Više od pola milijuna Hrvata živi u Bosni i Hercegovini, čineći oko 15 posto ukupnog stanovništva. Njihova povijest seže od srednjovjekovnih vladara do suvremenih političkih izazova.
Pitanje naziva
Uobičajena sintagma „bosanski Hrvati” koja se rabi u stranom tisku nije posve precizna – njome se zanemaruje da znatan dio tog naroda živi u Hercegovini, a ne samo u Bosni. S druge strane, poistovjećivanje svih Hrvata iz BiH s Hercegovcima isključuje one čije su korijene u bosanskom dijelu države. Stoga su povjesničari i jezikoslovci suglasni: jedini ispravan naziv jest Hrvati Bosne i Hercegovine.
Zanimljiva je i kulturna nit koja pritom postoji: u Bosni se regionalni bosanski identitet i etnička hrvatska pripadnost ne doživljavaju kao suprotnosti. Nasuprot tomu, u Hercegovini je situacija drugačija – pojam Hercegovac tradicionalno se neposredno poistovjećuje s hrvatskim narodnim identitetom.
Korijeni u srednjovjekovnoj Bosni
Slavensko stanovništvo koje je u sedmom i narednim stoljećima asimiliralo zatečene Ilire i Rimljane postupno je izgradilo vlastitu kulturu, pismo i političke institucije. Bosanska je srednjovjekovna država po jezičnim i kulturnim obilježjima – čakavštini, štokavskoj ikavici, glagoljici i tzv. bosančici – bila usko vezana uz širi hrvatski etnički supstrat.
Svi kraljevi bili su katolici, a bosanska titula „ban” isključivo je hrvatska politička titula koja svjedoči o dubokim vezama dviju zemalja.
Politički, veći dio sadašnje Bosne i Hercegovine uglavnom je bio u sastavu hrvatskih državnih tvorevina – bilo za vladavine Trpimirovića od 9. do 12. stoljeća, bilo kao dio Hrvatsko-ugarskoga kraljevstva. Simboli te veze vidljivi su i u vodećim kulturnim ostvarenjima: Hrvojev misal i Hvalov zbornik, najznačajnija pisana i ilustrirana djela kasnosrednjovjekovne Bosne, nastali su po narudžbi hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Osmansko razdoblje: stradanje i preobrazba
Turska osvajanja, koja su potrajala gotovo tri stoljeća, korjenito su promijenila demografsku kartu. Hrvatska je u tom razdoblju izgubila više od polovice stanovništva – zbog ratnih gubitaka, raseljavanja, odvođenja u sužanjstvo i epidemija. Katolicima u Bosni i Hercegovini prilike su bile posebno teške: 1524. godine uništeni su franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu, Konjicu i Mostaru, a smatra se da je tada višestoljetni pritisak potaknuo nekoliko stotina tisuća Hrvata katolika na prelazak na islam.
Gradski Hrvati – zanemarena tema u etnološkim istraživanjima – živjeli su u većini bosanskohercegovačkih gradova i u osmanski period, u svim društvenim slojevima dostupnima nemuslimanima. U Sarajevu su imali svoju četvrt, u kolokvijalnom govoru zvanu Latinluk, koja i danas nosi to ime.
Austrougarska uprava i moderna nacija
Habsburška je uprava od 1878. do 1918. godine označila prelomnicu. Bosna i Hercegovina reintegrirana je u europski kulturni i politički prostor, a Hrvati u njoj postupno su se oblikovali od etničko-vjerske zajednice u modernu nacionalnu skupinu. U tom je smislu 1881. godine uspostavom redovne crkvene organizacije, sa Sarajevom kao sjedištem nadbiskupije, učinjen prvi institucionalni korak.
Do kraja 19. stoljeća nicale su narodne čitaonice i kulturno-pjevačka društva, dok je početak 20. stoljeća donio prvu generaciju hrvatske inteligencije koja će obilježiti politički i kulturni život BiH u desetljećima koja slijede.
Nastavlja se…
