Igor Matanović zaludio je Hrvate, njegov debi u A reprezentaciji ušao je u povijest kao jedan od komentiranijih, zbog rijetkih igrača koji su prvi put odjenuli dres najbolje nacionalne vrste dogodilo se takvo uzbuđenje.

Iako će neki kazati kako prvo treba zabijati da bi zavrijedio takve komplimente te da su golema očekivanja od njega zapravo pokazatelj da Hrvati očajnički priželjkuju novog vrhunskog centarfora i nadaju se da bi on to mogao biti, većina ističe sve igračke kvalitete koje je demonstrirao i uvjereni su da će mu procuriti. A kad se to dogodi, padat će usporedbe s najboljima. Matanović je mlad, ima 21 godinu, pojedini su svjetske zvijezde postali i mlađi, ali to nema nikakve veze jer razvoj ne ide kod svakoga jednako…

Matanović je gledan kao centarfor koji grize i agresivno napada gol, što je vrlina koja se od naših špica može vidjeti jedino kod Ante Budimira. Pritom je visok (194 cm), odlično se kreće bez lopte, nudi se, moćan je, za poziciju koju igra dovoljno je brz, jako dobro igra glavom, a “raketira” gol sa svih logičnih pozicija, pišu Sportskenovosti.

Ohrabrujuća najava za njega je i što su kroz povijest Vatrenih igrači koji su nakon debija dobivali toliko ili slično pozitivne recenzije u pravilu napravili velike ili barem značajne karijere. Rijetke su iznimke… Luka Modrić je odmah nakon prve utakmice, 1. ožujka 2006. godine s Argentinom u Baselu (3:2), bio slavljen kao najbolji igrač susreta, Darijo Srna je “vatreno krštenje” imao 20. studenoga 2002. godine u prijateljskoj utakmici s Rumunjskom u Temišvaru. Hrvatska je dobila 1:0, on je bio asistent, a u SN je komentar glasio:

“Izbornik Otto Barić nema što razmišljati, Srna mora igrati standardno u prvoj postavi. I točka.”

Samo nekoliko mjeseci kasnije, 29. ožujka 2003. godine, predstavio se Dado Pršo u utakmici s Belgijom. Za razliku od Modrića i Srne, koji su bili mladi, Pršo je imao 28 godina i već bio zvijezda Lige prvaka. Modrić, Srna, Pršo, tri velikana hrvatskog nogometa, impresionirali su i očarali, i struku i navijače, u debiju za Vatrene. Sve kasnije postalo je legenda.

Nečiji prvi nastupi popraćeni su hladno, nečiji s golemom medijskom pompom. Mateo Kovačić je igrao prvi put u zahtjevnoj kvalifikacijskoj utakmici sa Srbijom 2013. godine i odmah dobio palac gore, a “matanovićevskih” ulazaka u reprezentaciju bilo je i u doba Zlatka Dalića. Jako dobri primjeri su Josip Šutalo i Martin Erlić. Potonji je debitirao u Ligi nacija s Francuskom na Poljudu (1:1) u lipnju 2022. godine, a onda su zajedno, što su bili prvi Šutalovi nastupi, oduševili protiv Danske i Francuske. U te dvije utakmice Hrvatska nije primila gol i trasirala je dobar dio puta prema Final Fouru. O Šutalu i Erliću ispisani su “romani”. Novinari su pohodili Martinovo rodno selo Tinj.

Lovorikama je popraćen i prvi nastup Joška Gvardiola s Belgijom u Bruxellesu 2021. godine. Mnogi koji su dobili pohvale kasnije su odigrali brojne utakmice, a iznimka su bili slučajevi da se nekoga kitilo priznanjima i očekivanjima, da bi potom ubrzo nestao. Jedan takav primjer je Domagoj Bradarić, koji je u listopadu 2020. godine igrao sa Švicarskom u pobjedi 2:1, bio i asistent, te dobio veliku pozornost. Od 2021. godine izbornik ga više nije zvao.

Drugi je Josip Brekalo, koji je prvi put igrao u studenom 2018. u Ligi nacija sa Španjolskom, nakon njegova udarca pao je pobjednički gol, tada je najavljivan kao zvijezda koja dolazi, ali to nije u dovoljnoj mjeri potvrdio.