Nakon blage zime, svi smo se radovali proljeću, kada život i priroda cvjetaju. Svi smo pravili planove za početak proljeća i ljeta, gdje ćemo putovati, ljetovati, neki su tražili novi posao, nove avanture. Onda, krajem veljače, životi su nam se počeli mijenjati.

Većina nas nikada nije čula za pojmove poput eksponencijalnog rasta, FFP maski, PCR testova ili samoizolacije, a za Coronu smo znali samo kao ono dobro meksičko pivo. Za provinciju Wuhan u Kini sigurno nikada ne bi čuli. Neki su više, neki manje prali redovno ruke, a bočicu dezinfekcijskog sredstva su imali samo pedantni u svojim torbama. Ni slutiti nismo mogli, kako ćemo ostati zatvoreni u kući, neki daleko od svojih najmilijih, da će nam skratiti slobodu života i kretanja na otvorenom.

Kako je sve krenulo?

Šest dana nakon Nove godine, gdje neke od ludog plesanja i zabavljanja i dalje bole noge od Silvestrova, Svjetska zdravstvena organizacija objavila je informaciju kako prate širenje nepoznatog virusa u Kini. Nekoliko dana kasnije saznalo se kako virus stvara teške upale pluća, a 11. siječnja službeno je preminula prva žrtva koronavirusa u Kini.

20. siječnja su prvi slučajevi bili u Južnoj Koreji, Japanu i Tajlandu, a dan kasnije SZO je potvrdila kako se virus širi s čovjeka na čovjeka. Tih dana preko 37 milijuna Kineza zatvoreno je u svoja četiri zida zbog mjera sprječavanja širenja koronavirusa. 25. siječnja prvi slučajevi zaraze ustanovljeni su u Europi, točnije u francuskom Bordeauxu i u austrijskom Innsbrucku.

Prvi zaraženi u Austriji bili su 24-godišnji muškarac i žena iz Lombardije, koji su radili u Innsbrucku. Dva dana kasnije, Beč je objavio prvog zaraženog, a radi se o 72-godišnjaku koji je ležao u bolnici. Uvodi se telefonska linija za sve koji imaju simptome novog virusa, 1450 će biti brojka koju ćemo češće čuti.

Prva preminula osoba od koronavirusa izvan Kine bila je 2. veljače na Filipinima, a došla je iz već sada svjetski poznate kineske provincije Wuhan. Već 9. veljače je koronavirus odnio više života nego pandemija SARS-a 2002. i 2003. godine.

Virus je „neprijatelj čovječanstva”, cijeli svijet zna za Ischgl

11. veljače, SZO je bolest nazvao „Covid-19” i virus predstavio kao „neprijatelja čovječanstva“. Četiri dana kasnije prva žrtva u Europi je 80-godišnji Francuz, koji je boravio u Kini. 22. veljače Italija je objavila kako i oni imaju prvog preminulog od koronavirusa, a riječ je o 78-godišnjaku iz Lombardije. Ni slutiti nisu mogli da će narednih tjedana čitav svijet pratiti informacije o brojkama mrtvih iz Italije, pogotovo iz te regije.

5. ožujka čitav svijet čuje za Ischgl, skijalište iz Austrije, za koje će se ispostaviti da je bilo ogromno žarište zaraze. Islandske vlasti su stavile skijalište na crvenu listu, a kasnije istraživanje je pokazalo kako je 48 posto zaraze u Njemačkoj povezano s austrijskim skijalištem. Njemački „Spiegel” je došao do brojke od 11.000 zaraženih s poveznicom skijališta.

Prva žrtva virusa u Austriji 12. ožujka, pokrenute zabrane kretanja

12. ožujka Austrija ima prvu žrtvu od koronavirusa. Riječ je o 69-godišnjaku iz Beča koji je preminuo nakon povratka iz Italije u bolnici. Austrija uvodi prve zabrane putovanja za Kinu, Sjevernu Italiju, Južnu Koreju i Iran. Uvodi se ograničen broj ljudi u zatvorenim prostorijama, a otkazuju se prvi izbori. 11. ožujka se zatvaraju škole i sveučilišta, a samo dva dana kasnije kreće nikad viđena situacija za naše društvo. U trgovinama se grabi više paketa toaletnog papira, police za tjesteninu, brašno, smrznutu hranu su prazne.

13. ožujka austrijska Vlada najavljuje zatvaranje svih trgovina koje nisu važne za život, a ugostiteljstvo smije raditi do 15 sati. Samo nekoliko sati kasnije, uvode se zabrane kretanja na javnim mjestima osim u nekoliko iznimki. Mnogi su dobili kazne zbog kršenja zabrane, koje su kasnije povučene od strane državnih uprava jer pravno nisu pile vodu. 27. ožujka Njemačka je stavila Austriju na crvenu listu.

I tako smo pisali #OstaniKući #BudiOdgovoran, sjedili smo kod kuće, a ne smijem ni pomisliti kako je bilo onima koji su, poput mene, vrijeme proveli sami kod kuće, daleko od najmilijih, gdje ti je najbolji prijatelj mobitel, tablet ili knjiga. Srećom postoje razne društvene mreže, pa je druženje s najdražima preko kamere bilo svakodnevnica. Neki od nas su dobili otkaze, neki prijavljeni na „Kurzarbeit“, a bilo je i dosta onih koji su radili u najtežem periodu svijeta poslije Drugog svjetskog rata.

6. travnja smo svi morali nositi masku u zatvorenim prostorijama, a polako se otvaraju pojedine trgovine. Za Uskrs nismo znali smije li nas biti troje, četvero, petero, desetero… U trgovine se ulazilo tako što prvo dezinficiraš ruke, dobiješ od iscrpljenih radnika na ulazu zaštitnu masku i brže-bolje kupiš stvari kako bi si napravio ručak i zaboravio na nekoliko minuta što se sve (ne) događa oko tebe.

Početkom svibnja smo ponovno mogli ošišati predugu kosu koja nam je prelazila preko ušiju i očiju u vrijeme zabrane kretanja. Sve više ljudi smo viđali na ulicama i u javnom prijevozu, a od 15. svibnja smo, uz dosta ograničenja, mogli sjesti na kavu ili pivo u ugostiteljskim objektima. Sredinom lipnja su se mnogi vratili na svoje poslove, neki već odavno rade starim tempom, ali ih je poslodavac i dalje prijavio na skraćeno radno vrijeme. Iako se polako vraća svakodnevnica i normalizira situacija, nije normalno kada oko sebe viđate ljude s maskama, a sport se vraća na male ekrane bez publike.

Revolt među ljudima raste: postoji li virus, je li namjerno pušten, stoji li iza svega Bill Gates, masoni ili je ovo pak sve zaista „najveći neprijatelj čovječanstva“. Tema broj jedan je koronavirus, nema drugih tema niti događanja. Maske padaju 15. lipnja i moraju se nositi samo u prostorijama gdje je razmak nemoguć. Ipak, nakon 21. srpnja ponovno možemo viđati maske na vratu ili preko ruke kod ljudi po ulicama, jer su se ponovno vratile obaveze nošenja maske u zatvorenim prostorima. Često sam u tom periodu čuo onu „Od nakita nosila je masku” ili „Joj, guši me ovo sve“. Kako jedna fotografija kaže: „Volio bih objasniti nekome iz 1995. godine ovu fotografiju i upitati ih što misle da se ovdje događaja?“

U srpnju najnormalnije na ljetovanje, u kolovozu crna ovca Europe

Dok smo u srpnju mogli najnormalnije putovati, bez PCR testova, karantena, samoizolacije i čega već god, kolovoz nam je donio mnogo iznenađenja i diplomatskih dogodovština. Tako je od 17. kolovoza Hrvatska na „crvenoj listi” Austrije, zbog čega se bez testiranja ne može doći/vratiti u Austriju. Zanimljivo je spomenuti kako se Hrvatska nalazi na listi rizičnih zemalja šeste sigurnosne razine zajedno sa – Sirijom i Afganistanom.

Što nas još čeka, koliko još novozaraženih, novih mjera, zabrana, zatvaranja, obaveznih i neobaveznih maski? Koliko ćemo još čuti teorija o svemu i svačemu? Kada ćemo prvi put moći bez maske, dezinfekcijskog sredstva i negativnih misli u glavi uživati na koncertu, na utakmici, na plaži, u zagrljaju s drugima? Kada će pozdrav rukama biti ponovno uobičajen? Sve su to pitanja na koje, kao i posljednjih tjedana, nemamo odgovore.

Najbitnije je ostati normalni, sabrani, živjeti svoj život, napraviti si oazu mira i bijeg od realnosti u svoja četiri zida. Pokušati da vas što više ne zanimaju neke stvari, čisto da ostanete normalni. Mi ćemo biti tu za vas, naše cijenjene čitatelje, da vas korektno i iskreno informiramo, ujedno tu i tamo i zabavimo. I, dalje vrijedi ona – budi odgovoran!

Antonio Šećerović  
Foto: Markus Winkler | unsplash