Hrvati u Austriji Religija

Tužna vijest iz HKM-a Beč: Umro je pater Daroslav Miklaušić

Dugogodišnji dušobrižnik Hrvatske katoličke misije Beč, pater Daroslav (Ivan) Miklaušić, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo je u bolnici u Beču 3. ožujka 2021. god. u 74. godini života, 57. redovništva i 48. svećeništva.

Ukop njegova tijela će biti na zagrebačkom groblju Mirogoj, a o datumu sprovoda ćemo vas naknadno obavijestiti.

Evo što je fra Daroslav kazao odgovorajući na pitanja fra Josipu Sedlaru i sestri Dragani u 42. časopisu Naša riječ od lipnja 2017. godine:

Zovem se pater Daroslav Miklaušić. Krsno ime mi je Ivan, a s obzirom na to da sam rođen 18. lipnja 1947. godine, roditelji su mi dali ime po sv. Ivanu Krstitelju koji se slavi nekoliko dana nakon mog rođendana. Rodio sam se u Zagrebu, kao posljednji od četvero djece u našoj obitelji. Prve korake sam započeo u Brckovljanima, to je selo kod Dugog Sela. Djetinjstvo, točnije, od 2. do 15. godine života, živim u selu Donja Lomnica kod Zagreba, župa Velika Gorica. Osnovnu školu sam pohađao u Zagrebu, nakon čega s 15 godina odlazim u sjemenište na Kaptol u Zagrebu.

Tata se zvao Vojko i rođen je u Zadru 16. kolovoza 1916., umro je 26. rujna 1963., a mama Blaženka, r. Štromar rođena je u Petrinji 11. siječnja 1920., a umrla je 6. veljače 2010. godine. Oni su se vjenčali 27. travnja 1941. godine i kako je to bilo vrijeme rata tako su ih te okolnosti primorale na konstantu selidbu. Tako su oni u osam godina promijenili čak deset mjesta. Prvo dijete u našoj obitelji bila je moja sestra Petronila, ona je časna sestra kongregacije Sestara misionarki ljubavi i redovničko ime joj je Stanislava, trenutno djeluje u Poljskoj. Imam i dva brata, točnije, imao sam dva brata. Brat Karlo, koji je pokojni, živio je u Engleskoj. Drugi brat Mihael živi u Kanadi sa svojom obitelji.

U Donjoj Lomnici su bili petrovci, u toj župi sam primio i prvu pričest i krizmu. Međutim, župnik koji je bio i kolega mog oca, tražio je za veće blagdane kao što su Božić i Uskrs, da netko od redovnika iz Zagreba dođe u Donju Lomnicu na župu, na ispomoć. Tako su dolazili dominikanci, isusovci, ali i franjevci koje sam u tim prigodama imao prilike upoznati. Razgovarao sam s fra Bonaventurom Dudom i njemu sam izrazio želju kako želim biti franjevac. Na to mi je fra Bonaventura rekao da sam sebe priupitam u koju me boju Bog farba. Crnu, bijelu ili smeđu? Nakon kratkog razmišljanja, odgovorio sam: smeđu. Tako sam otišao u franjevce.

Ne znam kad je počelo moje zvanje. No, ono što znam jest da su me ponekad znali zafrkavati da ću biti pop i uvijek sam se branio. Međutim, duboko u srcu se nisam nikada bunio protiv toga.


Godine 1962., s 15 godina, odlazim na Kaptol, u Zagrebu, u sjemenište. U to je vrijeme prefekt ili odgojitelj sjemeništaraca bio pater Fakundo. Tamo smo imali i vlastitu gimnaziju i bio sam među posljednjima u toj gimnaziji prije nego li je ona premještena u Samobor. U generaciji nas je bilo 26. Od 1964. do 1965. vrijeme provodim u Cerniku gdje je bio naš novicijat, a pater Stanko Banić je bio magistar novaka. Nakon novicijata se vraćam u Zagreb i završavam gimnaziju. Prije nego li sam nastavio sa studijem, 1967. odlazim u vojsku na dvije godine. Vojsku sam služio od Lovrana, preko Pule do Ohrida. Odatle odlazim kao bogoslov na Trsat gdje su naši franjevci imali studij filozofije koji sam tamo uspješno završio. Nakon toga, trebao sam studij nastaviti u Zagrebu, ali spletom okolnosti odlazim u Tirol, točnije u Schwaz. Naime, franjevci u Austriji su tražili bogoslove franjevce koji će doći kod njih studirati. Imali su profesorski kadar, ali nisu imali studenata i prijetilo im je zatvaranje visoke škole. Tako su mene poslali na studij u Austriju. Sa mnom odlazi i pater Lucije Jagec, te petorica hercegovačkih franjevaca, uglavnom, bili smo sveukupno devetorica bogoslova. Dvije godine je taj studij s nama devetoricom još nekako funkcionirao dok se naposljetku nije raspao. Službeni studij u Schwazu, Tirolu, završio je s radom nakon 120 godina, a posljednji student sam bio upravo ja. Nakon toga, bio sam zaređen za đakona, 17. prosinca 1972. godine u Innsbrucku. Za svećenika me je zaredio opat St. Moritza, koji je bio naslovni biskup Betlehema i to 12. kolovoza 1973. godine nakon čega se vraćam u Hrvatsku. Prvotne želje su bile da budem i liječnik i svećenik. Čak sam razmišljao i o daljnjem studiju, međutim Bog je htio drugačije.

Prvih pet godina sam bio u Zagrebu, od 1973. do 1978, na Kaptolu, kao vjeroučitelj. Od 1978. godine do 1984. godine boravim u Cerniku, najprije kao definitor i odgojitelj novaka, a nakon toga kao gvardijan. Tada sam izrazio želju da budem misionar. S tom nakanom me provincijal i šalje u Australiju u našu misiju u Sydneyu, Summer Hill gdje sam proboravio četiri godine. No, prije odlaska u Australiju, vizu sam čekao u Virovitici te sam tamo bio na službi od 1984. do 1986. godine. U Australiji sam sreo p. Antu Gabrića, koji je poznavao moju obitelj, a to mi je bila prilika da i ja njega pobliže upoznam. 1990. godine se vraćam u Hrvatsku i prvu godinu dana provodim u Našicama. Tada sam opet premješten i to u župu Petrovsko iznad Krapine gdje sam dobio zadaću obavljanja primopredaje te župe petrovcima. Nakon pet godina djelovanja u toj župi, 1996. godine odlazim u Čakovec i tamo sam obavljao službu vjeroučitelja u Građevinskoj školi gdje sam bio jako lijepo prihvaćen. Od 1997. godine, zajedno s fra Ilijom Vrdoljakom, dolazim ovdje u Misiju Beč gdje sam već 20 godina.

U početku kad sam došao, naše je bratstvo bilo manje, naime bilo nas je trojica dušobrižnika, pa je bilo dosta posla, poslije je fra Ilija tražio od biskupije da nas bude četvorica, što je i ostvareno.

Do mog dolaska, u župnom uredu se sve pisalo na pisaći stroj. Stoga sam uveo računalni unos podataka. Ujedno je i župni ured bio moja domena gdje sam proboravio mnogo vremena radeći oko župne administracije. Završio sam tečaj vođenja župne administracije i od početka me u Bečkoj nadbiskupiji vode kao onoga tko ima pristup sustavu. Od samih početaka imam dvije filijale, Piesting i Pottschah, gdje duhovno brinem o našim vjernicima slaveći s njima svetu misu nedjeljom, jedanput u mjesecu. Redovito imam misu utorkom navečer, pa smo uveli i pobožnost sv. Antunu. Ne znam kada i kako je to počelo, bilo je spontano. Radujem se moljenju te pobožnosti, a posebno 13 utoraka sv. Antunu. Također, posjećujem bolesnike, napose petkom. Obavljam sve svećeničke dužnosti, dijelim sakramente, pomažem vjernicima u crkveno pravnim pitanjima i poteškoćama, razgovaram s vjernicima ako imaju problema. Duhovni sam asistent Trećega reda svetog Franje. Ono što je u Beču drugačije nego drugdje su blagoslovi obitelji, ovdje blagoslovi traju po 50-tak dana, dok drugdje završavaju s Božićnim vremenom, naši blagoslovi znaju doći i do korizme. Naši ljudi nas lijepo prime i ugoste u svojim domovima, vrijeme dok sam na blagoslovu iskoristim kako bi popričao sa svakim koga susretnem i ako vidim da obitelj ima nekih problema, tada je dobra prilika za razgovor. Organiziram dva puta u godini na početku i na kraju školske i akademske godine molitveno hodočašće u Maria Gugging gdje molitvom i hodom častimo našu Nebesku Majku.


Svakako, za mene kao redovnika je važan i zajednički život s ostalim franjevcima u kući te stoga nastojim biti prisutan u kući što više sa svojom braćom.


Rekao sam vam ranije da sam htio sam biti misionar, molio sam na tu nakanu, ali Gospodin me nije odveo u Afriku nego me postavio za misionara našim ljudima u Beču. Ovdje sam se sreo s Hrvatima, katolicima iz Bosne koje sam doživio kao iskrene ljude. Tako da prema njima gajim određenu vrstu simpatije. Kako sam odrastao u Donjoj Lomnici, u Turopolju, tako sam imao priliku upoznati i ljude na tom području koji su po mentalitetu različiti od Hrvata iz Bosne. Isto tako bio sam i na drugim mjestima i uspoređujući njih i ljude ovdje, više su mi prirasli srcu ljudi koji su doselili u Beč iz Bosne. Oni posjeduju veću iskrenost nego li oni koje sam susretao u Hrvatskoj. Poučljivi su, dopuštaju da ih Božja Riječ dotakne i promijeni. Vidim da ljudi mogu puno naučiti iz svog temeljnog vjerskog znanja i propovijedi sam iskoristio kako bi im pomogao u proširivanju njihovog znanja.

Za propovijed se uvijek spremam. I danas čitam, zanimaju me pojedini autori, ali ih ne čitam samo kako bi spremao propovijedi već ih čitam i za sebe. Ali, biti svećenik, biti redovnik, to mi je oduvijek bilo na prvom mjestu.

Gajim i osobnu pobožnost, imam određeni red. Svako jutro ustanem najmanje dva sata prije svete mise kako bi molio, čitao, razmatrao. To sam naučio od sluge Božjega, kardinala Franje Kuharića i nastojao sam to držati kroz cijeli svoj život i to smatram darom Božjim. To je moj način života. Nakon toga odlazim na svetu misu i ona je, za mene, nešto neizostavno. U svom svećeničkom životu možda dva ili tri puta nisam bio na svetoj misi. To ima veze i s papom Piom XII. koji je rekao da je redovnik, svećenik na mjestu kao žrtva i svećenik u jednom. Znam da sveta misa nije samo na nakanu koju imam nego to treba činiti za cijeli svijet. Ona je nešto predragocjeno što se ne može iscrpsti i zato ako više ljudi uključim, više im mogu pomoći. Uz svetu misu, redovito molim i križni put. Križni put je naša franjevačka pobožnost. Franjevci su to izmislili i uz tu pobožnost je vezan potpuni oprost i može se namijeniti za pokojne. Svakako, tu je i krunica, svaki dan molim cijeli ružarij i franjevačku krunicu. Ne činim to zato da bi gomilao pobožnost, nego sam ovdje kao svećenik koji treba moliti za druge i to nastojim i činiti. Bog mi je to dao, ja to ne radim da bih se mogao hvaliti, već zahvaljujem Isusu što prima te pobožnosti namijenjene za druge. Uz ove pobožnosti, gajim i pobožnost prema ostalim svecima. Sveci su suputnici s nama i zato gajim pobožnost prema njima.

Kada dođete doktoru on vas prvo upita ima li netko u vašoj obitelji tu i tu bolest. Tako je i mene pitao ima li tko u obitelji šećer. Ja sam rekao ima djed i odmah su mi rekli to je to, nasljedni faktor. Moj djed jest imao šećer, ali umro je zbog neke prehlade, a ne od šećera. Ja sam šećer otkrio sasvim slučajno, kod nas je na ispomoći bio fra Rozo Brkić koji je svojoj majci kupio aparat za mjerenje šećera u krvi i tako je on isprobavajući aparat svima nama izmjerio šećer, kad sam na red došao ja, nakon mjerenja je na aparatu pisalo samo: Hay. Nisam siguran da bi šećer dobio po djedu, skloniji sam misliti da sam ga dobio jer sam uvijek dobro jeo, napose u Slavoniji, u Cerniku. U početku, 2001. godine nisam znao što se sa mnom događa, pa sam najprije išao urologu jer sam mislio da imam problema s bubrezima, ali me je on poslao u internu i rekao mi da do poteškoća dolazi zbog povišenog šećera u krvi. Svladao sam tada šećer hodanjem na opće iznenađenje liječnika. Godine 2010. u 90. godini života umire moja majka, tada dolazi do većih komplikacija kod moje bolesti te nakon njezine smrti pa i dan danas koristim inzulin. 

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svijetlila mu!
Počivao u miru Božjem!

Željko Batarilo
Foto: HKM Beč


Povezane vijesti:

Brazilci grade novi veliki kip Isusa Krista

Robert Pandža

Papa Franjo: Cijepljenje je ključ pobjede protiv koronavirusa

Pero Bačić

Urbi et orbi: Uskrsna poruka pape Franje

Robert Pandža