Mjesec siječanj ne znači samo hladno vrijeme i umor od blagdanske potrošnje. On također označava početak nove godine, a s njim i priliku za nove početke te donošenje novogodišnjih odluka kojima se nastoje ostvariti dugoročni ciljevi.
No jeste li se ikada zapitali zašto se nova godina uopće veže uz siječanj? Odgovor nije jednostavan – i uključuje neke od najvažnijih povijesnih ličnosti.
Kako je siječanj postao početak godine
U antičkom Rimu postojao je bog Janus, božanstvo vrata i prijelaza, prikazivan s dva lica – jednim okrenutim prema prošlosti, a drugim prema budućnosti. Julije Cezar smatrao je da je siječanj, mjesec nazvan po Janusu, prikladan simbolični „ulaz“ u novu godinu. Kada je uveo julijanski kalendar, odredio je 1. siječnja kao prvi dan godine. Time je kalendarska godina usklađena i s konzularnom godinom, budući da su novi rimski konzuli stupali na dužnost upravo toga dana.
Za Cezara julijanski kalendar nije bio samo praktičan, već i politički alat. Kako se Rimsko Carstvo širilo, novim je podanicima često dopuštano zadržavanje određenih vjerskih i društvenih običaja. Kalendar je, međutim, bio nametnut u svim dijelovima Carstva, ne samo radi ujednačenosti, već i kao stalni podsjetnik na rimsku vlast i Cezarovu moć.
Kršćanstvo i pomicanje Nove godine
Nakon propasti Rimskog Carstva i širenja kršćanstva Europom, slavljenje Nove godine počelo se smatrati poganskim običajem. Rimljani su, naime, prvi dan godine obilježavali raskalašenim slavljima, što nije bilo prihvatljivo novoj religiji. Zbog toga je početak godine u pojedinim razdobljima premještan na datume koji su se smatrali prikladnijima.
U nekim je zemljama godina započinjala 25. ožujka, na blagdan Blagovijesti, kada se prema kršćanskom vjerovanju Mariji navijestilo da je trudna. Druge su zemlje kao početak godine uzimale Božić, 25. prosinca, dok su neke koristile Uskrs, bez obzira na njegov promjenjivi datum. Ipak, u svakodnevnoj praksi među običnim stanovništvom 1. siječnja često je i dalje smatran početkom godine, jer nije postojala snažna potreba za promjenom ustaljenog običaja.
Reforma kalendara i povratak 1. siječnja
Ovakav kalendarski kaos potrajao je sve do srednjeg vijeka, kada je problem odlučio riješiti papa Grgur XIII. Pogreška u Cezarovu kalendaru uzrokovala je postupno razilaženje kalendarske i sunčeve godine. Do 1582. razlika je narasla na deset dana, što je uzrokovalo pomicanje proljetne ravnodnevnice i, posljedično, Uskrsa.
Kako bi se to ispravilo, Grgur XIII. uveo je novi, gregorijanski kalendar, s prijestupnom godinom svake četvrte godine, čime se postigla veća točnost. Istodobno je ponovno utvrdio 1. siječnja kao početak godine.
Katoličke zemlje brzo su prihvatile novi kalendar, no protestantske i istočne kršćanske zemlje bile su znatno suzdržanije. Protestanti su sumnjali u namjere „rimskog Antikrista“, dok su istočne crkve željele očuvati tradiciju. Zbog toga su neke istočnoeuropske zemlje još stoljećima koristile julijanski kalendar. Rusija je, primjerice, prešla na gregorijanski kalendar tek nakon revolucije 1917. godine, a istočne pravoslavne crkve i danas za liturgijsku godinu koriste julijanski ili njegovu revidiranu verziju.
Postupno prihvaćanje u Europi
S vremenom su i protestantske zemlje prihvatile gregorijanski kalendar, iako često postupno. Mnoge su najprije promijenile početak godine, a tek kasnije usvojile cijeli kalendarski sustav. Engleska, Irska i britanske kolonije proglasile su 1. siječnja početkom godine početkom 1752., iako su potpuni prijelaz na novi kalendar dovršile tek u rujnu iste godine. Škotska je taj korak napravila oko 150 godina ranije.
Ovakav postupni prijelaz bio je na određeni način simboličan – najprije je službeni kalendar usklađen s praksom naroda, a tek potom s kalendarom koji je nametala Crkva.
Danas se početak godine 1. siječnja uzima zdravo za gotovo, no iza tog datuma stoji duga i složena povijest u kojoj se isprepliću religija, politika i znanost.
