Gerard Grgić i Slavko Bošnjak su dvojica međugorskih hodočasnika koji su 25. veljače krenuli iz Austrije, točnije iz Beča put Međugorja, te su nakon više od dva tjedna pješačenja te prijeđenih gotovo 900 kilometara stigli u Majčin zagrljaj.

Tijekom cijele godine milijuni vjernika hodočaste u Međugorje. Neki autobusima i autima, oni malo hrabriji dođu s biciklima, ali uvijek je neobično i radosno vidjeti kada netko dođe pješice u Međugorje, posebno ako je to iz udaljenijih država. Gerard Grgić i Slavko Bošnjak su dvojica međugorskih hodočasnika koji su 25. veljače krenuli iz Austrije, točnije iz Beča put Međugorja, te su nakon više od dva tjedna pješačenja te prijeđenih gotovo 900 kilometara stigli u Majčin zagrljaj, donosi Radio Mir Međugorje.

„Otac sam dvoje djece, Mia ima devet godina, a Emily ima šest godina. Zbog djece sam došao u Međugorje. Nakana mi je bila da se molim za njih, da im Bog pokaže pravi put. Kao roditelj, kao otac dok su još maleni mogu paziti na njih, ne mogu 24 sata na dan, ali dragi Bog to može. On može 24 sata paziti kada ja nisam tu, kada budu veće bit će sve teže meni kao roditelju i zato sam se uputio ovim putem. Drugi razlog moga dolaska je bolest koju moja žena i mlađa kćer imaju. Kažu da nema svega sto ljudi na svijetu koji imaju tu bolest, ali ja sam tu žrtvu uzeo na sebe da bi one ozdravile, da Bog pronađe neku mogućnost za taj lijek jer ga trenutno nema”, kazao je Gerard dodajući da je Bogu sve moguće, dok nam je Slavko kazao način kako je došlo do ovog zajedničkog hodočašća.

Pet mjeseci trajala je priprema i tako smo se s Božjom pomoći zajedno radovali i iščekivali naše hodočašće.

„Puno sam u molitvi, u crkvi, na krunicama, sa suprugom molim krunicu redovno i kada idem na spavanje u mislima razmišljam i razgovaram s Bogom. Obilazio sam puno svetišta, ali nikada nisam uzeo teži križ na sebe i tako sam došao na ideju. Razmišljao je li pametno da sam krenem prema Međugorju jer je put za samca malo kritičan. Tada sam shvatio da imam veliki krug prijatelja i rodbine te sam razmišljao koga bih mogao povesti. Sjetio sam se Gerarda jer je on rođak od supruge. Nazvao sam ga, a on kao da je čekao da ga nazovem da krenemo na taj put. Odmah je kazao da je spreman. Pet mjeseci trajala je priprema i tako smo se s Božjom pomoći zajedno radovali i iščekivali naše hodočašće. Napokon smo i krenuli, a na koncu i stigli gdje smo trebali”, kazao je Slavko.

“Prije sam sa suprugom dolazio više puta, a čim me Slavko pitao za put nisam dugo razmišljao nego sam odmah pristao. Inače svake godine idemo za sv. Antu u Padovu tako da nije bilo teško odlučiti se. Kao da nas je nešto uputilo, znali smo da to želimo, da je to nešto posebno i da s tim možemo pokazati drugim ljudima da odrastu u vjeri, te se nadamo da smo napravili jedan korak jer već smo dobili veliku podršku iz Beča sa svih strana, pa možda popravimo nešto s tim što smo uradili. Možda ne puno, ali ako mali broj ljudi krene na sličan put kroz vjeru, kroz molitvu, tada smo nešto dobro napravili”, objasnio je Gerard Grgić.

Imali smo veliki krug prijatelja i rodbine koji su molili i tvrdim da nas je to dovelo do ovdje.

Slavko je kazao da je za njega Međugorje središte gdje se može izmoliti mir u svijetu, te da je u Međugorju prvi put bio prije 20-ak godina gdje je doživio promjenu srca.

„Što se tiče hodočašća, napravio sam plan, imali smo raspored, međutim ispalo je sve drugačije. Morali smo izbjegavati neka sela zbog smještaja, jer nije bilo tako lako, Mađarska je bila dugačka, ali sve u svemu trebalo nam je 16 dana. Kroz Mađarsku nam je trebalo 6 dana. Bilo je dana gdje hodaš 30-40 kilometara i nemaš nigdje ničega a dolazi mrak i trebaš tražiti smještaj preko interneta. Hvala Bogu uvijek nam se na kraju dana nešto poklopilo da smo uspjeli naći smještaj”, rekao je Gerard.

Slavko je istaknuo da su ih nakon prvoga dana noge počele boljeti, ali da je vjera bila jača od boli.

Jedno lijepo iskustvo, ali bez obzira na fizičku spremnost ne bi mogli bez vjere i molitve.

„Liječili smo i kremama i tabletama. S obućom smo dobro prošli, nismo niti jedne pokidali. Jedno lijepo iskustvo, ali bez obzira na fizičku spremnost ne bi mogli bez vjere i molitve. Imali smo veliki krug prijatelja i rodbine koji su molili i tvrdim da nas je to dovelo do ovdje. Nekada nam je mrsko krenuti negdje dva kilometra pa krenem autom, ali ovo je bilo nešto Božje, te kad nismo znali gdje ćemo uvijek nam je bio otvoren put za smještaj. Bogu hvala uspjeli smo, a velik je zadatak bio. Sada smo tek na početku, bar za mene, ovo treba opravdati dalje kroz život, a ne da ostane neka titula tipa „Bili smo u Međugorju, uspjeli”, i to je to”, kazao je Slavko za kraj.

Gerard i Slavko zahvalili su se svima koji su im pomogli da stignu u Međugorje nakon 16 dana i prijeđenih gotovo 900 kilometara, uz poruku roditeljima da svojim mladima usađuju vjeru jer je to jedno veliko bogatstvo.