanja“.
Covid pacijenti na ovom odjelu imaju teške pneumonije prouzrokovane koronom, a virus „nema pravila i dosljednosti. Kod nekih starijih možda i neće biti tako teška pneumonija, a kod nekih mlađih će biti užasna“.
Vraćamo se na 30-godišnju Maju, koja iscrpljeno kroz masku priča novinarima kako je razočarana s onima koji omalovažavaju i negiraju postojanje virusa: „Ljuta sam, tužna i frustrirana. Što mi ovdje radimo? Zašto smo onda prestati živjeti svoje normalne živote? Zašto je Dubrava prestala biti bolnica koja pokriva najveći dio pacijenata ako korona ne postoji?“
Medicinska sestra anonimnim pismom apelira na zaraženo osoblje
Jedna anonimna medicinska sestra javila se hrvatskim medijima iz KB-a Dubrava i progovorila o teškim uvjetima rada za vrijeme pandemije te ističe da je za kadar u kojem ona radi „izostalo vodstvo i podrška“ te tvrdi kako je sve više zaraženog osoblja, ali da se to ne spominje nigdje.
Zbog situacije koja je takva i zbog mnogih koji i dalje ne vjeruju u ovakve situacije, prenosimo njezino pismo u cijelosti:
”Sestra sam u intenzivnoj preko 30 godina. Točnije 31 i od samih svojih početaka radim u ovoj zelenoj grdosiji. Ima ona svoju dušu bez obzira sto opako djeluje izvana. I volimo je svi zaposleni u njoj. I posao u njoj. Provela sam i godine rata tu, spavala sam tu, bila mi je drugi dom. Moji su mi donosili dovoljno donjeg veša da se imam u što presvući, danima nisam vidjela svoje, no svi smo radili kao jedno. Kada je to prošlo, znali smo da smo izašli jači i bogatiji za još jedno iskustvo, iako je bilo gorko i bolno i užasno teško.
Nastavili smo raditi. I godine su prolazile. Do 24. ožujka ove godine kada je ovdje došao još gori rat – biološki rat. Nespremni svime; znanjem, smjernicama, aparatima, prostorom, opremom, lijekovima i kadrom koji nas “rukovodi” bar u nekom smjeru. Bačeni smo u to kao lav u arenu, bez teksta, bez uputa.
Tko se snađe – blagoslovljen je. Tko ne – nadrapao je. Intenzivna sam sestra i oduvijek je to bilo mjesto gdje su dolazili oni najteži slučajevi, naučiš se s godinama nositi s tim, ali s ovim se nisam naučila nositi. I to ne poslom – to te tempo tjera da jednostavno moraš “znati”, raditi i dati sve od sebe da čim više i im bolje to odradiš. Ali nisam se naučila nositi da se od prvog do zadnjeg vođe ponašaju prema nama svima kao da smo komad mesa. Broj mog telefona je prije par mjeseci od strane moje glavne sestre predan glavnoj sestri klinike za anesteziju, ona je postala moja nova “šefica”.
Obratila nam se nikad nije, uputila nam riječ podrške ili da nas usmjeri i olakša već i ovako groznu situaciju. Raspored je od početka bio loše pisan, a sad je sve gori i od danas do sutra saznajemo kad radimo. Na planove s obitelji više nemamo nikakvo pravo jer nikad ne znaš kakvu ćeš poruku dobiti kako sutra radiš. Kao niti u kojoj intenzivnoj radiš, niti s kojim kolegama radiš.
Nema nikakvih objašnjenja, nemaš se kome obratiti, pitati, provjeriti. Kolege i kolegice, svi dišemo i radimo kao da smo jedno, a iza nas ne stoji nitko. Kao i u svakoj takvoj katastrofi postoje oni koji ginu i oni koji se odmaraju. Mi smo lanac gdje karike ne smiju pucati jer ako samo jedna izostane-nastaje kaos. Lanac se sastoji od jako velikog broja kadrova – od liječnika, sestra, tehničara, bolničara, kuhara, transportnih, spremačica, inženjera rtg-a, kirurga, internista i još popriličnog broja kadra. No svi rukovodeći gledaju samo svoju poziciju, a mi smo i dalje komad mesa. Komad koji daje i zadnje atome da tim pacijentima u intenzivnoj bude bar malo lakše.
Ulažemo nadljudske napore da stignemo sve odraditi sto ti ljudi tamo zaslužuju i trebaju, posao se nastavlja iz dana u noć, iz noći u dan i tako u beskonačnost. Kao na traci. Smrti gledamo u oči i koliko god se boriš da to moraš profesionalno odraditi, sve to ostavlja traga na nama. Uvjeti rada su jako teški i nisi imao izbor raditi ili ne raditi. Nosio nas je poziv i potreba za pomoći, kako tim pacijentima, tako i jedna drugoj.
Odjelne sestre su dobile dodatak na plaću za rad u tim uvjetima. a nama intenzivnim sestrama je i to izgubljeno u svemiru. Kažu da nemamo prava na to. A radimo u najtežim uvjetima s najtežim pacijentima i nerijetko na dva radilišta. Navodno je v.d prof. Lukšić odbio taj naš prijedlog da nam se da taj dodatak na plaći, što normalan čovjek ne može shvatiti.
Odjeli imaju pravo, a mi kao intenzivna ne. Izostalo je vodstvo i podrška za naš kadar, u svakom pogledu. Zaštitna odijela/skafanderi/mantili stvaraju svojevrsnu “blokadu” jer te usporavaju u poslu, psihički su teška, a o fizičkom da ni ne spominjem. Osnovne ljudske potrebe su zabranjene u tih 5 sati koliko smo pod zaštitnom opremom. Ako ne i više od 5h.Tekućinu ne smiješ bar dva sata prije piti da ti se ne mokri, jesti da nemaš drugih problema, ulaziš dehidriran, a još iduća 4 sata dodatno dehidriraš, vruće ti je, znojiš se abnormalno, žedan si, ali ne daješ vlastitom tijelu za pravo da bude na prvom mjestu. Punkt za skidanje je tek horor priča za sebe. 2 kvadrata u zatvorenom prostoru za nas 20 sestara koje izlazimo nakon 4 sata iz intenzivne. Mi iz infekta jedna kraj druge bez luftanja na zraku i dodirujemo se ramenima jer nema prostora, a ni ventilacije, prozora, prozračnosti.
Dok mi tako skidamo infektivne mantile kraj nas prolaze skroz nezaštićene sestre sa običnom kirurškom maskom, koje se tek idu obuci u zaštitnu opremu jer je to takav smjer kretanja. Više nemamo odjeće nakon svlačenja gdje trebamo obući čisto na sebe, nego polugole u gaćama hodamo na drugi kraj bolnice, usred dana i noći do soba u kojima smo smještene do idućeg ulaska u intenzivnu. Malo malo osvane informacija da nema ffp3 maski za nas – bez obzira sto se time krši protokol.
Mogućnost zaraze je velika, cijela bolnica je postala kontaminirana, jer ne postoje smjerovi “čistog i nečistog”. Sve je više zaraženog osoblja, ali to se ne spominje nigdje. Doktora je došlo zaista puno, možda ne baš kadra koji nama u intenzivnoj treba – tipa infektologa i intenzivista, ali brojkom su popunjeni. Sestrinski kadar u intenzivnima nije popunjen, prije bih rekla da je manjkav. Kao ni za sve ostalo, ni za to nikoga nije briga. Puno sestara je dalo otkaz zbog takvih uvjeta, kao da nam nije već sama po sebi ova situacija dovoljno teška.
Ali mislim da ću i sama tim smjerom jer svi mi imamo obitelj, bar neko samopoštovanje, život izvan zelene grdosije; a rukovodeće nije briga. Njihov život nije stao. Naš je. Oni spavaju u vlastitom krevetu, ne brinu o dehidraciji i gubitku svijesti, unutar bolnica drže se svojih soba -podalje od toga svega, i primaju dodatak za te rukovodeće funkcije gdje rukovode jedino svojim komforom. Oni ne sanjaju sva ona lica na samrti kojima si poželio da im bar na drugom svijetu bude udah lak.
Mi sanjamo.”
Antonio Šećerović
Foto: Adiva.hr
Hrvatska
Na hrvatskoj granici platio kaznu od čak 13.200 eura
Državljanin Srbije uhvaćen je na Bajakovu u pokušaju da prokrijumčari ukupno 720 litara fungicida.
Carina ga je uhvatila jer, dolaskom u kamionu na granicu, nije podnio carinsku deklaraciju za robu za koju su propisane zabrane pri uvozu. Zbog počinjenja prekršaja iz članka 63. stavka 1. točke 3. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije izdan je prekršajni nalog.
Za počinjeni prekršaj izrečena je novčana kazna u iznosu od 13.200 eura. Obračunati su i naplaćeni troškovi uništenja u iznosu 4858 eura. Fungicid mu je oduzet.
Hrvatska
Hrvatska, Slovenija, Italija za sporazum Frontexa s BiH
Ministri unutarnjih poslova Hrvatske, Slovenije i Italije založili su se danas na trilateralnom sastanku u Hrvatskoj za potpisivanje sporazuma između Agencije Europske unije za zaštitu granica Frontexa i Bosne i Hercegovine. Hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović rekao je da je suradnja Frontexa i BiH “najbolji način” za suzbijanje ilegalnih migracija, javila je hrvatska novinska agencija HINA.
Frontex je važan u BiH jer “migranti koji iz južne Europe dolaze na hrvatsku granicu ne nailaze na ozbiljne prepreke”, rekao je Božinović: “Sporazum je praktički ispregovaran, mora se potpisati”.
Frontex je do sada sklopio sporazume o statusu na zapadnom Balkanu sa Srbijom, Crnom Gorom, Albanijom i Sjevernom Makedonijom, koji omogućuju Frontexu da djeluje na dotičnom nacionalnom teritoriju uz međusobni dogovor.
Frontex: Ilegalni prelasci granice su se smanjili
Prema riječima slovenskog ministra unutarnjih poslova Boštjana Poklukara, trenutno je “prelako prijeći granice EU”. Dotične osobe dolaze u regiju kao turisti, a zatim putuju u odredišne zemlje EU kao ilegalni migranti.
Talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Piantedosi rekao je pak da su privremene kontrole na granicama unutar schengenskog prostora “na neki način potisnule sve negativne pomake”.
Prema podacima Frontexa, broj ilegalnih prelazaka granice na zapadnobalkanskoj ruti ove je godine pao za 72 posto u odnosu na prošlu godinu. Na mediteranskoj ruti, na kojoj je prošle godine bilo najviše ilegalnih prelazaka granice, zabilježen je pad od 61 posto u odnosu na prošlu godinu, javlja HINA.
Hrvatska
Hrvatska: Lokacije autokamera za nadzor brzine
Ministarstvo unutarnjih poslova do kraja godine postavit će 84 nova kućišta u kojima će staviti kamere za nadzor brzine, piše portal Autonet.
Podsjetimo, prije turističke sezone bilo je ukupno 468 lokacija na kojima su se izmjenjivale kamere, tijekom ljeta su postavljene na njih još 40, a do kraja godine stižu i spomenuta 84 nova kućišta.
Kućišta će postaviti na područja 12 Policijskih uprava, a najviše, njih 20, postavit će na području PU Primorsko-goranske. Iako su do sada dva kućišta bila postavljena na zagrebačkoj obilaznici, velika je novost da se sada nekoliko kućišta nalazi na autocesti, piše Autonet.
Najviše ih je na području PU Primorsko-goranske i to na A7 kod Matulja, između čvora Jurdani i tunela Jušići, zatim između tunela Škurinje I. i tunela Katarina, zatim kod Bakra između tunela Burlica i čvora Šmrika te između čvora Sveti Kuzam i čvora Hreljin. Dvije su i lokacije na A6. Tako je jedna prije samog vijadukta Zečeve Drage, te jedna prije same Rijeke, kod Orehovice prije vijadukta Svilno, oba kućišta u smjeru Rijeke – navodi Autonet.
Do kraja godine ukupno će biti 588 novih lokacija kućišta. Policiji su na raspolaganju 194 kamere koje će premještati iz kućišta u kućište prema internom rasporedu svake od Policijskih uprava.
Novost je i da ovaj zadnji val postavljanja kućišta i kamera donosi i novi oblik kućišta. Pored samog prekoračenja brzine dobra kakvoća kamera znači da se vozači u prekršaju mogu kazniti i za nekorištenje sigurnosnog pojasa odnosno korištenja telefona na nepropisan način.
Detaljan popis svih lokacija na kojima su kućišta za kamere možete pronaći OVDJE.